Nauka i zakoni: nauka u formiranju političkih odluka i legislativa

Naučna zajednica, s jedne strane, djeluje u okviru pravnog sistema jedne zemlje. S druge strane, naučna zajednica, preciznije, stručnjaci iz određenih oblasti, mogu i trebalo bi da budu savjetnici bilo u procesu kreiranja zakona, amandmana, zakonskih i podzakonskih akata ili izmjenama i dopunama zakona, ali mogu biti i vještaci po nekoj pravnoj stvari ili istrazi. Zakoni trebaju biti kreirani zajedno sa strukom.

Autor: Jelena Kalinić

 

Određene oblasti regulacije pod ingerencijom države ili koje država nadgleda poput energetike, šumarstva, veterinarske, poljoprivredne djelatnosti, zdravstva, pa i osiguranja i bankarstva direktno su vezane za STEM oblast (nauka, tehnologija, matematika i inženjerstvo) i naučnici mogu ponuditi kostur za pravni okvir određenog zakona. Na naučnicima je da daju preporuke. Na zakonodavnim tijelima država je onda da li će se glasati “za” da neke preporuke postanu legislative ili ne.

Ono što predstavlja problem i uzrokuje koliziju na liniji nauka-zakonodavstvo je to što ili je parlamentarna većina u nekoj državi nedovoljno naučno pismena ili čak antinaučna, ili se dešava da naučna spoznaja o nekom problemu toliko uznapreduje da je zakoni više ne pokrivaju i ne odgovaraju situaciji. U nekim slučajevima čak i ne postoje – recimo nemamo još uvijek jasnu regulaciju CRISPR, nije jasno šta se tačno smatra GMO, zakon o umjetnoj oplodnji u nekim zemljama zaostaje za potrebama građana, ili legislative vezano za abortus koje još uvijek kao medicinski razlog abortusa ne priznaju prenatalne testove. Tu je i problem sajbersigurnosti te regulacije tržišta kriptovaluta i NFT-ja – niz je primjera kada zakonodavstvo kaska za naukom.

Nadalje, postoje međunarodni sporazumi i akti koje, da bi imali efekta, trebaju potpisati države, a zakoni država se moraju prilagoditi tako da budu u skladu s potpisanim sporazumima. Sjetimo se ne samo Kyoto protokola ili Pariskog sporazuma, nego i Montrealskog protokola, Ugovora o svemiru, Ramsarske konvencije, te CITES konvencije.

Političke odluke često nisu bazirane na nauci, nego su neka vrsta kompromisa između prijedloga naučne zajednice i mnogih drugih faktora – uključujući i strah donosioca odluka da će nekom odlukom izgubiti dio biračkog tijela. Nekada se politika potpuno oglušuje o mišljenje struke i struka postaje kao ona mitska proročica Kasandra koja tačno predviđa budućnost, ali je niko ne sluša. I – postoje slučajevi kada struka koketira s političkim režimom na vlasti i daje preporuke koje režimu odgovaraju.

Kako izgleda proces donošenja zakona? Kako se jedan zakon predlaže i kako se lobira za prijedlog i kako građani mogu predložiti neku temu, izmjenu ili dopunu zakona, ako vide da postojeći zakon ne prepoznaje neku pravnu stvar ili nam se javlja potpuno novi fenomen, koji je potrebno urediti zakonom?

Lana Prlić, zastupnica SDP-a u Parlamentu FBiH je odgovarala za potrebe ovog članka o tome. Naravno, to kako se zakoni donose varira od zemlje do zemlje, postoji put od uočavanja potrebe, prijedloga, savjetovanja, lobiranja do konačnog usvajanja u svim demokratskim zemljama.

„Prije svega, posao svakog zastupnika je upravo da komunicira sa građanima, civilnim društvom, nevladinim sektorom i svim sudionicima društva. Po mom mišljenju, zastupnici i zastupnice moraju biti megafon onoga što građani žele. U FBiH samo zastupnici i Vlada mogu predlagati zakonska rješenja, kada govorimo o zakonodavnoj vlasti.“, kaže Prlić.

Putem zastupnika građanin može ukazati na neku temu, izmjenu ili dopunu zakona, inicijativu, itd. Zato je bitno da se recimo zastupnici, ali i građani odazovu javnim raspravama, okruglim stolovima, itd., gdje se mogu prikupiti teme, te rješenja istih, kao i komunicirati sa zastupnicima. Jedan od načina je recimo putem mailova, ili društvenih mreža, ili recimo putem platforme javnarasprava.ba gdje na jednom mjestu možete postaviti pitanje kojem kog želite zastupniku. Ili svakom od njih.

„Nakon što zastupnik uputi zakon ili inicijativu u proceduru, naravno ide lobiranje i promoviranje te incijative ili zakona, gdje se uključuju i drugi zastupnici, mediji, društvene mreže, nevladine organizacije ili pojedinci kojima je struka određeni zakon. Ne smatram da svaki zastupnik mora znati o svakoj temi, ali smatram da se trebaju obratiti stručnjacima u određenim poljima, sve u cilju donošenja što boljih zakonskih rješenja. Također, potrebno je dodatno ohrabriti građane i civilno društvo da imaju slobodu da se obrate zastupnicima i ukažu na probleme“, ističe ona.

Kako ta saradnja u stvarnosti izgleda – da li ti eksperti onda pripremaju neke elaborate koji se šalju članovima parlamenta, da li nastupaju u parlamentarnim raspravama (ne u smislu da glasaju, nego da u parlamentu objasne nešto)? Kako se zakoni mogu izmijeniti ako se u jednom trenutku pokaže da ne odgovaraju potrebama?

Javne rasprave povodom zakonskih rješenja su otvorene za sve, i sve diskusije na javnoj raspravi povodom Zakona se snimaju i budu uzete u razmatranje, naravno ukoliko sugestije ne budu ugrađene u Zakon, uvijek postoji mogućnost amandmanskog djelovanja od strane zastupnika kada Zakon u formi Prijedloga dodje na dnevni red sjednice, tako da postoji više mogućnosti kod izmjena zakona.

„Mislim da je za donošenje novih ili izmjenu postojećih zakonskih rješenja važno uključiti što više ljudi iz te struke i eksperata, kao i populacije koje se tiče ta određena izmjena zakona ili novi Zakon. Eksperti mogu poslati svoje osvrte na zakone, koji se dostavljaju svim zastupnicima. Kada je javna rasprava u toku ti elaborati postaju dijelom javne rasprave, a kada je diskusija na parlamentu – dostave je putem maila uoči sjednice svim zastupnicima. Onda obično budu pozvani na sjednice klubova stranaka dan uoči sjednice, kako bi zastupnici postavili dodatna pitanja i na osnovu toga donijeli stav kluba povodom nekog zakona. Također, u parlamentarnoj praksi postoji nešto što se zove ‘tematska sjednica’, te ukoliko neka tačka iziskuje diskusiju i eksperta iz te oblasti, uz odobrenje rukovodstva Parlamenta se može obratiti zastupnicima“, dodaje Prlić.

Prlić smatra da, kada govorimo o širini tema koje bi trebale mišljenje stručnjaka, „svaka tema i zakon treba da dođe do što više ljudi, eksperata i zastupnika kako bi se našlo najbolje rješenje“. Jasno je da, po nekim temama često postoje različita mišljenja, te se zakoni ne bi trebali krojiti na osnovu mišljenja usamljenog stručnjaka.

Zato je iznimno važno da se stručnjaci oglašavaju u javnom prostoru po pitanju nečega iz domene njihove ekspertize i to ne samo da čekaju da ih neki medij pozove u gostovanje, nego da sami iznesu u javni prostor nešto. Da potraže medije ili iznesu svoje mišljenje i ekspertizu na platformama poput javnarasprava.ba, blogovima i društvenim mrežama. U svijetu je sasvim uobičajeno da naučnici svoje mišljenje i argumente iznesu na Twitteru i takvo nešto nije omalovažavajuće. Moramo shvatiti jednu stvar – društvene mreže su svima dale glas i nije potrebno da neko ko ima nešto za reći, primjerice pripadnik akademske zajednice, kao nekad sjedi i čeka da ga se mediji sjete i ponude mu prostor – prostor u Hyde parku zvanom društvene mreže je potrebno zgrabiti, osvojiti ga i reći nešto. Jer ako ga ne koriste stručnjaci – to će postati i postaje prostor oglašavanja neupućenih koji misle da o nečemu nešto znaju. Lobiranje preko društvenih mreža, ako se radi mudro, sasvim je legitiman način širenja utjecaja mišljenja, pogotovo ako je ciljana populacija mlađa.

 

Još eseja iz serije “Nauka, politika i demokratija”:

Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke

Ostale eseje potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”