Politička polarizacija je stepen u kojem su mišljenja po određenoj stvari suprotstavljena, a može se iskazivati kroz javni diskurs (koji uključuje i diskurs na društvenim mrežama). Nažalost, polarizacije se s vremenom zaoštravaju a jaz između suprotstavljenih strana produbljuje. Psihološko, odnosno ideološko odbacivanje nauke, u koje duboka polarizacija protiv nauke vodi, predstavlja tendenciju pojedinca da odbacuje naučne činjenice koje nisu u skladu s njegovim/njenim političkim identitetom.

Autor: Jelena Kalinić

 

Kako politička polarizacija u društvu utječe na nauku i prihvatanje naučnih činjenica među građanima te prihvatanje nauke u političkom procesu donošenja odluka?

Očito, dosta.

Politička polarizacija se može posmatrati kao stepen u kojem su stavovi građana o određenom pitanju definisani njihovim stranačkim ili ideološkim identitetom (1). Politička polarizacija utječe na mnoge aspekte društva, ne samo na odnos prema nauci: na odnos prema LGBTIQ, prema abortusu, prema privredi (privatno-državno), prema tome koliki je stepen sekularnosti, prema pravu na na nošenje oružja…

Ljudi imaju tendenciju zanemariti informacije koje su u suprotnosti s njihovim stranačkim ili ideološkim identitetom. Ova sklonost postaje izražena (i po demokratiju opasna) kada građani odbacuju ideje koje se u naučnoj zajednici smatraju činjenicama u svjetlu velike količine naučnih dokaza i konsenzusa.

Kada politička polarizacija jača antinaučni sentiment, onda se dovodi u pitanje i glas nauke u procesu donošenja političkih odluka. Ideja da je naučno istraživanje temelj za donošenje informisanih politika leži u srži modernog društva (2). Međutim, ova ključna uloga nauke može biti ugrožena kada više ne bude priznata kao nepristran i pouzdan autoritet.

Upravo je takvim primjerima bogato iskustvo iz pandemije COVID-19. Ali, polarizacija između Demokrata i Republikanaca je dala prve rezultate mnogo prije pandemije.

Kada je administracija Donalda Trumpa 2017. napravila dar-mar u Environmental protection agency (EPA) bilo je jasno k’o dan da ovaj republikanski izbor nikako neće ništa dobro donijeti nauci. EPA je bila glavna meta, jer politika EPA je bila vezana za klimatske promjene. Naučne činjenice vezane za klimatske promjene su prihvaćenije u liberalno-demokratskim krugovima i kod njihovih simpatizera, nego kod Republikanaca. Čak 84% američkih građana koji se izjašnjavaju kao demokrati prihvata naučni konsenzus da su klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima, dok manje od polovice Republikanaca prihvate ove činjenice (3).

Politika zaštite okoliša administracije Donalda Trumpa bila je potpuno drugačija od političkih prioriteta i ciljeva prethodne administracije Baracka Obame, gdje je ekološka agenda predsjednika Obame davala prioritet smanjenju emisija ugljika korištenjem obnovljive energije s ciljem očuvanja okoliša za buduće generacije. Politika Trumpove administracije bila je da SAD postignu energetsku nezavisnost temeljenu na korištenju fosilnih goriva i ukidanju mnogih ekoloških propisa (America First Energy Plan).

Bivši predsjednik SAD, Donald Trump je 17. februara 2017. imenovao Scotta Pruitta direktorom EPA. Demokratska stranka je to imenovanje doživjela kao kontroverzan potez, budući da je Pruitt većinu svoje karijere proveo izazivajući i kritikujući propise i politike zaštite okoliša. Nije imao prethodnog iskustva u području zaštite okoliša i dobio je finansijsku potporu od industrije fosilnih goriva. U 2017. Trumpova administracija predložila je smanjenje proračuna EPA-e za 31% na 5.7 milijardi dolara sa 8.1 milijardi dolara i eliminaciju četvrtine poslova agencija. Međutim, ovaj rez nije odobrio Kongres.

Nakon Trumpova izbora, njegov tranzicijski tim je tražio imena zaposlenika američkog Ministarstva energetike (DOE) koji su radili na klimatskim promjenama tokom Obamine administracije. Prije Trumpove inauguracije, mnogi klimatski naučnici počeli su downloadovati i spašavati klimatske podatke s vladinih web stranica za koje su se bojali da bi ih Trumpova administracija mogla izbrisati. Ostale akcije koje je Trumpova administracija poduzela ili obećala inspirirale su povlačenje iz Pariškog sporazuma, zamrzavanje fondova za istraživanje (posebno klimatskih promjena i embriona), i nalog za praktično ćutanje naučnika u EPA-i u pogledu širenja rezultata svojih istraživanja. Sve to, a pogotovo pritisak na naučnike da ne izlaze sa činjenicama, što je praktično cenzura, uključujući i ne-baš-naučne stavove Trumpovih kandidata za određene pozicije, inspirisali su jednu vrstu mirne pobune među naučnicima u SAD, zvanu Marš za nauku, koja se proširila diljem svijeta.

Sve to je kulminiralo izbijanjem pandemije – oni koji su bili protiv klimatskih promjena, ujedno su bili i gorljivi zagovornici upotrebe lijekova za koje nije bilo dovoljno dokaza da su efikasni ili su rezultati efikasnosti počivali na, u najmanju ruku, sumnjivim studijama kao što je to bilo u slučaju hidroksihlorokina, kojeg je promovisao i Donald Trump, pa mjesecima nakon toga, i ivermektina, koji je posebno popularan među onima koji odbacuju vakcine.

Osim prema vakcinama, nepovjerenje u nauku se u toku pandemije očitovalo i kroz odbijanje nošenja maski i održavanje fizičke distance. Fizičko distanciranje smanjuje rizike interpersonalnog prijenosa COVID-19 i vladine politike različitih zemalja koje su uvele obavezno fizičko distanciranje usporile su širenje COVID-19. Lokalno nepoštivanje ovih naredbi stvara rizike za javno zdravlje i može uzrokovati regionalno širenje.

U radu objavljenom 2021. u Nature Human Behaviour pod naslovom „Science skepticism reduced compliance with COVID-19 shelter-in-place policies in the United States“ jedan od glavnih rezultata istraživanja je bilo to da su savezne države s nižom razinom nepovjerenja o temama naučnog konsenzusa postupile u skladu s mjerama ograničenja u većoj stopi od onih s višim razinama nepovjerenja u nauku. U istom radu, naučnici su pokazali kako nepovjerenje u nauku pozitivno korelira i sa manjom upotrebom maski u javnosti te s nepovjerenjem u vakcine, kao i praktikovanjem fizičke distance (4).

Autori ovog rada ističu kako robusno istraživanje nepovjerenja u nauku zahtijeva pažljivo razmatranje kulturnih i političkih sistema unutar kojih je to nepovjerenje ugrađeno, a ti sistemi uključuju pripadnost određenoj partiji, religioznost, ruralnost i urbanizovanost, te obrazovna postignuća.

 

Politička polarizacija podstiče nepovjerenje u nauku

Nepovjerenje u nauku može smanjiti spremnost pojedinaca da se bave naučnim informacijama koje su u suprotnosti s njihovim prijašnjim uvjerenjima. Ovakve osobe se također mogu uključiti manje u traženje informacija baziranih na nauci, radije se oslanjajući na anegdotalne dokaze ili vlastitu procjenu rizika (koja često nije realna i umanjuje rizik). Nadalje, ovakve osobe su sklone tražiti izvore informacija koji jačaju i potkrepljuju njihova postojeća uvjerenja ili predrasude.

Nimalo ne iznenađuje da su oni koji podržavaju Qanon pokret ujedno i oni koji će istovremeno smatrati kako su vakcine podvala i toksične, kako je virus namjerno kreiran i kako su epidemiološke mjere pokušaj nametanja kontrole. Ovo u potpunosti odražava populističko-desničarsku frakciju, libertarijance, te euroskeptike koji zdravorazumske i na nauci temeljene mjere doživljavaju kao zavjeru establišmenta (a ne zaboravimo, establišment je i EU, ali se kao establišment doživljava i UN, koji se u ovim krugovima predstavlja kao „svjetska vlada u sjeni“) pomoću koje se teži ukidanju sloboda pojedinaca. U svom svijetu, svijetu u  njihovim glavama, nauka i naučnici se porede s fašizmom i dr Mengeleom, potvrde o vakcinaciji s diskriminacijom i genocidom nad Jevrejima. Nauka je, prema njima (ali ne u stvarnosti) alat porobljavanja svijeta. Isti ti pojedinci smatraju da imaju ličnu slobodu i pravo širenja zaraze, odbijanja vakcine, ali onda kada im neko nametne svoje pravo – recimo poslodavac ili vlasnik ugostiteljskog objekta, da su za ulazak u objekat ili dolazak na posao potrebne potvrde o vakcinaciji – ovi  libertarijanci smatraju to atakom na svoja prava.

Slično vidimo i na Balkanu te širom svijeta: populistička desnica nije sklona prihvatanju vakcina, nauke klimatskih promjena, epidemioloških mjera. Žučni protivnici vakcina dolaze iz nacionalističkih krajnje desnih stranaka koje se žučno populizmom bore da dobiju neko mjesto u parlamentu. Takvi su „Živim za Srbiju“, ali i niz desničarskih pokreta i stranki u Hrvatskoj – otvoreno desničarskih koji uzvikuju ZDS do onih libertarijanskih, a svi su okupljeni oko „Festivala slobode“ koji se protivi COVID-19 vakcinama, a ne gleda blagonaklono ni na vakcine za djecu. Ovdje potpadaju i različite građanske, nestranačke grupe koje pod krinkom promicanja sudjelovanja građana u civilnim i političkim sektorima društva promiču ideje koje se kose s naukom, a pri tome žestoko koriste nezadovoljstvo građana. Tako će hrvatski Vigilare citirati Konvenciju o pravima djeteta (iako je Konvencija dokument UN-a) da bi se borio protiv abortusa, a tradicionalističku i konzervativnu borbu protiv abortusa i prava žena da odlučuju o svom tijelu će Vigilare spinovati i na pitanje vakcina, iznoseći dezinformacije da se u vakcinama nalaze stanice abortiranih embrija.

Politička i populistička desnica će osporavati i LGBTQ prava, pa čak i pokazivati otvorenu mržnju prema onima koji se identificiraju kao homoseksualne, biseksualne, trans ili queer osobe. Pri tome ne treba zanemariti utjecaj ovakvih pokreta, premda imaju ili malo mjesta u parlamentu, nisu u parlamentu ili djeluju kao udruženja građana, pa čak i kao pojedinici. Putem internet aktivizma oni populističkim izjavama mogu steći sljedbu kod ljudi koji nisu imali takva razmišljanja i privoljeti ih na svoju stranu. Zanimljivo je da ti pojedinci i grupe, iako su akcijama zapravo na desnoj strani spektra, često koriste floskule iz jugoslavenskog komunizma poput „Smrt fašizmu“ i „Sloboda narodu“. Igrajući na kartu jugonostalgije, imaju potencijal privući ljude i povezati nespojivo – sebe prikazivati kao antifašiste, a pri tome djelovati bez odgovornosti za zajednicu, što je temeljno načelo socijalizma i komunizma. Jedna takva Facebook stranica ”neformalnog pokreta građana i nezavisnih novinara”  „Sloboda narodu“, iz BiH, promoviše stavove i vjerovanja koja dolaze iz američkog Qanon-a. Međutim, jugonostalgija je recept koji, bar u nekim ex-Yu državama itekako pali: jer je to ujedno sjećanje i na vrijeme kada je postojala bolja zdravstvena zaštita, ili se bar tako pamti. Ne pamti se činjenica da su se i u Jugoslaviji poturale koverte hirurzima i da se zapošljavalo i liječilo preko veza.

Zašto ne treba zanemarivati politički utjecaj i ovakvih nestranačkih pokreta? Jer u jednom trenutku mogu lako prerasti u stranke, kada njihove horovođe pomisle da imaju dovoljno sljedbenika. Njemački AfD je zapravo tako počeo, kao manifest, a sada ima 87 mjesta u Bundestagu. I još interesantnije, mada nimalo iznenađujuće – najviše glasova AfD dobija u nekim mjestima bivše Istočne Njemačke – DDR, koja tradicionalno ekonomski zaostaje za njemačkim saveznim državama koje su bile u Zapadnoj Njemačkoj. AfD ima 11 mjesta i u Evropskom parlamentu, a inače su euroskeptici.

 

Psihološko odbacivanje nauke

Roderik Rekker 2021. u članku za Public Understanding of Science, pod naslovom „The nature and origins of political polarization over science“, iznosi tezu kako postoje dva glavna izvora polarizacije protiv nauke – psihološko i ideološko odbacivanje nauke (5).

Psihološkim odbacivanjem nauke, ljudi mogu implicitno odbaciti naučne činjenice koje nisu u skladu s njihovim političkim identitetom. Alternativno, građani se mogu uključiti u ideološko odbacivanje nauke usljed političke ideologije koja eksplicitno osporava nauku. Ovo osporavanje može se zauzvrat podijeliti na četiri razine generalizacije: ideologija može osporiti bilo specifične naučne tvrdnje, različita istraživačka polja, nauku općenito, ili cijeli politički sistem i elitu“.

U suštini, oni koji imaju tendenciju psihološkog odbacivanja nauke, biće skloniji da se zbliže s onim političkim ideologijama koje zastupaju antinaučna shvatanja – onim protiv evolucije, nauke klimatskih promjena, a s tim u paketu, kad-tad  često dođu i homofobija, promicanje tradicionalnih-konzervativnih vrijednosti i protivljenje feminizmu, vakcinama, genetički modificiranim organizmima, i mnogo čemu drugom, što naročito postane očito u kriznim situacijama.

Ali otkuda samo psihološko odbacivanje nauke?

Od okoline – ne samo u porodici, nego i društvu uopšte, što podrazumijeva i školstvo, zdravstvo, od toga koliko društvo potiče i pomaže pojedinca da ostvari svoje ciljeve i želje ili mu odmaže, zavise i budući stavovi te osobe. Društvo odmaže ukoliko je korumpirano, klijentelistički okrenuto i nepotističko.

Dakle, jedino pravedno obrazovanje, koje je svima pristupačno i društvo u kojem korupcija nije medalja nego sramota može da oblikuje građane koji će prihvatati naučne činjenice.

 

1.              Abramowitz AI and Saunders KL (2008) Is polarization a myth? The Journal of Politics 70: 542–555.

2.              Lasswell HD (1951) The policy orientation. In: Lasswell H and Lerner D (eds) The Policy Sciences: Recent Developments in Scope and Method. Stanford, CA: Stanford University Press, pp.1–15.

3.              Dunlap RE, McCright AM and Yarosh JH (2016) The political divide on climate change: Partisan polarization widens in the US. Environment: Science and Policy for Sustainable Development58: 4–23.

4.              Brzezinski, A., Kecht, V., Van Dijcke, D. et al. Science skepticism reduced compliance with COVID-19 shelter-in-place policies in the United States. Nat Hum Behav (2021).

5.              Rekker, R. The nature and origins of political polarization over science. Public Underst. Sci. 30, 352–368 (2021)

 

Ostali tekstovi iz serije “Nauka, politika i demokratija”:

Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke

Kako nauka predstavlja pozitivnu vrijednost u građanskom demokratskom društvu-liberalnim demokratijama

Naučna diplomatija

Vakcinacija i sloboda izbora

Ekofašizam: toksični ekonacionalizam

Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”

 

Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Političnost nauke, naučnost demokratije”, koji provodi UG “Nauka i svijet”. Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH  i European Endowment for Democracy.