Od indiga do pastela: potraga za najljepšom plavom

Kada je Plinije stariji pisao Naturalis historia, Istoriju prirode, jedno svojevrsno enciklopedijsko djelo, spominjao je i pigmente koje su koristili Egipćani, između ostalog i indigo. Neki se sjećaju da se indigo zvao papir koji se koristio za preslikavanje crteža i spisa te ako želite da vam mašina za kucanje pravi nekoliko kopija materijala, prije nego što su kopir aparati postali dostupniji. Ovaj papir zapravo nije sadržavao indigo pigment, nego čađ.

No, indigo se dugo vremena koristi kao boja, naročito za tkanine. Tuarezi, nomadsko pleme sa sjevera Afrike, koje prioada berberskim narodima (ili kako sebe zovu, Amazigh, slobodni ljudi), boje tkaninu koju nose indigom, i ta boja ostavlja trag na kože, pa su zato nazvani „Plavi ljudi”. Ove drevno znanje pravljenja pigmenta plave boje koji varira od kobaltne do teget, gotovo ljubičaste, prenosilo se još od Starog Egipta.

Indigo je  zaista jedna od najstarijih boja koje je čovjek naučio izvući iz prirode. Tragovi njegove upotrebe sežu najmanje do trećeg milenija prije nove ere, a možda i mnogo dalje. Plave pruge na rubovima egipatskih lanenih pogrebnih tkanina iz oko 2400. godine p. n. e. često se navode kao rani dokaz upotrebe indiga. Ali tu stvari postaju zanimljivije: zapravo je gotovo nemoguće sa sigurnošću reći je li drevna plava nastala od indiga ili od bojadisarskog vrbovnika. Jedan zapis iz Mezopotamije, klinasta pločica stara oko 2.600 godina, opisuje kako se vuna boji u plavo – potapanjem u boju, potom izlaganjem zraku, pa ponavljanjem postupka.

U Maroku, žene ovaj biljni pigment koriste i za njegu kože, dodajući ga u posebnu smjesu gline, koja poprimi tu predivnu plavu boju, i zovu to „plava nila”. Ona čisti kožu i činije blistavom. Marokanska plava nila dio je hamamske tradicije područja Magreba.

Indigo, tu tamnoplavu, ljubičasto-plavu nijansu, Newton je prosto dodao u boje duge, kako bi ih bilo sedam. No, indigo plava Tuarega i Egipćana, plava nila, zapravo je boja koja se dobija fermentacijom lišća biljke indigo, naučnog naziva Indigofera tinctoria (u bukvalnom prevodu „nositelj indigo boje”) koja spada u grahorice, baš kao grah, grašak, i soja i upravo zbog dobijanja boje, ima i industrijski značaj. Inače indigo pigment se dobija od još nekoliko biljaka, poput  japanskog indiga (Polygonum tinctoria), indiga vrsta Indigofera arrecta, guatemalanskog indiga (Indigofera suffruticosa), kineskog indiga (Persicaria tinctoria) te bojadisarskog vrbovnika (Isatis tinctoria) koji dolazi iz porodice kupusnjača.

 

Sama riječ indigo potječe iz grčkog Ἰνδικὸν φάρμακον (indikon pharmakon) odnosno indijsko plavo. Još jedna, stariji, latinski naziv ove biljke je Anila tinctoria, što ima veze sa nazivom nila za ovu plavu boju.

Pravi indigo, iz biljke Indigofera tinctoria, dobija se tako da se listovi prvo potapaju u vodu i onda ostavljaju da fermetiraju, u procesu u kojem se glikozid indikan pretvara u tvar plave boje koja se zove indigotin. Talog u kojem se nalaze listovi i pigment se miješa sa jakom bazom poput kaustične sode.

U alkalnoj sredini indoksil je stabilniji i može se lakše kontrolisati njegova oksidacija. Kada se u prethodno dobijenu ekstrakcionu tečnost dovede zrak, indoksil se oksidira i dva njegova molekula se spajaju u indigotin, plavi, netopivi pigment. On je pri pH 11 plav, ali je pri višim pH vrijednostima, od 13 žut.

Kaustična soda nije neophodna za samu osnovnu transformaciju indoksila u indigo. Tradicionalni postupci dobijanja indiga iz Indigofera tinctoria uglavnom se oslanjaju na fermentaciju, promjenu pH i oksidaciju zrakom, dok se jake baze mogu koristiti u pojedinim industrijskim ili laboratorijskim varijantama procesa.

Ova biljka raste u području Zapadne i Južne Afrike, Tanzanije i Indije, što znači da su pigment i drevni Egipćani morali nabavljati iz daleka ili da su koristili neku drugu biljku poput pastela, odnosno bojadisarskog vrbovnika za proizvodnju indiga. Naime, ne treba zaboraviti da je Indigofera tinctoria samo jedna od sirovina za dobijanje indiga. Što se Tuarega tiči, oni trguju gotovom nilom, koja potječe često iz različitih dijelova Afrike.

Ova i druge biljne plave boje više se koristila i koristi za bojenje tkanina nego u slikarstvu jer ovaj pigment tokom vremena mijenja boju i blijedi.

I upravo pastel, plavi indigo pigment iz biljke Isatis tinctoria ima zanimljivu prošlost. Iako je pigment nešto slabiji, svjetliji od pigmenta iz pravog indiga, bio je to pigment koji se koristio još za doba neolita. Zabilježeno je njegovo korištenje na grnčariji iz željeznog doba, ali možda su keltska plemena učinila ovu boju besmrtnom.

Naime, gaelska, odnosno keltska plemena sa Britanskih ostrva su prije odlaska u bitku nanosila plavu boju na lice i tijelo kako bi zastrašili neprijatelje. O tome piše i Julije Cezar u Commentarii de Bello Gallico. Zbog toga su Rimljani ova plemena nazvali i Obojeni ljudi, odnosno, Pikti.

Ova boja iz neugledne kupusnjače Isatis tinctoria će se par vijekova kasnije koristiti i za bojenje niti za seriju tapiserija o lovu na jednoroge. Upravo će ista ta biljka, za kojom se ne biste osvrnuli, obogatiti francusku pokrajinu Langudeoc i naročito grad Toulouse, kao i Albi, regiju koja će još mnogo vijekova kasnije dati čuvenog impresionističkog slikara Henrija de Toulouse-Lautreca.

Trgovci pigmentom iz bojadisarskog vrbovnika će imati svoju gildu, esnaf kako bismo mi to rekli, i to su bili vrlo bogati ljudi. Toulouse dijelom svoje bogatstvo danas i prekrasna zdanja duguje upravo bojadisarskom vrbovniku. Ironično je da je Toulouse poznat kao „grad u ružičastom” jer cijeli grad ima ružičasti ton, zbog boje pločnika i crvenkasto-ružičastih zdanja. Na francuskom, ovaj pigment se zove le pastel des teinturiers, po čemu će i pastelne boje dobiti ime.  A porijeklo te riječi, pastel, vrlo je obično – znači pasta ili pašteta.

Pastel des teinturiers se dobija sličnim postupkom kao indigo iz Indigofera tinctoria. Listovi se beru, usitnjavaju i ostavljaju da fermentiraju. U njima se nalaze bezbojni prekursori, prvenstveno indikan, koji se tokom razgradnje pretvara u indoksil. Nakon toga se masa ili ekstrakt izlaže kisiku snažnim miješanjem. Indoksil se oksidira i spaja u molekule indigotina, netopivog plavog pigmenta. Pigment se taloži, odvaja od tečnosti, pere i suši. Tradicionalno se dobivena masa oblikovala u kugle, poznate kao cocagnes, koje su se dodatno sušile i fermentirale. Kasnije su se mljele i koristile za pripremu boje za tekstil. Razlika je prvenstveno u biljnom izvoru: hemijski gledano, ključni plavi pigment, indigotin, ostaje isti.

Indigo kao pigmnet, bilo dobijen iz pravog indiga, bilo iz bojadisarskog vrbovnika, nije baš najbolja boja za slikarstvo, ali postoje umjetnička djela za koja je potvrđeno da su umjetnici koristili ovaj pigment. Pored spomenutik tapiserija Lov na jednoroge, tu su i Lindisfarnska jevanđelja, iz oko 700. godine Ovo je možda najljepši primjer upotrebe vrbovnika.

Ne znamo i vjerovatno nećemo saznati kako su drevni narodi poput Kelta otkrili da jedna biljka zelenih listova može biti sirovina za plavi pigment. Vjerovatno se radilo o slučajnosti i moguće je da im je proces pretvaranja boje iz zelene biljke, preko smeđe i zelenkaste otopine u plavo izgledao kao magija. Poslije se ovo znanje usavršavalo i postalo je unosan zanat. Zanimljivo je da je je u bojadisarskom zanatu, kako bi se postigla alkalna sredina potrebna da se boja što bole ispolji na tkaini i fiksira, korišten često fementisani urin, čak i ljudski. Jedna od regija Nizozemske, Brabant, upravo je poznata po tome, s obzirom da je to kraj u kojem se proizvodio i bojio tekstil te da su radnici donosili svoj urin kao repromaterijal.

Krajem 19. vijeka njemački hemičar Adolf von Baeyer uspio je sintetizirati indigo. Godine 1897. sintetički indigo počinje se proizvoditi, čime se mijenja historija ove boje i industrije tekstila. Za svoj rad na organskim bojama, uključujući indigo, Baeyer je 1905. dobio Nobelovu nagradu za hemiju.

Francuski umjetnik Yves Klein poznat je po specifičnoj nijansi indiga, poznatoj kao International Klein Blue (IKB). Radio je monohromatske slike u specijalnom vezivnom materijalu, koji ističe intenzivnu, gotovo blistavu kvalitetu indiga. Meutim, Yves Klein nije koristio pigment iz indiga ili drugih biljaka, on je isuviše nepostoja, nego jedan ultramarin pigment.