Naučna zajednica, društvo i diskriminacija po osnovu etničkih i rasnih odlika, nacionalnosti ili bolesti i invaliditeta

I u naučnoj zajednici postoji diskriminacija po različitim osnovama – etničkoj, rasnoj i rodnoj pripadnosti, diskriminacija prema osobama s invaliditetom. Akademska zajednica nije imuna na to.

Šta se STVARNO dešava s diskriminacijom u naučnoj zajednici? Postoji li diskriminacija po rasnom, etničkom i socioekonomskom osnovu? Kako može to da postoji u nauci, kada je ona djelatnost koja ima za cilj i filantropsko djelovanje – smanjenje patnje i stvaranje boljeg društva? Nauka kao sistem – da, ali sjetimo se da su naučnici samo ljudi i tako skloni i nekim drugim, vrlo neugodnim ponašanjima. Pa sam Jim Watson je imao rasističke izjave. Institucije na kojima počiva nauka, također imaju svoja vrata, koja treba proći i hijerarhiju iza tih vrata, što znači da je pridošlicama teško, a naročito ako su outsideri.

Studije su pokazale da su naučni radovi timova koji su etnički heterogeni daleko citiraniji nego radovi onih koji su homogeni – dakle, etnička, odnosno nacionalna raznolikost, doprinosi i dosegu radova, ali i njihovoj kvaliteti. Više različitih ljudi će podijeliti rad, koji će onda doći do njihovih individualnih mreža i imati veći doseg, dok različit pristup rješavanju problema i različite perspektive, koje zapravo i imaju korijen u različitom odgoju, kulturološkoj i civilizacijskoj pozadini, biti obogaćujući i za sam pristup nekom naučnom problemu.

Neki od najvećih naučnika našeg vremena su zapravo naučni imigranti, koji su bili predstavnici neke manjine u prostoru u kojem su radili. Lako nam je govoriti da su pravi naučnici oni koji su iznad rasne, nacionalne, etničke, religiozne, kulturološke identifikacije – najveći među njima zapravo jesu, ali to ih onda još više otuđuje i diskriminira. To vidimo i na primjeru Tesle, ali i samog Einsteina.

Tesla je bio Srbin – iz pravoslavne porodice ličkih-hrvatskih Srba, rođen na teritoriji današnje Hrvatske u Austrogarskom carstvu, održavao je vezu sa Kraljevinom SHS, potom Kraljevinom Jugoslavijom, bio je državljanin SAD – koji je onda njegov identitet i koji od identiteta mu je superioran drugima? A Einstein, njemački Jevrejin, koji se školovao u Švicarskoj i postao američki državljanin? Šta je on? Ili genijalni Subrahmanyan Chandrasekhar, Indijac u Britaniji, Britanac u SAD, koji je doživljavao neugodnosti zbog toga što je Indijac?

Različite granice koje nameće politika ograničavajući su faktor za naučnike, naročito imigrante, koji su opet, vrlo često mladi doktoranti ili postdoktoranti, dakle, često nisu u dobroj finansijskoj situaciji i nemaju razrađne društvene mreže i kontakte.
Embargo na studenske vize za SAD u toku Trumpove administracije, potaknute izbijanjem pandemije i problematičnim odnosima SAD i Kine nakon optužbi Trumpa da je virus SARS-CoV-2 „pobjegao“ iz kineske laboratorije u Wuhanu, teško je pogodio kineske studente koji su se našli u SAD. Oni su praktično preko noći postali ilegalni imigranti bez prava.
Ne samo to – bar jedan dio njih su postali neželjeni i „opasni po interese SAD“, jer vidite jednu stvar – ti kineski studenti su jako marljivi i dobro rade u laboratorijama, vrlo su precizni i odani poslu, ne „fušere“, pa su zato mnogi bili na pozicijama saradnika u biotehnološkim i epidemoloških laboratorijama u vrlo ozbiljnim istraživanjima. Recimo, baš to je parodirano i u seriji „Space Force“ na Netflixu. Embargo i nepovjerenje prema naučnim radnicima azijskog, posebno kineskog porijekla doveo je do stvaranja grupe koja se bori za prava ovih ljudi koji imaju probleme s vizama. Oni su se borili protiv onoga što vide kao proizvoljnu i diskriminatornu politiku.

Postoji i veliki problem vidljivosti naučnika koji dolaze iz manjinskih grupa, kao i problem same otvorenosti naučne zajednice za ljude koji nisu dio većinske zajednice nekog prostora. Imena Afroameričkih naučnika IT stručnjaka i stručnjakinja, matematičara – tek su nedavno postala poznata zahvaljujući filmovima poput „Skrivene figure“ („Hidden figures“). Isti problem muči i osobe koje dolaze porijeklom iz zajednica nativnih Amerikanaca, ljudi hispano porijekla i ljudi s Bliskog istoka. Bijelu kulturu SAD-a dugo vremena nije bilo briga ko su ti „drugi“.

I dok su bijeli naučnici fotografisani, danas je jako teško naći kvalitetne slike naučnika iz manjinskih grupa ili Afroamerikanaca iako njih čak ni ne možemo nazvati manjinom u SAD. „People of color“ su jedva vidljivi, a kada se neko i potrudi da pokaže kako su ti ljudi izgledali i pokaže koliko su učinili – nema ih u arhivama. Jako je teško naći jednu ili dvije fotografije na kojima je James Andrew Harris, Afroamerikanac koji je mnogo doprinio istraživanjima sintetskih elemenata. Jako je teško naći podatke o pripadnicima američkih indijanskih plemena koji su našli svoje mjesto u naučnoj zajednici i tehnologiji. Mary G. Ross se smatra prvom poznatom inženjerkom iz indijanske zajednice i prvom inženjerkom koja je radila za tvrtku Lockheed, ali nedovoljno ljudi zna za nju. John Herrington je rođen u zajednici Chickasaw Indijanaca, a prva je osoba koja je porijeklom nativni Amerikanac (Indijanac) koja je postala astronaut. Fred Begay je nuklearni fizičar iz plemena Navajo.

Neko ko nema privilegovano odrastanje i ko se čitav život bori, nailazi na poluzatvorena vrata naučne zajednice. Da biste u SAD upisali neki dobar univerzitet, možda ne neki prestižan, ali neki koji je dobra osnova za dalje akademsko napredovanje i traženje pozicija – opet morate dolaziti iz nekog dobrog koledža, koji ne možete upisati ako ne dolazite baš iz dobre okoline.

Djeca iz geta gotovo da nemaju šanse. A ova neoliberalizacija visokog obrazovanja ne ide na ruku djeci koja dolaze iz manjih sredina, siromašnijih porodica ili su bilo na koji način manjina. Zaista je kod nas jako teško da neko ko dolazi iz romske zajednice završi neki fakultet a pogotovo neki naučni, recimo medicinu, ali ipak i to se dešava, ali zbog upornosti i velike volje pripadnika ove zajednice.

No, mi živimo u sredini koja žestoko gura na dno one koji dolaze iz manjinskih zajednica i otežava im put, a time bijeg iz začaranog socioekonomskog kruga, baš kao što se do dešava sa hispano i afroameričkom zajednicom u SAD.

I da ne stanemo samo na rasi i etnicitetu – mnogima je školovanje otežano jer imaju neko stanje, bolest ili invaliditet zbog kojeg ih društvo diksriminira. Osobama u invalidskim kolicima je teže a ponekad nemoguće pristupiti obrazovnim institucijama, laboratorijama. Slijepim osobama je otežan pristup naučnoj literaturi, a nekada profesori nemaju razumijevanja ili potpuno zaborave da se radi o slijepoj osobi pa im postavlaju pitanja na koje ove osobe ne mogu odgovoriti. Nikada ne smijemo zaboraviti ni jezovit slučaj kršenja ljudskih prava Slavka Mrševića, srednjoškolca kojem je jedno vrijeme onemogućeno pohađanje nastave i odužen trenutak završetka srednje škole jer ima poremećaj iz spektra autizma.

Mi – čitava regija Zapadnog Balkana, nismo društvo jednakih mogućnosti. Čak i zemlje koje se diče demokratijom i liberalnim vrijednostima često nisu. Slobodne mogućnosti znače to da ne nailaziš na zatvorena vrata na koja bez problema ulazi neko drugi, ali ti ne možeš, nepristupačna su ti jer nisi privilegovan član neke zajednice, imaš drugačiju boju kože, ime koje odudara od onoga što se smatra „podobnim“ u tvojoj sredini i nemaš finansijska sredstva i veze da ti se ta vrata otvore. Slobodna mogućnost znači i da možeš dokazati svoju sposobnost ili nesposobnosti i da te se tretira na osnovu toga. Sloboda mogućnosti nije da ti neko samo omogući besplatno osnovno školovanje, nego da te društvo u tvom snu, ako već ne može da te podrži (ok, neki snovi su zaista teški i zahtijevaju puno) – bar ne podapinje na svakom koraku.