Promocija nauke/znanosti: kako na kreativan način iskoristiti medije i društvene mreže

Dok novinarstvo pokušava stvarnost sažeti, nauka/znanost radi upravo obratno – nastoji produbiti, proširiti, obuhvatiti i prevazići granice u sagledavanju stvarnosti. Kako pomiriti ta dva pristupa? Promocija nauke kroz medije danas je potrebnija neko ikad prije.

Piše: Mladen Obrenović

 

Sarajevskim Nadrealistima često se, osim izuzetnog smisla za humor, satiru i ironiju, pripisuje i da su mnoge stvari, u svom prepoznatljivom stilu znali predvidjeti. Vrlo često su skečeve bazirali na „javljanjima reportera“, anketama, oponašanju televizijskih dnevnika ili pozivanju u studio „gostiju“ koji bi pričali na određene teme. Jedan od gostiju predstavljen je kao „bog za elektrotehniku i kompjutere“, ali je uskoro upozoren da „isto k’o da je đak, a ne profesor“ i da „televizija ne trpi sporo“.

Bez obzira jesu li tada, a riječ je o drugoj polovici ’80-ih, karikirali gostovanja intelektualaca na televiziji i najavili posvemašnju selebritizaciju, trivijalnost i ispraznost televizijskih programa, mnogo toga ustalilo se u programu mnogih TV-kuća i danas. Pozivanje u studio znanstvenika koji treba nešto objasniti i staviti u određeni kontekst, prekidanje u pola riječi i misli, postavljanje pitanja samo da bi se pitalo i neslušanje odgovora, popunjavanje prostora i ispunjavanje norme, posvemašnja nepripremljenost – sve su to česti propusti TV-domaćina koji kao da slijede matricu koju su predvidjeli Nadrealisti.

Nisu ni znanstvenici bez mane, jer sugovorniku, u ovom slučaju novinaru, znaju pristupiti s izvjesnom dozom arogancije, promatrati ga i odgovarati mu s (akademske) visine, ispravljati ga ili na drugi način opstruirati intervju. Često im se zna dogoditi i da govore kao da prate tok misli, ne odgovarajući na postavljeno pitanje, ali i iznose znanstveno neutemeljene stavove (što je pokazano i dokazano u pandemiji) koje novinari prenose bez propitivanja, poneki od njih dobivaju i previše prostora, dok drugi – koji sigurno imaju više toga za reći – jednostavno ostanu u prikrajku i uglavnom ne govore ništa ili jako malo.

Dok novinarstvo pokušava stvarnost sažeti, znanost radi upravo obratno – nastoji produbiti, proširiti, obuhvatiti i prevazići granice u sagledavanju stvarnosti. I kako pomiriti ta dva pristupa? Slijede dva primjera koja ne dolaze sa televizije, nego sa letaka i iz učionice, ali pokazuju kako je, uz malo kreativnosti, moguće učiniti mnogo na populariziranju znanosti.

 

Kako povezati nauku, učenike, građane, društvo…

Koliko god teška vremena bila, a recentna to svakako jesu – svijet još nije ni izašao iz pandemije koja je izazvala poremećaje u svim sferama života, a već se suočio s ruskom invazijom na Ukrajinu koja prijeti novom globalnom ekonomskom krizom – kupovanje svega neophodnog za kućanstvo odvija se uglavnom po istom modelu. Napravi se okvirni popis, pođe se tamo gdje je povoljnije i kvalitetnije, svaki se artikl još koji put premetne preko ruke uz uvijek isto pitanje „zar to mora biti toliko skupo“, napuni se košarica, provuče se kartica ili plati gotovinom, a potom se, kad se sve donese kući i stavi na svoje mjesto, još dugo analizira račun. I svatko je matematičar, financijski stručnjak, ekonomist „u svoja četiri zida“.

Pod motom „Plati manje – kupi više“ jedan je trgovački lanac u Hrvatskoj angažirao matematičara Tonija Miluna koji kupcima pomaže u upravljanju osobnim financijama i promovira tzv. pametnu kupnju. Nije to prvi puta Milunu da promovira praktičnu primjenu matematike, jer je taj profesor izašao iz učionice i putem televizije držao predavanja, teoriju pretvarao u praksu, davao savjete građanima svih uzrasta. I tu nije stao – osim posebne emisije na javnom servisu, ima i svoj portal, YouTube kanal, koristi se društvenim mrežama. Zasluženo je dobio nagradu „Ponos Hrvatske“ za poseban doprinos obrazovanju.

Na drugom kraju svijeta, u Velikoj Britaniji, već dugo postoji svojevrsni natjecateljski show pod nazivom „I’m a Scientist, Get Me out of Here!“ u kojem na zabavan način, ostvarujući izravnu interakciju s učenicima, znanstvenici predstavljaju važne teme, objašnjavaju rezultate istraživanja, približavaju im znanost na relativno jednostavan način. Mladi ljudi glasaju za one znanstvenike koje smatraju najboljima i koji su im na najučinkovitiji način prenijeli znanje, oni koji ne prođu dobro ispadaju, a pobjednike na kraju očekuju simbolične nagrade.

Počelo je sa 100 znanstvenika i 8.000 učenika u gotovo 150 škola, a onda se show iz Velike Britanije proširio po svijetu – sve do Australije. Pokretači su bili svjesni kako djecu uglavnom ne može impresionirati ono što im je definirano nastavnim planom i programom, odnosno što se ocjenjuje testovima, pa su osmislili kako im približiti znanost, a da pritom oni ni ne shvaćaju da uče. Osim što su u mladim ljudima poticali zanimanje za znanost, s druge strane su znanstvenici govorili javno o svom radu i kako zapravo znanost treba i može funkcionirati u stvarnom svijetu. Uz sve to, ostvarena je poveznica ne samo s akademskom zajednicom, nego i industrijom, te širim društvenim okruženjem.

 

Ako nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo

Bez obzira što se primijenjena matematika Tonija Miluna predstavlja (i) s trgovačkih letaka, a znanost na zabavan način promovira online među britanskom djecom, navedeni primjeri ukazuju kako se mogu koristiti brojni kanali komunikacije putem kojih će zainteresirana javnost biti usmjerena prema onome do čega je određenom znanstveniku stalo i što smatra da je važno podijeliti na korist društvu. Mnogo je dobrih primjera odgovornih, kreativnih i sposobnih ljudi iz znanstvene zajednice, iako su ovdje navedena samo dva primjera, koji su uspjeli popularizirati ono što rade kroz tradicionalne medije, prije svega televiziju, ali i one koji su iskoristili digitalne medije za promociju svog rada.

Ma koliko to grubo i, iz perspektive medijskog svijeta, možda i gordo zvučalo, ali i za znanost vrijedi „pravilo“ kao i za druge sfere života – ako nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo. Ako treba pojednostaviti, jer danas postoje i brojne mogućnosti za zaobilaženje novinara i medija u komunikaciji s javnostima, pogotovo putem društvenih mreža, blogova, podcasta, platformi kao što je YouTube, možda se to može reći i drugačije – ako se javno ne predstavi, ako se ne objasni zašto je to važno i koja mu je konkretna korist i smisao, uzaludan će biti sav trud znanstvenika, ma koliko bili dobri i radili nešto veliko.

U svemu postoje dvije krajnosti, kako to primjećuje Admir Čavalić, predavač na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, pri čemu s jedne strane postoje oni znanstvenici koji su sami sebe zatočili u „kule od slonovače“ do onih koje se naziva „intelektualnim poduzetnicima“. Oni prvi, ukazuje, „ne znaju prenijeti poruke na pravi način ili se čak ne žele baviti aktuelnim društvenim procesima, već rezigniraju u neke mirnije vode“ te se takav pojedinac „distancira od društva i posveti nekim svojim stvarima“. Za drugoga navodi kako je „neko ko želi da bude aktivan učesnik društvenih promjena i koristi svoje kapacitete kako bi sudjelovao u istima“. „Prvo je komotnije i sigurnije, a drugo rizičnije, ali interesantnije“, smatra Čavalić.

Ako se, pak, u traženju sebe između te dvije krajnosti odluče za komunikaciju s novinarima, brojne su „zamke“ koje na tom „trnovitom putu“ očekuju znanstvenike. Prvo što će novinari reći znanstvenicima jeste da budu kratki, jasni, razumljivi, što je moguće više zanimljivi i da stvari maksimalno pojednostave. Sve to, pogotovo ove posljednje, vrlo često nije moguće – stil i jezik nisu im isti, drugačije su im metode, u svom radu potrošili su jako puno vremena i energije, a pred njima je netko tko bi želio da im se sve to ispriča jezikom laika u minutu-dvije, bez puno analize i u naznakama, uz minimum činjenica i bez interpretacije, a vrlo često i prilično površno te senzacionalistički. (Ako im se čak i ne da kontaktirati znanstvenika, uvijek ostaje stara dobra praksa „posuđivanja“ tuđih sadržaja koji manje znanost, a više krajnje sumnjiva, često i neprihvatljiva „saznanja i otkrića“, koji uglavnom dolaze iz područja presudoznanosti, koriste za zabavu i podizanje čitanosti.) U takvim okolnostima nemoguće je ne imati razumijevanje za znanstvenike, jer je pred njima veliki izazov budući da dolaze iz svijeta potpuno drugačijeg od medijskog. I zbog toga treba razumjeti njihovu želju da se javnosti obrate direktno, bez posredovanja bilo koga, putem bloga ili vloga, YouTube kanala ili preko društvenih mreža – što ima i svoje prednosti, ali i mane.

 

Neograničene mogućnosti koje nudi internet

Kad već u novinama ne mogu dobiti zaslužen i značaj prostor, kad se na radiju više ne slušaju ni vijesti i servisne informacije nego samo muzika, a televizija će češće dati prostor sadržajima koji podižu gledanost i znanost nezasluženo gurnuti u termine koje je nemoguće pratiti, znanstvenicima koji sami žele u izazov osvajanja javnog prostora ostaju platforme koje nudi internet. Sve ono što inače i rade – provođenje istraživanja, sudjelovanje na konferencijama, objavljivanje u časopisima koji se objavljuju u printanoj formi, ali i online – koraci su koje poduzimaju gotovo svi i koje preporučuju mnogi, među njima i Andy Miah, profesor na University of Salford u Velikoj Britaniji. U svojim gostujućim predavanjima, na kojima nastoji dati odgovore na pitanja koja se tiču budućnosti čovječanstva, posebno onima o tome kako znanost i tehnologija mijenjaju naše živote, ponavlja da se ne zaboravi još jedan korak – plasman na društvenim mrežama.

Time se ostvaruje veća vidljivost, za rezultate istraživanja doznat će mnogi, ali će se otvoriti i prostor za razvoj (novih) istraživanja, ali i komunikaciju, interakciju, povratnu informaciju, komentar, raspravu… i sve to na konstruktivnoj razini, naravno. Nije dovoljno da znanstvenik objavi ono na čemu je radio i saznanja do kojih je došao u časopisima koje uglavnom čitaju drugi znanstvenici, poneki student i vrlo često gotovo nitko. I online servisi, koji su pridonijeli promoviranju i povezivanju istraživača, kao što su Google Scholar, Research Gate ili Academia, također nisu dovoljni. Zato su tu portali, blogovi, a ponajprije društvene mreže.

No, ni u svijetu Facebooka, Twittera, Instagrama, LinkedIna… nije dovoljno samo konstatirati kako su objavljeni rezultati istraživanja, članak, studija, zbornik, knjiga ili bilo kakva druga publikacija, a da se onaj kome se znanstvenik obraća zaintrigira za to nešto novo, nešto važno i drugačije, nešto od značaja za društvo i zajednicu. Društvene mreže nude brojne mogućnosti, korištenje grafike i videa, stvaranje infografika i tzv. explainera, ako treba i obraćanja samog znanstvenika te na kraju i promoviranja objave kako bi došla do što većeg broja korisnika (za malo dolara može se dosegnuti prilično široka publika). Ako sve to ne uspijeva, ako jednostavno ne ide, ako je nemoguće doprijeti do onih kojima bi otkrića koristila, opet ostaju mediji i novinari.

 

Nisu mediji krivi baš za sve

Iako su kritike upućene medijima i novinarima, bez obzira radilo se o pojednostavljivanju, nepreciznosti, površnosti, neupućenosti ili samom senzacionalizmu, vrlo često opravdane, ne treba svu krivicu ni prebaciti na njih. Važan su faktor u komuniciranju znanstvenih otkrića i rezultata istraživanja, jer ni znanstvenici, ma koliko vješti bili u javnom nastupu i znali koristiti blagodati interneta, ne mogu sami doprijeti do publike, pogotovo ne u nekom masovnijem obliku. U kriznim vremenima, kad se mediji posve logično okreću znanosti, važno je kvalitetno i pravovremeno, prenoseći pouzdane i provjerene podatke, informirati i educirati građane.

John H. McManus ukazuje da mediji rade kad proizvode vijesti za prodaju. Po njemu, prenose Blanka Jergović i Anđelka Raguž, to je model u kojem su važni „traženje slika više nego ideja, emocija rjeđe nego analize, izbjegavanje kompleksnosti, dramatiziranje gdje je moguće, pretjerivanje ako je potrebno da se dobije na privlačnosti, izbjegavanje ekstenzivne proizvodnje vijesti“. Ako bi se vodili takvim pristupom, dodaju autorice, dogodilo bi se da „znanost puni medije tamo gdje i kada zatreba“, pri čemu nema ni analitičkog ni istraživačkog pristupa, nego površnog i kratkog izvještavanja, a u prvom planu bila bi trivijalnost čime se privlači pažnja publike.

Korisno bi bilo, kad već redakcije ne žele ulagati u „specijaliste“ zadužene za znanost, da se novinari koji se njome bave približe osnovnim postulatima znanstvenog novinarstva, onako kako to definira Boyce Rensberger, koji je 32 godine objavljivao tekstove znanstvene tematike, uglavnom u listovima The Washington Post i The New York Times.

„Ako znanstveni novinari žele povratiti [svoju] važnost u društvu, ne samo da moraju ovladati novim medijima, već moraju naučiti dovoljno za analizu i tumačenje otkrića – uključujući motive donatora [istraživanja]“, navodi Rensberger.

Na kraju, nije neophodno biti znanstveni novinar nego se samo držati osnova novinarstva – znati pronaći i prepoznati priču, biti znatiželjan, imati istraživačkog duha u sebi, dobro se pripremiti, znati postaviti pitanje i tražiti odgovor čak i kad se ne dobije ili nije dovoljno jasan, ne polemizirati bez potrebe i argumentirano kritizirati, ne iznositi neutemeljeno mišljenje, već konstruktivno pristupiti temi, prikupiti i druge relevantne informacije, uobličiti tekst da ima smisao i jasan cilj. Uz sve to, ali i pokoju stvar koja će „iskočiti u hodu“, dobit će se medijski sadržaj koji će pomoći informiranju i educiranju javnosti, ali i promoviranju tako važne i ljudskom rodu neophodne znanosti.

 

Ostali eseji iz serije “Nauka, politika i demokratija”:

Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke

Istorijski primjeri političkog proganjanja naučnika

Kvantitativna pismenost i važnost matematike za demokratsko društvo

Kako nauka predstavlja pozitivnu vrijednost u građanskom demokratskom društvu-liberalnim demokratijama

Informacijski poremećaj vodi svijet prema Orwellovoj paroli ‘neznanje je moć’

Statističke vratolomije i prikrivanje stvarnih podataka u službi politike 

Proizvodnja panike u doba pandemije dala krila ‘infodemiji’

Vakcine iskorištene kao sredstvo političke borbe na Balkanu: meka moć