*Tekst, uz odobrenje, preuzet s FB profila fizičara Saše Cecija, naučnog komunikatora.

(Tekst se odnosi na tvrdnje (Domazet Lošo na koje je reagovao i Institut Ruđer Bošković kao netačne) da se mRNA/iRNK iz vakcina/cjepiva može ubaciti u našu DNK i izazvati promjene. O tome kako je ovo vrlo rijedak fenomen, koji se događa samo pod određenim uslovima, pisali smo u tekstu ,,Virus SARS-CoV-2 se može ugraditi u ljudsku DNK, ali samo pod vrlo rijetkim i specifičnim laboratorijskim uslovima“. U radu iz tog teksta naučnici su pokazali ovaj rijetki fenomen, ali uslovi pod kojima se on događa nisu oni iz stvarnog svijeta. Međutim, to je dovelo do mišljenja (i samo mišljenja) da ako je moguće da se virus ugradi u naš genom, da to može i mRNA iz vakcina. To nije ono što se događa u stvarnom životu baš često. O tome da mRNA vakcine ne mijenjaju naš genom pisano je na kćerinskom sajtu QoS – Vakcine.ba u tekstu ,,Da li RNK vakcine od Pfizer (Fajzer) i Moderna mogu mijenjati našu DNK i genetički nas modificirati?“. Reverzna transkripcija se odvija u prisustvu određenih enzima, a endogeni transpozoni poput LINE-1 prirodno i u normalnim uslovima ne djeluju baš tako da prepisuju svaku mRNA na genom – to su tek izuzeci od pravila. Vezano za video koji kruži o tome kako se mRNA iz vakcina može ugraditi u našu DNK, to je veoma spekulativna tvrdnja koja se zasniva na opservaciji vrlo rijetkog fenomena koji nije pravilo nego izuzetak.)

Autor:  Saša Ceci

Nema stvari koja smiruje više od igranja s djecom. Dosta je igara koje svi volimo, a one pitalice su možda najzgodnije jer za njih ne trebamo nikakve rekvizite. Zamisliš neki pojam i oni postavljaju pitanja pa dok god dobivaju potvrdan odgovor, nastavljaju s pitanjima. Kad ja pogađam najčešće dobijem onaj “drugi” potvrdan odgovor – da, ali nije bitno. Iako mogu nastaviti dalje, moram priznati da me to uvijek malo izbaci iz takta.

Ono što me trenutačno izbaci, ne samo iz takta nego iz kolosjeka je to da netko prijeti mojoj djeci ili im želi napraviti nešto nažao. Nisam samo ja takav, znam to. I nije tu samo stvar moje, nego bilo čije djece. Lud sam ko šiba u sekundi.
Upravo sada odvija se jedna takva situacija.
Naime, pojavio se video jednog našeg znanstvenika koji upozorava da se mRNA iz cjepiva pod određenim uvjetima može ubaciti u našu DNA i tamo nam napraviti problema. Stotine ljudi bombardiraju druge naše biologe tim videom i traže objašnjenje. Pratim ih već nekoliko dana jer i prije tog videa pojavila se ta priča. Pratim ih, velim, jer zanima i mene. Nije mi svejedno.
Objašnjenje je, bojim se jako, komplicirano. Prekomplicirano za većinu nas. Slušam ih kako razgovaraju među sobom i u nekom trenutku sam shvatio što zapravo pokušavaju reći. Ja sam fizičar pa ću to reći fizikalnom analogijim.
Svi smo mi svojoj djeci dok su bili jako mali davali kašicu od banane. Ono što većina roditelja nije znala je da je ta kašica radioaktivna. Banane su radioaktivne. I mi smo svoju djecu žlicom hranili nečim što emitira radijaciju. Da, onu pravu. Strašnu. Koja ionizira atome u našem tijelu. Koja može polomiti DNA. Prava, prava.
Kako je moguće da nam ti glupi fizičari nikad to nisu rekli? Ono zavjera šutnje totalna. Dobro, sad, ja sam rekao u Trećem elementu, i ono kad sam jeo bananu pred kamerama na HTV4 (lud čovjek) ali da ne kvarim priču. Zavjera, velim, totalna.

Evo u čemu je stvar. Banana je radioaktivna. Ima radioaktivni kalij 40 u sebi. I mama ga ima. I tata. I dijete. Svi smo radioaktivni. I zid je radioaktivan. Naročito ako je od cigle. I nekih drugih materijala. I kozmičke zrake koje prolaze kroz nas su radijacija. Sve to ima neku šansu da polomi našu DNA. Mi smo uronjeni u radijaciju. To se zove background. Pozadina. Relativno niska razina zračenja u kojoj se mi stalno nalazimo.

Može li zračenje iz banane napraviti takvu promjenu na stanici da postane kancerogena? Naravno da može. Kao i svako ovo drugo pozadinsko zračenje. Međutim da se realno dogodi nešto tako loše potrebno je puno ili puno više zračenja, ili malo više u dužem vremenskom razdoblju. I na to pazimo da nam se ne dogodi. Na banane ne pazimo.
Točno tako meni izgleda i ova priča s mRNA cjepivima.

Može li se mRNA prepisati natrag u naš genom, u našu DNA, pa da nam to u nekom trenutku u budućnosti napravi neki problem. U normalnoj situaciji ne, jer ni mi, ni korona, niti cjepivo nemamo potrebne enzime. Ali moguće je da se dogodi neki ludi splet okolnosti koji će rezultirati tako nečime.
Netko će se odmah zapitati koja je šansa da se to dogodi.

Čak i kad bi ta šansa bila realna, iako neka nova istraživanja sugeriraju da je i ta mala šansa možda i zanemariva, zaboravljamo nešto jako bitno. Koliko ima drugih mRNA u našim stanicama? Gomiletina. Stotine i stotine tisuća komada. I svaka od njih bi se u tom slučaju također mogle slučajno vratiti na razna kriva mjesta u DNA. I onda nam izazvati problem.

I tako, čini se da je ova mRNA iz cjepiva baš kao zračenje banana nešto potpuno uronjeno u pozadinu. Banana svog drugog zračenja, a mRNA iz cjepiva u mRNA iz naših stanica.
Da igram onu pitalicu i pitam djecu može li nam u teoriji banana ili mRNA iz cjepiva napraviti nešto nažao, rekli bi mi – da, tata, ali nije bitno.

Prenosimo i komentar pedijatra Igora Bereckog ispod istog posta:

Toj priči o kontinuiranom pozadinskom ‘low-level’ zračenju kojemu smo izloženi otkako je svijeta i vijeka treba dodati i kratku istinitu bajku o tome kako i zašto smo mi kao ljudska vrsta, a i sve ostale biljne i životinjske vrste na Zemlji uspjeli preživjeti tisuće i milijune godina takvog zračenja i njegovog mutirajućeg djelovanja na DNK, a da pritom ne mutiramo iz generacije u generaciju i ne izrastaju nam deset puta mjesečno tumori veličine bundeve svuda po tijelu.
Naime, naša molekula DNK posjeduje feno-meno-meno-menalan automatizirani sustav za prepoznavanje novonastalih mutacija i za autoreparaciju, samopopravak, vraćanje sâme sebe na ‘tvorničke postavke’.

Tek kada (i ako) količina zračenja, a s njome i broj novonastalih mutacija u jedinici vremena, preraste prirodni kapacitet sustava za samopopravak DNA, mogu se pojaviti trajne mutacije koje naš organizam nije uspio na vrijeme ‘očistiti’.

Činjenica da ne hodamo uokolo kao mutanti s gljivolikim izraslinama po tijelu ustvari nam govori da je kapacitet autoreparacijskih mehanizama naše DNK tijekom milijardi godina evolucije postao točno prilagođen onoj razini zračenja koju smatramo bazičnom, pozadinskom i bezopasnom. Nije ta razina bezopasna sama po sebi, nego ju bezopasnom čini naša sposobnost da ju neutraliziramo prirođenim mehanizmima samopopravka.