Etika, zakoni i istraživanje embrija: pravilo 14 dana

„14-dnevno pravilo“ međunarodni je etički standard koji ograničava laboratorijske studije ljudskih embrija, i postoji već decenijama i zapisan je u zakonima nekih zemalja poput Velike Britanije i Australije. Naučnici prema tom pravilu moraju uništiti  ljudske embrije uzgojene u laboratoriji prije nego što navrše 14 dana.

• danas, kada se rade istraživanja humanih embrija, oni se mogu držati maksimalno 14 dana, a onda se uništavaju
• naučnici žele da mogu proučavati embrije i duže kako bi bolje shvatili šta se dešava u tim ranim fazama razvića
• zemlje u kojima su dozvoljena istraživanja ljudskih embrija, imaju vrlo strogu zakonsku regulativu kako se to smije raditi

 

Međunarodno društvo za istraživanje matičnih stanica (International Society for Stem Cell Research- ISSCR), objavilo je u maju 2021. da više ne podržava međunarodni standard koji ograničava istraživanje ljudskih embrija na isključivo 14 dana nakon oplodnje. Smjernice, koje su posljednji put ažurirane 2016. godine, široko su prihvaćene u brojnim zemljama, medicinskim časopisima i istraživačkoj zajednici. Nije precizirano koliko bi se embriji mogli duže istraživati. Ovdje je bitno napomenuti da se radi o preporuci,  a ne obavezujućem zakonu.

„Umjesto da zamijeni ili produži ograničenje, ISSCR sada sugeriše da se studije koje predlažu uzgoj ljudskih embrija mimo dvosedmičnog pravila razmotre od slučaja do slučaja i podvrgnu nekoliko faza pregleda kako bi se utvrdilo u kojem trenutku se eksperimenti moraju prekinuti“, navodi Nature.

Ova promjena otvara vrata, u zemljama u kojima je takvo istraživanje legalno, naučnicima da počnu istraživati što se događa nakon što bi se embrij inače implantirao u maternicu, bacajući svjetlo na tu fazu ljudskog razvoja i reprodukcije. Naučnici su po ovom pitanju oprezni i nema mnogo onih koji su usavršavali tehnike potrebne za tako dugo održavanje kulture ljudskih embrija u životu.

 

Zašto 14 dana?

U biološkom smislu, 15. dan razvoja ljudskog embrija je tačka u kojoj se formiraju primitivne organizacije živog bića: to je početak gastrulacije kada se diferenciraju tri sloja zametnih stanica – tri klicina listića: endoderm, ektoderm i mezoderm, iz kojih postepenom daljom diferencijacijom nastaju tkiva i organi. Primjerice, od ektoderma nastaju koža i mozak, od endoderma crijeva, želudac, pluća  od mezoderma kosti, mišići, tetive, urogenitalni sistem, krv.

Četrnaesti dan je značajan jer se embrij tada individualizira i više ne može postati blizanac. Također, to je stadij kada se embrio – preciznije gastrula – implantira u zid materice. Dakle, radi se o nekoj prekretnici u razvoju ploda.

Rođenje Louise Brown 1978. godine, prve bebe „iz epruvete“, začete metodom in vitro oplodnje (in vitro fertilization/IVF) na svijetu, označilo je veliki klinički napredak i pokazalo da je moguće stvoriti i održati ljudske embrije in vitro – „u epruveti“. Ovi se embriji mogu koristiti za istraživanje ili pokušaj začeća. Kao odgovor na taj veliki događaj u nauci, Savjetodavni odbor za etiku američkog Ministarstva zdravstva (Ethics Advisory Board of the United States Department of Health, Education and Welfare), obrazovanja i socijalne skrbi održao je detaljno savjetovanje i 1979. objavio izvještaj koji je oprezno podržao istraživanje ljudskih embrija. Međutim, jedan od ključnih uslova koji je predložen u izvještaju bio je da se embriji neće održavati in vitro u životu duže od 14 dana nakon oplodnje ili u fazi razvoja koja je ekvivalentna kada embriji završe implantaciju.

Pet godina kasnije, također nakon opsežnih javnih konzultacija, Warnock izvještaj Anketnog odbora za oplodnju ljudi i embriologiju u Velikoj Britaniji došao je do sličnog zaključka, ali bazirano na tome da se oko 14. dana razvija prekursor nervnog sistema embrija. I tako smo došli do granice od 14 dana. Prvi nacionalni zakon kojim se utvrđuje predložena etička granica od 14 dana uveden je u Velikoj Britaniji Zakonom o oplodnji i embriologiji ljudi iz 1990. Od tada su to pravilo slijedile i neke druge zemlje i uvele slične zakone. U Kanadi, Zakon o potpomognutoj ljudskoj reprodukciji iz 2004. propisuje da nijedna osoba ne smije svjesno „održavati embrij izvan tijela ženske osobe nakon 14. dana njegova razvoja nakon oplodnje ili stvaranja, isključujući svako vrijeme tokom kojeg je njegov razvoj obustavljen.”

U to vrijeme još uvijek je bio izazov održavati embrije na životu in vitro i činilo se da je 14 dana više nego dovoljno vremena za provođenje istraživanja na njima. Do nedavno, naučnici ionako nisu mogli održavati ljudski embrij u laboratoriju dulje od 14 dana, pa utvrđena granica nije imala praktičnog učinka. No, 2016. godine dva su istraživačka tima – jedan na Cambridge u Velikoj Britaniji, u kojem je učestvovala Kathy Niakan, sada jedna od vodećih naučnica na polju istraživanja ljudskih embrija u svijetu, i drugi na Univerzitetu Rockefeller u SAD uspjela održati ljudske embrije in vitro 12 do 13 dana. Mogli su nastaviti s pokusima, ali su ih završili u skladu s pravilom od 14 dana. Ovo je trenutak kada je granica od 14 dana postala – smetnja i prepreka.

 

Zašto je bitno istraživanje embrija

Istraživanje embrija je, kako možete pretpostaviti, veoma bitno. Prije svega, proučavanjem ranih faza razvoja ljudskog embrija možemo sagledati procese koji se dešavaju i dovode do organizacije jedne jedine oplođene jajne stanice iz niza „nabacanih“ stanica u nešto što ima kompleksniju strukturu. Kako se formiraju klicini listići, te primarne strukture iz kojih onda nastaju sva tkiva, organi i organski sistemi, posmatrati gensku ekspresiju – koji se geni „pale“ i koordiniraju taj proces usložnjavanja, sve je to nešto što se može pratiti na ovim embrijima. Naravno dosta toga se može naučiti i iz praćenja životinjskih embrija različitih modela poput miševa ili nekih majmuna i ne – za ove embrije nema te granice od 14 dana.

Ipak istraživanja ljudskih embrija, pošto mišiji i drugi životinjski modeli nisu i najbolja predstava ljudskog embrija, ostaju od velikog značaja. Ova istraživanja bi mogla pomoći u pronaženju zašto se dešavaju spontani pobačaji, neke kongenitalne bolesti, rak, te dovesti do stvaranja bolje dijagnostike, terapija neplodnosti ili razvoja kontraceptiva i boljih uvida u porijeklo i razvoj tumora.

Embriji se sastoje od embrionalnih, pluripotentnih stanica, koje zovemo tako jer su „svemoćne“ (pluri- sve potentan-moćan). U biologiji to znači da se iz ovih stanica mogu razviti različite diferencirane stanice – mišićne, nervne, stanice krvi, kostiju, bubrega itd. Proučavanje genetičkih i biohemijskih faktora koji dovode do diferencijacije stanica dovelo je i do stvaranja induciranih pluripotentnih stanica (iPS), „reprogramiranih“ odraslih stanica koje su „pretvorene“ u embrionalne. Ove stanice bi mogle pomoći u različitim terapijama – od terapija makularne degeneracije, bolesti krvi – do terapija raka.

Dakle, zaključujemo da bi istraživanja ljudskih embrija bila prilično važna i da bi mogla pomoći boljem razumijevanju čovjekovog razvoja, ali bi mogla i pomoći milionima ljudi.

Međutim, istraživanja ljudskih embrija su pravo minsko polje eksplozivnih bioetičkih pitanja zbog suprotstavljenih stavova o moralnom statusu embrija u razvoju. Neki zastupaju mišljenje da ljudski zameci imaju moralni status osoba i smatraju se ljudskim životom koji se može zaštititi. Implikacija ovog mišljenja, naročito rasprostranjenog među pripadnicima katoličke crkve, je da se embriji ne smiju koristiti za istraživanja, posebno istraživanja koja rezultiraju njihovim uništavanjem. Drugi, pak, zastupaju mišljenje da embrio ne možemo smatrati osobom, te da ova istraživanja donose progres cijelom ljudskom rodu.

Već nekoliko godina u naučnoj zajednici traju rasprave da li da se 14-dnevno pravilo produži i postane, možda 28-dnevno pravilo, kao u članku „Should the 14‐day rule for embryo research become the 28‐day rule?“ (autori John Appleby i Annelien Bredenoord). Autori u ovom članku kritikuju argument da je embrio od 14 dana osoba kao razlog zašto se ne treba produžiti ova granica:

„Neki bi mogli tvrditi da embrij stječe moralni položaj nakon 14. dana, jer početak gastrulacije znači da je embrij izrazita jedinka i stoga ima veći potencijal za osobnost (Hyun et al, 2016). Međutim, embriji koji se koriste za istraživanje – za razliku od pokušaja trudnoće – već su određeni za uništavanje nakon 14 dana i nemaju potencijal za osobnost u tim okolnostima. Stoga je u ovom slučaju nejasno kako se stvari povezane s potencijalnom osobnošću na kraju moralno pogoršavaju odgađanjem uništavanja embrija do 28 dana“.

Zaista, embriji koji se koriste za istraživanja su nevijabilni, kreiraju se tako da nemaju potencijal razviti se u ljudsko biće – recimo, imaju neko hromosomsku aberaciju (trostruki set gena i sl.). U spomenutom članku autori se osvrću i na Warnock izvještaj prema kojem je granica od 14 dana određena kao granica kada se razvija nervni sistem, pa bi embrio mogao imati neke osjećaje, poput bola tj. da je granica određena kako bi se spriječila patnja. Oni pišu:

„Međutim, nakon 28 dana u embriju ne postoje funkcionalne neuronske veze ili osjetni sustavi (Hurlbut i sur., 2017). Stoga je nemoguće da zametak u tom produljenom razdoblju istraživanja doživi osjećaj, bol ili patnju. Premda zabrinutosti vezane uz bol i patnju treba shvatiti ozbiljno, ne čini se da se odnose na predloženo razdoblje produženog istraživanja embrija.“

Kao razlog za produženje roka do kojeg se ljudski embrij smije održavati u laboratorijskim uslovima u istom članku se navodi sljedeće:

„Produženje roka za istraživanje embrija na 28 dana omogućilo bi naučnicima proučavanje razvojnih procesa tokom gastrulacije kada se formiraju prva primitivna tkiva. Mogli bi naučiti više o živčanom sistemu u razvoju bez ikakvog rizika od prisutnosti neuronskih veza i steći bolje razumijevanje ranog razvoja organa (Hurlbut i sur., 2017.). Također bi bilo moguće unaprijediti naše znanje o odlukama o sudbini stanica tokom ranog embrionalnog razvoja (Shahbazi et al, 2016). Štaviše, prošireni istraživački okvir mogao bi dodatno poboljšati sigurnost i uspješnost trenutnih postupaka IVF-a. Na primjer, to bi potencijalno moglo pomoći naučnicima da razumiju prirodu nekih urođenih mana, a također bi moglo pomoći kliničarima u predviđanju koji će embriji IVF-a vjerovjatno rezultirati uspješnom trudnoćom (Hurlbut i sur., 2017.). Naučnici bi također mogli saznati više o fiziologiji trudnoće nakon 14. dana, uključujući procese oko implantacije i zašto se događaju medicinski događaji poput pobačaja (Hurlbut i sur., 2017.).“

Sophia McCully s King’s College u Londonu, jedna od vodećih svjetskih bioetičarki smatra kako bi produženje ovog perioda bilo veoma važno. Françoise Baylis, inače članica WHO-ovog tijela zvanog Expert Advisory Committee on Developing Global Standards for Governance and Oversight of Human Genome Editing, u članku za Conversaton kaže kako bi se i javnost trebala uključiti u javnu raspravu oko ovoga, te da smatra da se procjena do kojeg vremena se embriji mogu uzgajati treba donositi od slučaja do slučaja, a ne praviti nova granica, primjerice 28 dana.

Svjetska naučna zajednica je bila u šoku 2018. nakon skandala, kada je objavljeno da je kineski naučnik He Jiankui, mimo globalne i kineske regulacije upotrijebio tehnologiju CRISPR-Cas9 za uređivanje gena u ljudskim embrijima koje je potom implantirao u žensku maternicu, što je rezultiralo rođenjem dvije bliznakinje s modifikacijom koja bi im možda mogla dati otpornost na HIV. Ovo je dalo krila teorijama zavjera da se „tamo negdje“ vrše tajni eksperimenti u cilju stvaranja dizajniranih beba. Kineske vlasti su jako ozbiljno shvatile ovo kršenje regulativa. Okružni narodni sud u Shenzhen Nanshanu 30. decebra 2019. osudio je He Jiankuija na tri godine zatvora i kaznio ga s tri miliona juana ($430 000). Ovaj događaj je ponovo naglasio važnost regulativa istraživanja i rada na ljudskim embrijima, posebno upotrebe tehnika uređivanja genoma poput CRISPR.

 

Zakonski okviri

Nemaju sve zemlje na svjetu zakonske regulative za istraživanje ljudskih embrija – naime, nemaju ni sve zemlje mogućnost takvih istraživanja. Tako neke zemlje dozvoljavaju ova istraživanja, neke su po tom pitanju fleksibilne, a neke strogo zabranjuju.

 

 

Izvor: https://www.mbbnet.umn.edu/scmap.html

 

U Evropskoj uniji istraživanja matičnih stanica iz ljudskih embrija i samih ljudskih embrija dopuštena su u Švedskoj, Finskoj, Belgiji, Grčkoj, Britaniji, Danskoj i Nizozemskoj; međutim to je nezakonito u Njemačkoj, Austriji, Irskoj, Italiji i Portugalu. U Španiji je granična situacija – neka istraživanja ljudskih embrija su dozvoljena, neka ne, ali dozvoljeno je doniranje embrija u cilju istraživanja.

SAD su podijeljenje po tom pitanju – neke savezne države dozvoljavaju ova istraživanja, a neke zabranjuju s priličnom podudarnošću da kod „crvenih“ (republikanske) država ova istraživanja nisu odobrena, a u „plavim“ (demokratskim) jesu. 

Japan, Indija, Iran, Izrael, Južna Koreja, i Kina podržavaju ova istraživanja dok Australija djelomično podržava (izuzima reproduktivno kloniranje, ali dopušta istraživanje embrionalnih matičnih stanica izvedenih iz procesa IVF-a); međutim, Novi Zeland, većina Afrike (osim Južne Afrike) i većina Južne Amerike (osim Brazila) ograničavaju ovakva istraživanja.

 

 

Prethodni eseji na temu “Nauka, politika i demokratija”: