Vakcinacija i sloboda izbora

Sloboda i sloboda izbora su važna stvar. Ali idući put kada se neki borac za slobodu otvori toliko da poziva svoju sljedbu da linčuju neistomišljenike i ima otvoreno fašističke i nacističke stavove, treba se zapitati  – je li to ta sloboda koju želimo? Sloboda bi trebala biti nešto plemenito, namijenjeno svima, a ne histerično pozivanje na vlastitu apsolutnu slobodu u kojoj niko drugi nije slobodan niti zaštićen. A demokratija je jako fragilno dostignuće ljudske civilizacije i lako se može urušiti pod teretom lažne „borbe za slobodu“, koja je samo drugo ime za ultradesničarski anarhistički raj koji je preslika totalitarizma kojeg vidimo u „Sluškinjinoj priči“. Demokratija, kao vakcine, može lako postati žrtva svog vlastitog uspjeha.

Da li mandatorna vakcinacija i uvođenje COVID potvrda da ste vakcinisani da biste mogli pristupiti nekoj javnoj usluzi ili otići na posao u slučaju pandemija predstavljaju kršenje ljudskih prava?
Upravo to tvrde populisti desne pripadnosti, libertarijanci, i upravo putem interpretacije koja insistira na tome da se radi o prisilnoj vakcinaciji, ove grupacije tvrde kako se ugrožavaju temljena ljudska prava. Posebno pravo na autonomiju tijela i odlučivanje o sopstvenom tijelu.
U većini zemlja EU, na Zapadu – mandatorna, obavezna vakcinacija ne postoji, kada govorimo o vakcinama za djecu, onima koje se daju prema kalendarima imunizacije. Pa ipak, u tim zemljama procijepljenost djece je tradicionalno vrlo visoka. Austrija je najavila mandatornu vakcinaciju protiv COVID-19, a ankete kažu da većina građana ove zemlje podržava mandatornu vakcinaciju.

 

Kakva je situacija s nekim vakcinama iz redovnog programa imunizacije?

U 18 zemalja EU vakcinacija MMR vakcinom nije mandatorna, to je tačno. Tabela koja to potvrđuje se nalazi ovdje. Tabela je preuzeta iz istraživanja „Mandatory and recommended vaccination in EU, Iceland and Norway: results of Venice 2010 survey“ koje je objavljeno u maju 2012. Zemlje u kojima je vakcinacija MMR vakcinom preporučena, ali ne i obavezna su Austrija, Belgija, Njemačka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Kipar, Grčka, Island, Italija, Litvanija, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, Španija, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Procenat vakcinisanih MMR vakcinom u Njemačkoj 2014. iznosio 95%.

S druge strane u zemljama u kojima je vakcinacija mandatorna, obuhvati vakcinacijom djece su niži. Zašto je to tako? Razlog ne treba tražiti u pritisku građana, pa da oni bolje odgovaraju ako pritiska nema, nego prosto u povjerenju koje građani imaju u zdravstvene sisteme svojih zemalja.

Tamo gdje je povjerenje visoko, kao i naučna pismenost i razumijevanje koristi vakcinacije je veće, te je tu i procijepljenost veća. Također, iako vakcinacija nije obavezna, stvari su ipak regulisane – dokaz o vakcinaciji se traži za obdanište, školu. Da biste imigrirali (ili studirali u SAD) potrebno je da priložite dokaze o vakcinaciji protiv određenih bolesti.

Na karti su označene crvenom zemlje koje imaju barem jednu vakcinu u kalendaru kao obveznu. Ne postoji jednoznačan odgovor, jer pitanje osiguravanja visokih vakcinalnih obuhvata iznimno često ovisi o kulturološkim faktorima:

 

 Izvor: WHO/Economist

 

U zemljama u tranziciji, koje poslovično imaju problema s korupcijom, pa tako i korupcijom u zdravstvu, povjerenje u zdravstveni sistem je niže i manji je odziv na vakcinaciju, čak i onda kada je ona obavezna.

Vakcinacija protiv COVID-19

No šta je s vakcinama protiv COVID-19? One još nigdje u svijetu nisu obavezne, niti se bilo koga prisiljava da se vakciniše. Opet imamo sličnu stvar – u zemljama u kojima su građani naučno prosvećeni i u kojima se stalno komunicira o vakcinama, te gdje je povjerenje u zdravstveni sistem visoko, tu je i visok procenat vakcinisanih protiv COVID-19.

 

 

                                                                                

Ovdje ipak treba možda dodati da % za Bosnu i Hercegovinu možda nije tačan s ozbirom na problematiku evidencije onih građana BiH koji su se vakcinisali van zemlje, a nisu iz nekog razloga uvršeni u statistiku, ali i upitnosti podatka iz popisa stanovništva. Naime dio građana se nije htio prijaviti da su vakcinisani van BiH, a i oni koji su se prijavili zapravo nikada nisu dobili nikakvu potvrdu o tome, pa je nejasan njihov status i da li ulaze u statistiku vakcinisanih. Oni bi, pri primanju buster doze, dobili potvrdu i bili uvedeni u sistem, ali zvanično, tek je oko 4% stanovništva BiH primilo buster dozu, što znači da vjerovatno ima još onih koji su „ispod radara“ službene statistike. Zatim tu je i problem podataka o broju stanovnika u BiH, koji se računa prema popisu iz 2013. što je možda zastario podatak, ali se procenat vakcinisanosti i dalje računa prema tom broju, jer nema svježijih podataka. Veliki broj stanovnika BiH je napustio ovu zemlju od 2013. i više se ne može kalkulisati s brojem od 3.3 miliona stanovnika, nego sa daleko manjim brojem. Ovo znači da je procenat vakcinsanih u BiH vjerovatno daleko veći od službenog.

 

Ekstremne situacije ponekad traže i ekstremne mjere

Međutim, vratimo se na početni problem – da li je uvođenje obaveze vakcinacije protiv COVID-19 ili uvođenje pravila koja ograničavaju kretanje nevakcinisanim u trenutku pandemije, odnosno jedne ekstremne situacije, atak na ljudske slobode?

Naime, postoji nešto što se zove društveni ugovor (eng. Social contract). Sam pojam je nastao u doba Prosvjetiteljstva, a odnosi se na svojevrstan sporazum koji se događa između vlade i njenih ljudi, između države i njenih građana. Naziv za ovu pojavu potječe iz Du contrat social ou Principes du droit politique, knjizi Jean-Jacquesa Rousseaua iz 1762. koja je raspravljala o ovom konceptu. Iako se prethodnici teorije društvenog ugovora nalaze u antici, u grčkoj i stoičkoj filozofiji, te u rimskom i u kanonskom pravu, vrhunac društvenog ugovora bio je od sredine 17. do početka 19. vijeka, kada se pojavio kao vodeća doktrina političke legitimnosti.

Polazna tačka za većinu teorija društvenog ugovora je ispitivanje ljudskog stanja bez ikakvog političkog poretka koji je Thomas Hobbes nazvao „prirodno stanje”, gdje su individue apolitične i asocijalne, a prirodno stanje je zapravo stanje anarhije. Zapravo, ovdje se govori o zakonu reciprociteta – suveren garantuje nečiju sigurnost, a građani se odriču dijela svoje slobode za sigurnost. Premda su originalne postavke društvenog ugovora prema Hobbsu danas zastarjele – ne smijemo zaboraviti sve te silne revolucije u Evropi i pad mnogih monarhija – osnove ovoga vidimo kao nešto što je naslijeđeno u pravnim stečevinama mnogih zemalja. Živjeti u liberalno-demokratskom društvu podrazumijeva socijalnu zaštitu, sigurnost, pravo građana da se razvijaju, da rade, ali i obaveze – da ne naštete drugom građaninu.
Važan dokument UN-a iz 1948. godine, Deklaracija o ljudskim pravima, opisuje ta prava, uključujući ideju da svi ljudi imaju pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te pravo na slobodu vjere. Građanske slobode odnose se na prava koja se daju ljudima prema ustavu ili povelji o pravima ili drugim oblicima zakona. Ljudska prava također obuhvataju i pravo da smo zaštićeni od opasnosti. Neki će to tumačiti da imaju pravo da budu zaštićeni o vakcine. Za druge – to je pravo da budu zaštićeni od bolesti.

Građani se slože odreći se nekih sloboda ako vlada pristane štititi svačija prava. Suštinski, nečija sloboda se prostire samo do prava nekog drugog. U slučaju bolesti, nečija sloboda na izbor i neprimanja profilakse se prostire samo do onog drugog koji treba biti zaštićen od bolesti i njenog širenja. Drugim riječima, sloboda u demokratskom društvu nije apsolutna, anarhistička sloboda, kako je neki shvataju, nego je omeđena obavezama i tuđim pravima. Sloboda je i ubiti nekoga, u krajnjoj liniji, ali država tu slobodu ograničava i ubistvo je kažnjivo, ma koji bio razlog tome.

Upravo o tome govori Pieper Buckley u Opinion Piece za The News record, nezavisno glasilo studenata Univerziteta Cincinnati:

„Sloboda izbora, međutim, nije jednaka slobodi od posljedica. Činjenica je da su poduzeća u privatnom vlasništvu. Škole mogu donijeti vlastita pravila za učenike i osoblje. Državna zakonodavna tijela mogu kreirati i mijenjati mandate za svoje građane. Dakle, ne, ne morate primiti vakcinu protiv COVID-19, u smislu da ne morate ništa učiniti. No, kao i svaki drugi izbor koji napravimo, ima i nekih posljedica. Iskorištavanje svoje ‘slobode’ da se ne vakcinišete moglo bi značiti žrtvovanje drugih stvari, poput kupovine, posla, odlaska u školu, putovanja i još mnogo toga.
Dakle, u istom tom liberalno-demokratskom društvu, gdje je privatno praktično svetinja, država vas ne može prisiliti da se vakcinišete, ali poslodavac, privatne kompanije, vaš restoran ili kafić – mogu. I tu dolazi do kolizije shvatanja slobode u libertarijanskom mozgu: oni, poput male djece, imaju tantrume da neće da se vakcinišu jer je to napad na njihovu ličnu slobodu, ali kada neko pokaže da i on ima pravo na ličnu slobodu – odnosno uslovljavanje da mu uposlenici ili gosti budu vakcinisani, kako bi se smanjio rizik zaraze, tu nastaje problem. Dakle, ne može se biti isključiv, i tražiti pravo samo na svoje želje. Svaka odluka ima i posljedicu. Naše slobode se guraju između tuđih prava i samo dotle mogu postojati.

Ovdje naravno treba spomenuti i stvarne izuzetke, kontraindikacije za vakcinaciju – mali procenat ljudi zaista zbog nekog stanja ne smiju primiti vakcine. Neki imaju jake alergijske reakcije na neku od komponenti vakcina, recimo na polietilen-glikol. Mogu se vakcinisati u bolničkim uslovima i čekati malo duže na mjestu vakcinacije za slučaj da se nešto dogodi, kako bi imali pravovremenu pomoć. Ima i ljudi koji su imunokompromitovani, tek su primili organ ili transfuziju krvi i tad se vakcinacija, bilo koja, odgađa. Također postoje ljudi koji su u terminalnim stadijima neke bolesti i moguće je da bi nuspojave ubrzale tok bolesti – jer temperatura nakon vakcinacije, koju većina ljudi lako prebrodi, za njih je teška. Ili osobe koje primaju kortikosteroide. Uglavnom, ovi izuzeci su jako rijetki, i čine manji procenat ukupnog stanovništva. Upravo se zbog njih oni koji nemaju kontraindikacije trebaju vakcinisati u što većem broju.

Također, što se više ljudi vakciniše, to se više i smanjuje mogućnost širenja virusa. Treba stalno govoriti da vakcine nisu 100% efikasne, niti 100% presijecaju širenje virusa sa zaražene vakcinisane osobe na okolinu, ali DRASTIČNO smanjuju rizik zaraze, širenja, komplikacija i smrtnog ishoda.

Ljudi koji se brinu da zahtjevi za vakcinacijom ometaju njihova prava pozivaju se na slobodu odbijanja vakcinacije iz ličnih, ideoloških ili vjerskih razloga i, u slučajevima onih koji su zabrinuti za sigurnost vakcina i oko nuspojava uprkos jakim dokazima da su vakcine sigurne a nuspojave uglavnom ne ugrožavaju život, pozivaju se i na pravo na zaštitu od štete.

Oni koji smatraju da imaju pravo da budu zaštićeni od vakcinacije, podlegli su štetnoj dezinformativnoj kampanji da vakcine sadrže toksine, stanice abortiranih embrija, da se sastojci vakcina ugrađuju u DNK ili da vakcine sadrže čak čipove te da su nuspojave ili česte ili jako opasne. Oni a priori vakcinaciju smatraju opasnošću i nemaju empatiju za druge članove društva koji se žele zaštiti. Nažalost, ponekad im jako rijetke nuspojave, za koje se često ne utvrdi sasvim jasno da su ih uzrokovale vakcine, idu na ruku. Smrt jedne osobe ili drugu nuspojavu nakon vacinacije će iskoristiti kao dokaz da su vakcine opasne. Ovdje je matematika vrlo jasna: jasno je to da niti jedna matematika koja pokazuje koliko su nuspojave, poput tromboze nakon adenovirusnih vakcina rijetke, običnog čovjeka neće ubijediti da primi vakcinu, ako se boji da će biti taj „1 u milion slučajeva“. Većina ljudi reaguje upravo tako – ne žele da budu onaj izuzetak, ono ružno što se rijetko dogodi, ali se ipak može dogoditi i radije će prihvatiti da fatalistički čekaju zarazu nego da se zaštite. Čak je ovakvo ponašanje češće među ljudima koji su skloni fatalizmu (“biće šta će biti” rezonovanje, “šta Bog/Allah dragi da”).

Ovdje treba predložiti hipotezu kako je ovakvo fatalističko ponašanje, odbijanje vakcinacije jer individua smatra da je vakcinacija opasnija od bolesti ili da će magično, zaštitom više sile izbjeći bolest, češće kod dogmatsko-vjerski nego kod sekularno nastrojenih građana. Također, fatalisti će možda više biti skloni tradicionalističkim i konzervativnih političkim ideologijama, pa i onim populističkim, što ih čini manje sklonim prihvatanju nauke. Fatalističko, dogmatsko ponašanje će biti vjerovatno prediktor toga da li će osoba smatrati potrebu za vakcinacijom u kriznoj situaciji kao atak na ličnu slobodu. Naravno, ovo je samo predložena hipoteza, koju bi trebalo ispitati.

U članku za Quartz, autorice Sarah Todd, bioetičar Matthew Liao, direktor Centra za bioetiku pri Univerzitetu New York kaže kako u etici postoji ideja da možete činiti stvari sve dok ne štetite drugim ljudima. „Kada se ne vakcinišete, dovodite ljude u opasnost”, dodaje on.

Već je bilo tužbi za kršenje ljudskih prava zbog vakcinacije, ali su oborene.

U predmetu Jacobson protiv Massachusettsa iz 1905. godine, Vrhovni sud SAD-a potvrdio je ovlasti država da nalažu vakcinaciju (u ovom slučaju protiv velikih boginja) upravo iz tog razloga. Sud je u svom mišljenju naveo:

„Sloboda osigurana Ustavom Sjedinjenih Država ne uključuje apsolutno pravo svake osobe da u svakom trenutku i u svim okolnostima bude potpuno oslobođena ograničenja, niti je element takve slobode da jedna osoba ili manjina osoba koje žive u bilo kojoj zajednici i uživaju blagodati njezine lokalne vlasti, treba imati moć da dominiraju većinom kada ih u svom djelovanju podupire vlast države.”

„Vavrička i drugi protiv Češke Republike” je jedan takav slučaj, ali u kojem je Evropski sud za ljudska prava utvrdio da se odlukom čeških vlasti o uvođenju obaveznog vakcinisanja ne krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine zaprimila je veći broj upita građana, kao i medijskih upita u vezi sa mogućim uvođenjem zabrane ulaska u javne objekte za građane bez potvrde o vakcinalnom statusu, negativnom PCR ili antigenskom testu ili potvrde o prebolovanom COVID-19. „Ombudsmeni smatraju da je u konkretnom slučaju neosporan javni interes, kao i legitiman cilj, a to je zaštita zdravlja stanovništva ali je prije donošenja odluke potrebno razmotriti pitanje proporcionalnosti mjera sa postavljenim ciljem, te da li je moguće postići cilj blažim mjerama“, stoji u saopštenju iz ove institucije.

Advokatica Nina Kisić, u izjavi za BIRN BiH/Detektor kaže kako prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, uvođenje mjera za nevakcinisane ne bi prekršilo ljudska prava, svaka država je dužna štititi pravo na život i da ovo pravo ima prednost nad drugim pravima.

Mandati za vakcine bi mogli ugroziti slobodu samo u slučajevima iz religijskih razloga ili iz objektivnih medicinskih razloga koji su rijetki. Ali, odbijanje vakcina iz religijskih razloga se izgleda prečesto koristilo u SAD kao razlog za izbjegavanje vakcinacije tako da se u nekim saveznim državama pokušava ukinuti ovaj razlog kao validan. Također, čak i saveznim državama gdje se moguće pozvati na ovo, to nije tako lako.

Pravo na traženje vjerskog izuzeća proizlazi iz Poglavlja VII Zakona o građanskim pravima iz 1964. godine, koja između ostalog štiti radnike od diskriminacije na temelju vjere. Komisija za jednake mogućnosti zapošljavanja kaže da poslodavci moraju osigurati razumnu prilagodbu radnicima koji su iskreno vjerovali – osim ako to ne predstavlja nepotrebnu poteškoću. Poslodavci mogu ispitati je li vjersko uvjerenje zaposlenika zaista iskreno. Mogu postavljati pitanja o povijesti cijepljenja tog zaposlenika ili pohađanju crkve. Ako poslodavac utvrdi da uvjerenje nije iskreno, može odbiti zahtjev za izuzećem.

 

Sloboda izbora iskrivljena u rukama desničara: Krajnja desnica u prvim redovima za “slobodu izbora” i protiv vakcina

Još jedna stvar na koju treba skrenuti pozornost vezano za protivljenje vakcinaciji i restriktivnih mjera koje ograničavaju kretanje nevakcinisanih, jeste poređenje ovih grupacija s holokaustom ili drugim primjerima genocida.

 

 

 

 

Grupa građana koji se protive vakcinaciji okupila se 2021. ispred Vlade Kantona Sarajevo zbog najave restriktivnih mjera prema nevakcinisanim građanima, poručujući da su predali pismo premijeru i ministru zdravstva. Oni su oko ruke imali vezane bijele trake, što je tužan simbol zločina nad Prijedorčanima bošnjačke pripadnosti u ratu u BiH devedesetih:

Tu su i oni koji na svoje FB profile stavljaju žutu Davidovu zvijezdu s porukom „Nisam cijepljen/vakcinisan“ te čitav niz asocijacija na holokaust i fašizam, pri čemu se naučne preporuke proglašavaju fašističkim nametanjem establišmenta.

Vakcine su u ovim narativima često upoređuju s genocidom i holokaustom. Slike koje upoređuju vakcine s nacizmom i zagovornike vakcina s Hitlerom su postale prilično uobičajene na društvenim mrežama. Dr. Rashid Buttar rekao je da su vakcine dio „plana depopulacije” i uporedio dr. Anthonyja Faucija s Hitlerom, rekavši da će „broj smrti uzrokovanih Faucijem premašiti one u holokaustu”. Pri tome, u SAD medicinski radnici koji administriraju vakcine dobijaju stravične prijetnje od strane grupacija koje prave upravo ovakva poređenja. U Njemačkoj, gdje su nacistička obilježja i umanjivanje težine holokausta zabranjeni, također smo mogli na protestima protiv vakcinacije vidjeti ovakve simbole i narative.

Antivakseri porede vakcine sa silovanjem („needle rape“, što Joe Rogan često govori), a pozadina ovoga je zapravo toksični maskulinizam (vrlo karakterističan za domaće alt-right grupe, a i za grupe poput Proud Boys, Boogaloo), u kojem se vakcine vide kao „nešto za slabiće“, jer je „prirodni imunitet bolji“ a ova ekipa istovremeno podsvjesno u obliku vakcine vidi falus, i imaju homofobne stavove, pa vakcine doživljavaju kao atak na njihovu muškost, a taj narativ preuzimaju i žene iz ovih zajednica. Fragilni ego i toksični maskulinitet su pravo tlo za monetarizaciju i oni koji toj populaciji serviraju ovakve narative, to itekako inkasiraju. I Rogan i Alex Jones šakom i kapom prodaju različite suplemente, te reklamiraju niz drugih stvari.

Također, konzervativci se vole pozivati na slobodu izbora kroz pravo na tjelesnu autonomiju, povlačeći paralelu svoje slobode i prava da ne budu vakcinisani sa slobodom žena da imaju pravo na izbor. Vrlo često pro-life pokreti imaju jaku težnju da budu protiv vakcina. Međutim, prisjetimo se slučajeva žena u Poljskoj kojima je abortus zabranjen, pa su bile prisiljene nositi mrtav plod do termina, što je na kraju dovelo i do njihove smrti, da bismo shvatili kako kako su indoktrinacije ovakvog tipa opasne po život: istovremeno, boreći se protiv prava na abortus, ovi ultrakonzervativci, poput udruge Vigilare iz Hrvatske te niza sličnih pokreta u svijetu, dovode u pitanje zdravlje žena, a boreći se protiv vakcina i šireći dezinformacije, direktno ugrožavaju javno zdravlje. Ova borba za „pravo na mišljenje“ i „slobodu“ ultimativni je put u distopiju kakvu viđamo u „Sluškinjinoj priči“.

Sve to, iznenađujuće, rade oni koji su otvoreno ultradesničari i promovišu neke vrlo, vrlo diskutabilne stavove. Recimo jedan takav je „Festival slobode“ iz 2021. u Zagrebu, za koje postoje naznake da ga finansira klerikalna desnica, prema riječima Katarine Peović, zastupnice iz Radničke fronte (ljevičarska stranka u Hrvatskoj). Na tom događaju su viđeni ljudi koji otvoreno slave NDH (Nezavisna država Hrvatska – marionetska nacistička država u kojoj su ubijani Jevreji, Srbi, Romi i generalno antifašisti), Bleiburg, poput Velimira Bujaneca i Zlatka Hasanbegovića.

Bujanec i Hasanbegović na Festivalu slobode, izvor: Slobodna Dalmacija

Paradoksalno, ovi ljudi i ovi događaji sebe predstavljaju kao borce i borbu protiv fašizma, praktično kidnapujući određene elemente antifašističke borbe. Tu je i FB stranica porijeklom iz BiH „Sloboda narodu“ na kojoj se dijele antivakcinalni sadržaji i sadržaji koji dovode u sumnju efikasnost i važnost drugih epidemioloških mjera. Zanimljivo je da ova stranica ima naziv koji asocira na antifašističku borbu u Jugoslaviji, ali vrijednosti koje zagovara su vrijednosti haosa, nepovjerenja u nauku i vakcine. Na ovaj način, naziv stranice koketira s populacijom “izgubljenom generacijom” koja je razočarana u svoj život, sisteme država nastalih raspadom Jugoslavije i istovremeno osjeća jugonostalgiju. Drugim riječima, protura quanon ideologiju maskiranu u antifašizam. Na Festivalu slobode bio je prominentan i Marko Francišković, trenutno u zatvoru, osoba koja poziva na slobodu izbora, a pri tome zagovara Forum Banovinu Horosana, neku čudnu mutiranu verziju ustaštva i džihada, što i dokazuje svojom kreacijom grba na kojem se nalaze šahovnica s prvim bijelim poljem – danas ilegalna šahovnica marionetske nacističke države NDH i zulfikar mač s dvije oštrice.

U Hrvatskoj je čak krajem 2021. napravljena web-stranica s omčom kao zaštitnim znakom koja je pozivala na linč uglednih naučnika, naučnih novinara, komunikatora te političara – predsjednika i premijera Hrvatske. Prema podacima Index.hr, stranicu je kreirala učiteljica Bernarda Jug, poznata od ranije po svojim ultra-desničarskim stavovima, te tome što je u Telegram grupama organizovala mobbing i maltretiranje ljekara koji promovišu vakcinaciju.

Oštri protivnici vakcina u Srbiji opet dolaze iz redova zilotsko-nacionalističkih desničarskih pokreta, poput „Živim za Srbiju“. Na protestima vozača kamiona u Kanadi pojavljivale su se neke čudne zastave koje nisu srbijanske, ali vjerovatno pripadaju nekim od istorijskih četničkih garnizona:

 

Prosto, ima nešto u konzervatizmu i desničarenju što je sklono da bude protiv vakcina, pa i nauke generalno. Jedino je u Sloveniji zapaženo kako kritika vakcina – skepticizam prema vakcinama i odbijanje dolazi od liberala, a to je zapravo reakcija na vladu desnog centra Janeza Janše.

Sloboda je važna stvar. Ali idući put kada se neki borac za slobodu otvori toliko da poziva svoju sljedbu da linčuju neistomišljenike i ima otvoreno fašističke i nacističke stavove, treba se zapitati – je li to ta sloboda koju želimo? Sloboda bi trebala biti nešto plemenito, namijenjeno svima, a ne histerično pozivanje na vlastitu apsolutnu slobodu u kojoj niko drugi nije slobodan niti zaštićen. A demokratija je jako fragilno dostignuće ljudske civilizacije i lako se može urušiti pod teretom lažne „borbe za slobodu“ koja je samo drugo ime za ultradesničarski anarhistički raj koji je preslika totalitarizma kojeg vidimo u „Sluškinjinoj priči“. Demokratija, kao vakcine, može lako postati žrtva svog vlastitog uspjeha.

 

Još eseja iz serije “Nauka, politika i demokratija”:

Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke

 

Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”