Nauka, politika, javno zdravstvo u raljama teorija zavjera

Uporedimo situaciju iz pandemije sa situacijom u kojoj neko ima pokvaren zub. Stomatolog toj osobi kaže da ga treba popraviti. Ali osoba ima drugara koji kaže da je to smijurija, da niko od toga nije umro i da samo treba grgljati malo rakije. I osoba s pokvarenim zubom grglja i grglja rakiju sve dok jednog dana ne dođe do tačke kada taj zub počinje nesnosno boljeti. Karijes je došao duboko i sada nije više moguće popraviti zub, nego se on mora vaditi.

Poenta ove priče nije u tome što je osoba poslušala druga umjesto stručnu osobu nego zašto: većina ljudi ima infantilnu logiku „ako ne mislim na problem, on će nestati“ i izbjegavanje neugodnosti – popravke zuba, odlaska na sistematski pregled ili šta ve, jer im je to neugodnost. Prosto zato što je lakše. Ljudi idu linijom manjeg otpora i poslušaće onaj savjet koji oni dubinski žele, samo traže potvrdu izvana da „to treba tako“. A ljudi koji daju opasne savjete – ne otići stomatologu, ne vakcinisati se, ne nositi masku… prosto znaju šta masa želi čuti. I to nije teško znati – masa ljudi obično želi ono što želi malo dijete – biti bezbrižno trčkarati okolo, ne primiti vakcine, jer je ubod neugodno iskustvo.

Nedostatak transparentnosti

Pandemija i kampanje vakcinacije su pokazale da je poštovanje mjera veće i otpor prema vakcinaciji manji tamo gdje građani imaju povjerenje u institucije. Odziv na vakcinaciju, naravno, ne ovisi samo od povjerenja građana u institucije, nego i od brzine nabavke vakcine, vremena početka vakcinacije i uopšte različitih aspekata dostupnosti vakcina. Takođe, ovisi i o tome postoji li jaka politička polarizacija – u SAD otpor prema vakcinaciji je bo jači kod pristaša GOP i konzervativaca, a simpatizeri Demokratske stranke su bili više naklonjenjeni vakcinama. No, to ima i drugu stranu, kada su građani Švedske slijepo vjerovali svojim autoritetima da kriznu situaciju vode „kako treba“ u tzv. „švedski model“, a na kraju su istraživanja zaključila kako je tu postojao nedostatak transparentnosti, centralizacija odgovora u ruke jedne osobe te ušutkivanja onih glasova koji su upozoravali na krizu i loš način vođenja krize.

 

Primjer netrasparentnosti i otklona od naučnog konsenzusa: “švedska strategija”

Švedska strategija je od samog početka bila protiv međunarodnog konsenzusa (uključujući WHO, ECDC, CDC). Nekoliko stvari koje je međunarodna naučna zajednica smatrala dokazanima, ili barem najvjerojatnijim, švedske vlasti su poricale ili još uvijek poriču.

To uključuje asimptomatsko i predsimptomatsko širenje, širenje zračnim putem (op.a. aerosolima), važnost testiranja i praćenja, efikasnost maski za lice, slabljenje imuniteta nakon infekcije COVID-19 i mogućnost ponovne zaraze, ulogu škola i djece u širenju infekcija, postojanje simptomatske i zarazne djece (i da djeca umiru), te „dugi-COVID”.

Načelo predostrožnosti kojega se pridržavala većina zemalja nije se poštivalo, budući da su dužnosnici čak rekli da osobe s simptomima mogu ići na posao i pokupiti svoju djecu u školu.“, piše u radu pod naslovom “Evaluation of science advice during the COVID-19 pandemic in Sweden“ objavljenom u Nature u martu 2022.

Predstavnici institucija podržavaju pseudonauku

Danas nije rijetkost da pomoćnik ministra zdravstva u jednoj od zemalja nastalih raspadom Jugoslavije ide u posjet visočkim psuedonaučnim piramidama, a da nekadašnja ministarka otvara „kvantne sobe“ za liječenje pacijenata bazirane na pseudonaučnoj „kvantnoj medicini“.  Ljudi iz Ministarstva zdravstva FBiH posjećuju “bosanske piramide” i daju javni endorse opasnim praksama. To su populistički politički potezi udovoljavanja masama i političkim strankama.

Korumpirano društvo je dobro tlo za teorije zavjera i nepovjerenje u nauku

Također, većina građana je na svojoj koži osjetila korupciju u zdravstvu, bila savjetovana da „ljekaru tom i tom preko osobe te i te“ odnese kovertu, piće, parfem ili bar čokoladu, a jedan dio njih je to i bar jednom uradio. Ako želite da se vama ili nekom vašem bližnjem pomogne ovo ili „okrenuti telefon“, što je eufemizam za traženje veze da vas medicinsko osoblje „pripazi“, ovo su česte prakse. Ako želite da vam žena koja se porađa bude bolje pažena i da se ne zanemari, ako vam je neko od rodbine u bolnici. Naravno, ima časnih profesionalaca koji to ne rade, ali sjena korupcije, nažalost pada i na njih jer je praktično nemoguće izbjeći generalizacije.

Također, većina građana je na svojoj koži osjetila korupciju u zdravstvu, bila savjetovana da „ljekaru tom i tom preko osobe te i te“ odnese kovertu, piće, parfem ili bar čokoladu, a jedan dio njih je to i bar jednom uradio. Ako želite da se vama ili nekom vašem bližnjem pomogne ovo ili „okrenuti telefon“, što je eufemizam za traženje veze da vas medicinsko osoblje „pripazi“, ovo su česte prakse. Ako želite da vam žena koja se porađa bude bolje pažena i da se ne zanemari, ako vam je neko od rodbine u bolnici. Naravno, ima časnih profesionalaca koji to ne rade, ali se sjena korupcije, nažalost pada i na njih jer je praktično nemoguće izbjeći generalizacije.

Nažalost, i medicinski fakulteti su poznati kao mjesta politike i korupcije, ali se također radi o prestižnim fakultetima te je jasno da postoji moguućnost podmićivanja i primanja mita. Zdravstvene struke i obrazovne institucije kod nas su podložne trgovini interesom i primanju dara, pa i namještanju ispita, o čemu svjedoči i primjer dr. Irfana Šuške s Medicinskog fakuleta u Sarajevu, koji je svoju praksu „namještanja ispita“ donio i na PMF. Nakon fakulteta slijede i namještanja specijalizacija, što je na kraju i dovelo do toga da čitave zemlje regiona budu u deficitu nekih specijalizacija koje nisu toliko interesantne studentima jer prosto ne donose toliko novca i ugleda kao neke druge. Tako postoji manjak epidemiologa i pedijatara.

Gradnja povjerenja, ali i gradnja nepovjerenja su procesi. Ne gubi se i ne stiče povjerenje odjednom. A šta je kod nas u regionu bio slučaj?
U Bosni i Hercegovini, ali i drugim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, imali smo ovakav pejzaž zdravstvenih institucija: institucije ni u „mirnodopskim vremenima“ nisu komunicirale s javnošću na nekom ozbiljnijem i organizovanijem nivou, zatvarale su se u krugove, eho sobe, neki stručnjaci iz institucija su koketirali čak i sa alternativnim metodama liječenja jer nisu jasno rekli „Ne!“ kada ih se pita da li neki guru možda može pomoći, ili su čak amnestirali šarlatanstvo i sami ga propagirali.

Nadalje, u državnim zdravstvenim institucijama, kod porodičnog ljekara teško da možete da dobijete uputnicu za preventivni pregled, a o EKG, krvnoj slici, ultrazvuku da ne govorimo. Na preventivne sistematske preglede idu samo oni koji imaju dovoljno novca i svijesti da na to odu kod privatnika. Starije osobe i kada vide svoje ljekare, oni im samo prepišu postojeću terapiju, često bez pokušaja korekcije terapije ili pregleda pacijenta da se vidi da li terapija djeluje. Ljudi se oslanjanju na svoje privatne mjerače pritiska, na privatne ordinacije, a ko nema novca – može samo da pati. Kod nas se doktoru ide samo da se otvori bolovanje i onda kada ste već bolesni.
Sve ovo opisano tjera pojedince na dvije stvari: da ne vjeruju zdravstvenim institucijama, a čak ni kada govore istinu i da se okreću šarlatanskim metodama liječenja boljki, prosto zato što su dostupnije.

Predatori u vidu pseudoljekara kvantne medicine pretražuju imenike i traže penzionere za koje sigurno znaju da imaju neku boljku, ako ništa drugo, bol u zglobovima i visok pritisak i onda im zlatousto nude svoje usluge – od tinktura, čajeva, do čak opasnih bućkuriša i nečega što se zove kvantna medicina.

Odsustvo preventivnih pregleda, sporo naručivanje na važne preglede, praktično nepostojanje komuniciranja ili osorno, prepotentno komuniciranje praktično guraju sve ove ljude, pacijente pa i cijele porodice u ralje kojekakvih pseudonaučnih i antinaučnih praksi, u ralje raznoraznih gurua, šamana, slatkorječivih motivacionih govornika koji promovišu ovu ili onu praksu.

Zdravstvene institucije ne znaju komunicirati s javnošću

Komuniciranje zdravstvenih institucija sa javnošću se svodi na možda neku kampanju „podizanja svijesti“ za neki međunarodni dan borbe protiv ovog ili onog zdravstvenog problema, umjesto da komuniciranje bude kontinuirano i vizuelno upečatljivo. Komunicira se s pdf-ovima, intervjuima koje niko ne čita, s terminima koji se ljubomorno čuvaju u registru struke i ne objašnjavaju ne bi li ostali što opskurniji čime se pokušava ostvariti nedodirljivost medicinske struke.

Odnosno, struka komunicira sama sa sobom, a vrlo rijetko sa javnošću, sa živim ljudima, s ženom koja prodaje kajmak na tezgi ili vodoinstalaterom. Struka stvara sebi „loop“ suhoparnog samoobjašnjavanja, a obrazovanje nimalo ne pomaže, jer učenike tjera da uče na pamet, a ne da zaista shvate neki proces u svom organizmu i način funkcionisanja organizma.

Struka godinama nije komunicirala s javnošću niti anticipirala ovakve događaje, iako je bila upozorena da je velika vjerovatnoća da se pandemija dogodi. Toliko je krizno komuniciranje jedna razrađena tema, ali u kriznom komuniciranju pandemije su se pravile školske greške. Sve te silne preskonferencije kriznih štabova, uronjenost u korištenje termina koji će, bezbroj puta ponovljeni, izgubiti smisao i postati dio sprdnje (sjetimo se „dvije iduće sedmice su ključne“ i „prvi pik drugog vala“, kao i konstantno vraćanje na temu novih varijanti i sojeva i zapetljavanje oko toga). Trebalo je komunicirati jasno, vizuelno i ujedinjeno i ne davati prostor za „tokove struje svijesti“ i kojekakve slobodne interpretacije s kojima su neki stručnjaci prečesto izlazili u javnost.

Također, vrlo se jednostavno moglo anticipirati da će ljekari koji su izlazili i prije pandemije s rubnim i naučno neutemeljenim izjavama, to pojačati i u pandemiji te im nije bilo mjesto u kriznim štabovima.

Ovo more korupcije i neefikasnog, nečistog i nejasnog komuniciranja, izrodilo je niz različitih profila – od paničara do flegmanata ali su se najviše isticali oni koji su opštu svijest o korupciji u zdravstvu iskoristili kako bi unijeli nepovjerenje u epidemiološke mjere i, kasnije, vakcine. Ovo su pretvorili u aktivizam, a neki rubni političari i političke partije i u način da se dođe do glasova.

U SAD, antivakcinalizam je dio političkog identiteta i usko je povezan s konzervatizmom, a dio toga se prelijeva svugdje po svijetu. Prema pisanju The New York Times, antivakseri se na ideološkom polju udružuju s aktivistima koji brane Drugi amandman i Tea Party aktivistima, a dosta tog aktivizma je finansirano sa računa bogatih konzervativnih bijelaca, poput Josepha Mercole, čiji biznis neregulisanih suplemenata „teži“ oko 100 miliona dolara.

Međutim, u našem regionu antivakcinalni sentiment nije strogo vezan za konzervativne struje – dio jeste, posebno onaj dio u Hrvatskoj koji je istovremeno antivakcinalan, homofoban, i protiv abortusa, dok je u Srbiji vezan za nekolicinu desničarskih „patriotskih”  tradicionalističkih pokreta, ali dio nije, nego je vezan za „fina gradska raja“ jugonostalgični populizam. Suštinski koliko god bili ideološki različiti, ove tendencije na Balkanu imaju poveznicu – iskorištavaju slabe strane sistema, naročito zdravstvenog i obrazovnog, loša iskustva i pojave, za dobijanje neke koristi – popularnosti, glasova ili čak možda novca.

Pri tome imamo institucije u kojima odgovorni ljudi gledaju s visoka na pitanja roditelja o sigurnosti vakcina, o nuspojavama, u Bosni i Hercegovini dodatno rasparčan zdravstveni sistem na niz nivoa koji ne mogu centralizovano odgovoriti na prosta pitanja i nemaju volju kreirati komunikacijski paket za krizne situacije i odgovore građana. Čak i onda kada pripreme te odgovore, oni su površni, a građani se više ne zadovoljavaju površnim odgovorima u par rečenica, traže dokaze, traže da im neko objasni šta piše u ovom ili onom naučnom radu. Više se ne može prosto odgovarati na svako pitanje s odgovorom „Vakcine su sigurne, djelotvorne i dobre“. Ljudi žele više objašnjenja. Da li su vakcine povezane s febrilnim konvulzijama, žele da im se kaže da ima nuspojava, i koje su i koliko česte… više se ne može pristupati tim pitanjima ljudi kao da su oni priglupa, polupismena, laička bezimena vojska s autoritetom struke, s visoka.

Bespomoćnost

Ljudi koji se osjećaju bespomoćno i koji su marginalizirani često prihvataju teorije zavjera. Kako vjerovati sistemu u kojem si obespravljen? Istovremeno i one grupe koje imaju snažan osjećaj pripadnosti nečemu – a to je slučaj s bijelim konzervativcima u SAD – također  mogu postati vjerovatelji u teorije zavjera, prosto kako bi održali svoj identitet. Teorije zavjere amplificiraju strahove i paniku, nastaju iz određenih razloga, a ne iz ničega.

Kako je napisala Aleksandra Cichocka, psihologinja s Universiteta Kent u Canterbury, u članku za Nature, način djelovanja protiv širenja teorija zavjera jeste da se djeluje u njihovom korijenu a ne tek čupa iz korijena. „Moji suradnici i ja predlažemo da tri široke psihološke potrebe leže u osnovi uvjerenja o zavjeri: potreba za razumijevanjem svijeta; osjećati se sigurno; te pripadati i osjećati se dobro u vezi sa sobom i svojim društvenim skupinama. Oni koji se osjećaju da se moraju braniti vjerovatnije će od drugih prihvatiti teorije zavjere, možda kako bi odbacili krivnju za svoje nedostatke. Vjerovanja u zavjere također su povezana s osjećajem nemoći, tjeskobe, izolacije i otuđenja. Oni koji smatraju da su beznačajni zupčanici u političkoj mašineriji skloni su pretpostaviti da su u igri podli utjecaji“, piše Cichocka te naglašava važnost i tzv. prebunkinga (djelovanja prije nego što se dezinformacija pojavi) i debunkinga (djelovanje nakon što se dezinformacija pojavi putem traženja tačnih izjava, argumenata, fact-checkinga).

Elżbieta Drążkiewicz, socijalna antropologinja s Instituta za sociologiju pri Slovačkoj Akademiji nauka u Bratislavi piše za Nature sljedeće: „Još jedna kontraproduktivna tendencija, po mom mišljenju, je potraga za stvaranjem profila ‘onih ljudi’ koji se bave teorijama zavjere, opsjednuti karakteristikama koje ih razlikuju – osobito od istraživača. Ovo drugo je, djelomično, naslijeđe područja koje se često odlučivalo za proučavanje ljudi privučenih, recimo, fantastičnim pričama o otmicama izvanzemaljaca, a ne vjerojatnijim uvjerenjima kao što su korupcijski skandali. No, velik dio ovog uokvirivanja ‘mi protiv njih’ ima veze s motivacijom istraživača. Mnogi, uključujući i mene, žele obraniti demokraciju i znanost, pa je lako definirati one koji prihvaćaju teorije zavjere kao prijetnju ili neprijatelja. Ali to skreće pažnju istraživača na pojedince i njihova uvjerenja i zaustavlja ih da gledaju na sustave koji ljude guraju u zavjereničke krugove. Razumijem i dijelim zabrinutost da empatičniji pristup nosi rizike. Optužena sam da dajem vidljivost stavovima koje bi bilo bolje odbaciti. Ali važno je ispitati strukture koje teorije zavjere čine privlačnima. Usredotočenost na uočene deficite pojedinaca skreće pozornost s društvenih stvarnosti – raseljavanja, otuđenja, potiskivanja – zbog kojih lažne teorije odjekuju“.

Vraćamo se na problem socijalne pravde i povjerenja u sistem, transparentnog i prosvjetiteljskog djelovanja institucija. Uz odgovorno ponašanje pojedinaca u on-line prostoru, ovo su ključni faktori borbe s dezinformacijama i protiv opasnih teorija zavjera, a i ekstremizma koji donose. Nažalost, decenije urušavanja sistema, siromaštva, socijalne nepravde i nejednakosti toliko su djelovale na određene regije svijeta, uključujući i Balkan da je problem amplificiran do mjere kada se vrlo teško boriti s njim. Generalno, demokratizacija društva i socijalna pravda u kojoj se grupe i pojedinci ne marginaliziraju i ne ugrožavanju po pitanju dostupnosti zdravstvenih usluga, posla, obrazovanja najbolji je moguć temelj za društvo koje bi bilo otpornije na nepovjerenje u vakcine i druge teorije zavjera.

Vraćamo se, nažalost, i na nemoć i nesposobnost institucija, da iskomuniciraju informacije na upečatljiv, jasan i vizuelno dobro dizajniran način te na to odgovaranje za dezinformacije smatraju nečim „ispod časti“. Vraćamo se i na korupciju, koverte i „ganjanje veze” u bolnicama. Vraćamo se na to da pojedinci iz zdravstvenih institucija amnestiraju pseudomedicinu, daju kredibilitet alternativnim praksama ili reklamiraju lijekove za koje nema dokaza da su efikasni. Ovo nisu jedini razlozi zašto postoji nepovjerenje u institucije, pa posljedično, i vakcine – neki ljudi bi bili skloni tome i da je situacija savršena u institucijama. Ali jeste jedan dio problema.