Građani imaju pravo na precizne, potpune, istinite podatke, pogotovo u javnozdravstvenim krizama kakva je pandemija jer nepotpune, pogrešne i neistinite informacije vode dezinformiranju, a time i stvaranju neizvjesnosti, straha i panike. S druge strane, i znanost, i struka, i politika moraju jasno komunicirati točne podatke jer su u pitanju zdravlje i životi ljudi. Statističke vratolomije su bile još jedan dodatak cijeloj zbrci u pandemiji.
Piše: Mladen Obrenović
Kad mu je zatrebalo, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prozvao je susjede da „brutalno lažu“ u objavama podataka o oboljelima i preminulima od bolesti COVID-19. Kao razlog takvog friziranja brojeva naveo je spas turističke sezone. I prošle je godine slično pričao, upućujući kritike Hrvatskoj. Tad je naveo kako njegova država „želi brinuti za zdravlje i živote ljudi, a ne za političke brojeve i naklonost stanovništva“.
Doduše, takve je komentare dao nedugo nakon što je Balkanska istraživačka mreža (BIRN) otkrila da vlasti u Srbiji zataškavaju broj žrtava pandemije i da su, prije svega, podaci o mrtvima višestruko veći od službeno objavljenih. Epidemiolog Predrag Kon, ujedno i član Kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19, priznao je na primjeru Beograda da je bilo znatno više preminulih, ali su ga demantirali i ministar zdravlja Zlatibor Lončar, i sam Vučić, rekavši kako to nije istina te najavili reviziju podataka. Kon se povukao, a revizija nikad nije provedena.
O tome je li netko, za koje ciljeve i po čijem nalogu objavljivao neprecizne podatke o testiranima, oboljelima, preminulima i oporavljenima rasprave traju otkako je korona virus došao ne samo u Hrvatsku i Srbiju, nego i na Balkan, u Europu i bilo koju državu na svijetu. I o metodologiji po kojoj su podaci prikupljani također je bilo mnogo nedoumica. I je li, u tom kontekstu, neophodna revizija podataka? Svakako da jeste. No, ostavljeno je to za neka druga vremena – ako ikad dođu.
Precizni, potpuni, istiniti, usuglašeni podaci neophodni su u mnogim područjima ljudskog djelovanja i postojanja, a pogotovo u javnozdravstvenim krizama kakva je pandemija. S jedne strane, građani imaju pravo na takvo što jer nepotpune, pogrešne i neistinite informacije vode dezinformiranju, a time i stvaranju neizvjesnosti, straha i panike. S druge strane, i znanost, i struka, i politika moraju jasno komunicirati točne podatke jer su u pitanju zdravlje i životi ljudi. Naravno, prikupljene podatke nije dovoljno samo objaviti nego ih je potrebno i staviti u kontekst, objasniti zašto su oni važni, kakve mjere se kane poduzeti te odgovoriti na ključno pitanje – što dalje?
Građani se ne mogu lako snaći
Na žalost građana, a negativan primjer stiže iz Bosne i Hercegovine, podaci o oboljelima, oporavljenima i preminulima dugo su vremena bili konfuzni, vrlo često dolazili su iz raznih izvora, pa je sasvim opravdana bila sumnja da tu nešto nije u redu.
U silnim brojevima građani se nisu mogli snaći, nejasno im je bilo što će s tim što čuju, vide i pročitaju, pa je stiglo i upozorenje određenih europskih institucija za praćenje podataka. Kako je svojevremeno prenio Damir Marjanović, profesor genetike i bioinženjeringa, Bosna i Hercegovina je upozorena da daje informacije koje su „zbunjujuće i nepouzdane, jer najčešće kasne i ne potiču iz jednog izvora“. U međuvremenu je Ministarstvo civilnih poslova objedinilo informacije o oboljelima i mrtvima na državnoj razini.
Bez obzira koliko bili važni, brojeve nije dovoljno samo iznositi. Stoga se Marjanović zalagao za „praksu javnog obraćanja kriznih štabova (u kojem moraju sjediti i odlučivati eksperti, isključivo eksperti a ne političke figure raznih profesija) u kojima fokus neće biti na broju mrtvih i zaraženih, nego na sugestijama, savjetima i zvaničnim mjerama“. Malo se, gotovo ništa nije uradilo po tom pitanju, a i mjere koje se poduzimaju – konkretno u Bosni i Hercegovini, no nije drugačije ni u susjednima Hrvatskoj i Srbiji – uglavnom se prilagođavaju politici i gospodarstvu, a ne zdravlju i dobrobiti građana.
Kad je važno biti bolji od drugih – i po broju mrtvih
U svakoj od spomenutih balkanskih država, ako je i bilo iznošenja netočnih podataka u vrijeme pandemije i sve sumnje u tom smislu vrlo su opravdane, lako se mogu naći potencijalni razlozi. Zapravo, izgovaraju ih, pišu i/ili objavljuju kritičari vlasti.
Za Srbiju kažu kako je odgovor u potrebi da se bude bolji od drugih. Dok jedni podsjećaju kako je manipuliranje brojkama jedna od uobičajenih tehnika propagande u kriznim situacijama, drugima je igranje brojevima mrtvih – morbidno. Drugačije ne mogu objasniti hvalisanje kakvo se moglo čuti gotovo svakodnevno, a po kojem je Srbija ima najmanje preminulih po broju stanovnika u Europi.
„Nije ništa čudno da se društvo inficira dezinformacijama, glasinama, nepouzdanim informacijama. U krizama te glasine dobijaju na težini, jer onda nema puno dobrih informacija, jer javnim prostorom caruje strah, neizvesnost… Onda su one jako opasne i destruktivne“, ukazuje Zoran Jevtović, profesor na Departmanu za komunikologiju i novinarstvo Filozofskog fakulteta u Nišu.
Za davanje doprinosa širenju dezinformacija u medijima i društvenim mrežama novinarka Istinomera Tamara Tančić smatra predstavnike vlasti.
„Takvim delovanjem samo se produbljuje nepoverenje građana u institucije. Ako manipulišete mrtvima, onda nema dalje“, upozorava Tančić.
Vrlo dobar primjer je i nabavka vakcina, jer je cijepljenje u Srbiji očito dosegnulo granicu nakon koje slijedi samo zapovijed kojom će ono postati obaveza za sve. Do tada, a da ne bi propalo ono što je kupljeno, vakcine se poklanjaju susjedima i svakome kome zatreba. Građani susjednih država, naročito Bosne i Hercegovine, iznimno su zahvalni narodu i medicinskom osoblju Srbije jer su im izašli u susret kad su im vakcine bile misaona imenica, no cijelu su priču predstavnici vlasti, prije svih spomenuti Vučić, prilično zloupotrijebili – u medijskom i političkom smislu.
Neophodno iznositi provjerene podatke
Kad je Hrvatska u pitanju, sumnje u namještanje brojeva pred početak ljeta, a onda i tokom turističke sezone (o čemu ne priča samo Vučić, nego i neki strani mediji) nisu usamljene. Kritike su hrvatskim vlastima upućene i u drugim prilikama – bilo da je riječ o održavanju izbora (parlamentarnih i lokalnih) i proslavi izbornih rezultata, bilo da je riječ o nekim vjerskim i tradicijskim svetkovinama.
Prema mišljenju Goranka Fižulića, bivšeg ministra gospodarstva i saborskog zastupnika, Hrvatska [za razliku od Srbije] želi dokazati kako nije najgora u Europi. Upozorio je svojedobno kako se u toj državi izvode „statističke akrobacije i prikrivanje stvarnih podataka“, te da je na djelu „balansiranje“ zbog čega je uputio kritiku vlastima da Hrvati „nisu nacija samo i isključivo glupana u kojoj svaka bena koja se dočepala vlasti, a time i prava na povlaštene informacije, ima pravo uskraćivati ih javnosti“.
„Ako ne prekinemo s ovakvim ‘balansiranjem’ ili ne procijepimo 70 posto građana do kraja veljače, a ovo drugo nažalost nije izvedivo, bit ćemo u travnju među pet članica Europske unije s najvećim brojem preminulih u odnosu na broj stanovnika. Tada više nikakve stilske vježbe, izmotavanja i laži neće moći opravdati sve pogreške koje su učinjene u upravljanju ovom zdravstvenom i društvenom krizom bez presedana“, napisao je Fižulić krajem prošle godine.
Krajem studenog ove godine, službeno je objavljeno, Hrvatska je potpuno cijepila 56,9 posto odraslog stanovništva. Po broju preminulih na milijun stanovnika tada je bila peta u Uniji.
Na iznošenje netočnih podataka upozorio je, u otvorenom pismu hrvatskim ministrima u Nacionalnom stožeru civilne zaštite, i znanstvenik Ivan Đikić. Smatra kako „netočne informacije imaju izravan učinak na dalje širenje virusa te, posljedično, mogu prouzročiti gubitak ljudskih života“. Stoga je, po njemu, „neophodno iznositi provjerene podatke i interpretirati ih na stručan način jer je od presudne važnosti da javnost bude pravilno informirana o temama od značaja za javno zdravstvo“.
Kad političari otvoreno lažu
Podsjećajući na način na koji funkcionira vlast i svu kompleksnost državnog uređenja Bosne i Hercegovine, a zdravstveni sustav jedna je od žrtava takvog ustroja, Zijad Latifović, predsjednik Sindikata zdravstvenih radnika Federacije BiH, ukazuje kako nadležni „nisu u stanju ni da sakriju podatke“. No, brojnih problema i spomenute konfuzije je bilo u velikoj mjeri.
Urednik Žurnala Selvedin Avdić napominje kako predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti, na svim razinama, „otvoreno lažu o činjenicama od kojih bukvalno zavise ljudski životi“.
„Ovdje institucije nikada ne izlaze u susret novinarima, izuzev u predizborno vrijeme. Ne samo da su izbjegavali odgovore na kritička pitanja nego su i lagali koliko god su mogli. Sjetimo se samo verbalnih akrobacija premijera [Federacije BiH] Fadila Novalića, koje su bile urnebesne. Mediji su bili sluđeni“, podsjeća Avdić.
Uvjeren je da je tokom pandemije bilo „previše političkih manipulacija da bi se bilo kakva informacija prihvatila bez rezerve“.
„Čini se da su mjere najviše kršili oni koji su ih donosili. Dok je trajao lockdown, članovi Kriznog štaba su lumpovali po kafanama; dok se širio drugi val pandemije, stranke na vlasti su organizirale masovne predizborne skupove“, konstatira Avdić.
Neophodan je povratak povjerenja
Odavno je jasno da je borba s pandemijom postala tema u službi politike. Prilagođavali su političari situaciju svojim potrebama, no etnolog i antropolog Ivan Čolović primjećuje kako je „korona pokazala da se njome ne može tako lako manipulisati“.
Prema njegovim riječima, i korona „ume da se oglasi grubo i nekontrolisano, da se pohvali brojem mrtvih i zaraženih, nezavisno od toga šta o njoj i njenom radu govore mediji i takozvana ‘struka’ u službi vlasti“. Konstatira i kako je pandemija „prestala da bude prioritetno medicinski problem koji traži borbu celog društva da se on reši, i postala pre svega politički problem, i dovela do novih podela“ te „izazvala nepoverenje u institucije vlasti i kod onih koji su im verovali“.
Iako na njima nije jedina i isključiva odgovornost, jer su korektiv anomalija i drugi društveni akteri, novinari mogu mnogo uraditi da se fokus ponovno vrati na nauku i struku (bez navodnika) koja neće biti u službi vlasti. I koje će se i same za sebe znati izboriti. Novinarima ostaje i zadatak da provjeravaju sve što forsira politika, jer je objava točnih i istinitih informacija u vrijeme pandemije potrebnija nego ikad. Baš kao i povratak povjerenja – u medije, nauku, struku, institucije.
Ostali tekstovi iz serije “Nauka, politika i demokratija”:
Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke
Istorijski primjeri političkog proganjanja naučnika
Kvantitativna pismenost i važnost matematike za demokratsko društvo
Informacijski poremećaj vodi svijet prema Orwellovoj paroli ‘neznanje je moć’
Statističke vratolomije i prikrivanje stvarnih podataka u službi politike
Proizvodnja panike u doba pandemije dala krila ‘infodemiji’
Vakcine iskorištene kao sredstvo političke borbe na Balkanu: meka moć
AstraZeneca vakcine između Brexita i EU, između neiskustva i dezinformacija
Klimatska kriza i siromaštvo – ko je najugroženiji?
Etika, zakoni i istraživanje embrija: pravilo 14 dana
Nauka između konzervativnih i liberalnih, lijevih i desnih opcija političkog spektra
Ekofašizam: toksični ekonacionalizam
L, G, B, T, i Q u svijetu nauke: priča o diskriminaciji i svijetu koji treba osvojiti
Nauka u formiranju političkih odluka i legislativa
Politička polarizacija društva i psihološko odbacivanje nauke
Otpor nauci ljevice i liberala (ni oni nisu imuni)
Znate li šta je i zašto postoji – trgovanje emisijama ugljičnog dioksida?
Gdje je nuklearna energija u klimatski zelenoj budućnosti i politici?
Kako na kreativan način iskoristiti medije i društvene mreže u promociji nauke
Akademska sloboda nosi i društvenu odgovornost, ali i potrebu javnog djelovanja
Finansiranje doktorata: političko i ekonomsko pitanje prosperiteta
Nedovoljna zastupljenost žena u kliničkim studijama
Nauka u EU (i Evropi, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo i Norvešku)
Bosna i Hercegovina – izdvajanja za naučno istraživački rad: između ničega i ništa
Politika i nauka u toku pandemije: konzervativci i desničari sabotiraju borbu protiv pandemije
Upravljanje otpadom u BiH: dvadeset godina smo na istome mjestu
Finansiranje i administriranje naučnih projekata
Položaj žena u naučnoj zajednici: manjak, nevidljivost, seksualno uznemiravanje i mobbing
O čemu se treba govoriti kada se govori o desekularizaciji svijeta?
Nauka, politika, javno zdravstvo u raljama teorija zavjera
Teorije zavjera: brzi odgovori na kompleksna pitanja i put do radikalnog ponašanja
Asilomar konferencija: regulacija biotehnologije
Žensko tijelo i reproduktivna prava između nauke i politike
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Nauka, politika i demokratija: političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH i European Endowment for Democracy.
