Proučavajući gene slatkog krompira (batat, Ipomoea batatas), naučnici sa Internacionalnog centra za krompir u Limi su “naletjeli” na nešto neobično – na gene porijeklom iz bakterija roda Agrobacterium. Ove bakterije su inficirale biljku i prenijele svoju DNK u DNK domaćina. Upravo to je isto ono što naučnici rade u laboratorijama kada prave GMO.
Kada naučnici kažu da su genetički modifikovani organizmi oni “kod kojih je nasljedni materijal promijenjen na način koji ima malu vjerovatnoću da se dogodi u prirodi”, oni zaista imaju dobre argumente za tu tvrdnju. Taj proces koji biotehnološke kompanije, poput Monsanta, Syngente i drugih koriste za proizvodnju GM usjeva se zaista događa u prirodi, i u GM biljkama i životinjama nema ništa neprirodno. Jedina je razlika to što se u prirodi ovo ugrađivanje strane DNK (tačnije, gena) dešava znatno rjeđe.

Utvrđeno je da se kod batata radi o dva “komada” bakterijske DNK i da postoji ekspresija ovih sekvenci u različitim tkivima slatkog krompira, te da je jedna sekvenca pronađena isključivo u kultivisanoj sorti slatkog krompira (“Huanchano”).

Rad je objavljen u časopisu Proceedings of National Academy of Sciences of USA pod nazivom “The Genome of cultivated sweet potato contains Agrobacterium T-DNAs with expressed genes: An example of a naturally transgenic food crop“
 

Autori rada kažu kako su upravo ovi bakterijski geni kodirali neke osobine koji su biljku batat učinile poželjnom za domestifikaciju.

 

Sad samo čekam pseudonaučnike koji će ustvrditi kako je ovo bilo moguće zahvaljujući nekoj vanzemaljskoj kulturi.

Ja naravno, neću dijeliti njihovo mišljenje, nego ću ovo istraživanje iskoristiti kao argument kako genetički modifikovane sorte nisu štetne i da se to vidi na usjevu koji ljudi koriste hiljadama godina. Batat se, prema nekim istraživanjima, uzgajao i 2500 p.n.e. 
 
Zanimljivo je dodati kako Ipomoea batatus – batat, spada u biljnu porodicu Convolvulaceae, kojoj pripada i ladolež (slak).