Paul Alexander – jedan od posljednjih ljudi koji su koristili željezna pluća

Paul Richard Alexander poznatiji kao “Polio Paul” rođen je 10. januara 1946.  Američki je advokat koji je preživio dječju paralizu. Kad mu je bilo šest godina, Paul Alexander obolio je od dječje paralize i ostao doživotno paraliziran. 

Preminuo je 11. marta 2024. u 78. godini i bio je jedan od posljednjih dvoje ljudi na svijetu koji još koriste željezna pluća.

U ljeto 1952. u cijeloj državi Teksas bazeni su zatvoreni, kina također, barovi i kuglane. Crkvene službe su obustavljene. Gradovi su zalijevali svoje ulice DDT insekticidom. Već tada su zdravstveni službenici znali da komarci ne šire bolest, ali moralo se vidjeti da nešto poduzimaju. Kako je ljeto odmicalo, tako je rastao broj slučajeva dječje paralize.

Jednog dana u julu, u mirnom predgrađu Dallasa, šestogodišnji dječak po imenu Paul Alexander igrao se vani na ljetnoj kiši. Nije se osjećao dobro – bolio ga je vrat, udaralo u glavi. Ostavivši blatnjave cipele u dvorištu, bos je ušetao u kuhinju. Kad je njegova majka podigla pogled prema njegovom grozničavom licu, ostala je bez daha… Bilo je jasno da ima dječju paralizu. Bolnice su bile pretrpane pacijentima, pa je porodični ljekar zaključio da Paul ima bolje šanse za oporavak kod kuće.

Paul je proveo prvi dan u krevetu svojih roditelja, ispunjavajući bojanke Roya Rogersa. Pet dana nakon što je bos ušao u kuhinju, Paul više nije mogao držati bojicu, govoriti, gutati ili kašljati. Roditelji su ga hitno odvezli u bolnicu. Iako je osoblje bilo dobro obučeno i postojao je namjenski odjel za dječju paralizu, bolnica je bila pretrpana. Posvuda je bilo bolesne djece, a nigdje ih sve liječiti. Paulova majka držala ga je u naručju i čekala…

Kada je dječak napokon pregledan, njegovoj majci je rečeno da se za njega ne može ništa učiniti. Paul je ostao na kolicima u hodniku, jedva dišući. Umro bi da ga drugi doktor nije odlučio ponovo pregledati. Otrčao je s njim u operacijsku dvoranu i izveo hitnu traheotomiju kako bi isisao zastoj u plućima koje njegovo paralizirano tijelo nije moglo pomaknuti.

Tri dana kasnije, Paul se probudio. Tijelo mu je bilo zatvoreno u stroju koji je hripao i uzdisao. Nije se mogao pomaknuti. Nije mogao govoriti. Nije se mogao nakašljati. Nije mogao vidjeti kroz zamagljene prozore parnog šatora – kapuljaču od vinila koja je održavala zrak oko njegove glave vlažnim, a sluz u plućima razrijeđenom.

Sljedećih 18 mjeseci bili su mučenje za ovog šestogodišnjeg dječaka. Iako zbog traheotomije nije mogao govoriti, mogao je čuti plač druge djece u bolovima. Ležao je satima u vlastitom izmetu i mokraći jer nije mogao reći osoblju da ga treba očistiti. On i druga djeca pokušavali su komunicirati kroz svoje kapuljače od vinila, praveći grimase jedni drugima, ali Paul je rekao: “Svaki put kad bih stekao prijatelja, on bi umro.”

“Bilo je bučno od raznih aparata i dječjeg plača, nisam mogao čuti ni sam sebe kako pokušavam dobiti pomoć medicinske sestre, a još manje vidjeti pravu medicinsku sestru. Svaki trenutak budnosti bilo mi je užasno vruće u mojim željeznim plućima ispod parnog šatora. Obično sam cijeli dan ležao u vlastitom izmetu i niko me nije imao vremena provjeriti. Koža mi je uvijek bila kao da gori i svrbila me do tačke boli, ali nisam se mogao pomaknuti niti počešati u pokušaju da se oslobodim muke.” (Isječak/prijevod iz knjige Three Minutes for a Dog: My Life in an Iron Lung, Paul R. Alexander).

“Stvar je u tome da sam bio zanemaren, pluća bi mi se napunila sluzi, doživio bih užas utapanja, a onda [gubitkom svijesti] bi konačno došao mir. Ne znam koliko sam dugo bio u nesvijesti svaki put kad se to dogodilo. Događalo se nekoliko puta svaki dan.” Ovako Alexander opisuje horor dječje paralize i osjećaj opetovanog utapanja u sluzi vlastitih pluća u svojoj knjizi.

Paul se oporavio od početne infekcije, ali ga je dječja paraliza ostavila gotovo potpuno paraliziranim od vrata prema dole. Ono što njegova dijafragma više nije mogla za njega, činila su željezna pluća. Nije mogao napustiti pluća. Kada bi medicinsko osoblje otvorilo željezna pluća da ga opere morao je zadržati dah.

1953.g., godinu i po nakon što je primljen u bolnicu, njegovi su roditelji unajmili prijenosni generator i kamion kako bi njega i njegova željezna pluća dovezli kući. Jedan od razloga zašto je Paulu dopušteno napustiti bolnicu bio je i taj što niko nije očekivao da će živjeti još dugo. Ali Paul nije umro.

1954., kad je Paulu bilo osam godina, njegovu su majku nazvali iz organizacije March of Dimes – američka dobrotvorna organizacija posvećena iskorjenjivanju dječje paralize. Tako je upoznao fizioterapeutkinju gđu. Sullivan koja mu je pomogla da savlada glosofaringealno disanje (naziva se i “žablje disanje”). Gđa. Sullivan mu je obećala pokloniti psića ako uspije disati 3 minute bez željeznih pluća, Paulu je trebalo godinu dana da bi ovom tehnikom uspio samostalno disati 3 minute… i dobio je svog psa (odatle i naziv njegovih memoara – Tri minute za psa: moj život u željeznim plućima). Upornošću i trudom, to vrijeme se postepeno produžavalo što mu je omogućilo da napusti željezna pluća na sve duže vremenske periode. Paul kaže da je ova tehnika disanja, kada se savlada, poput vožnje bicikla – rutinska, bez pretjeranog razmišljanja o procesu.

Kada je došao do toga da može dovoljno dugo disati, mogao je nakratko izaći iz pluća, prvo na trijem, a zatim u dvorište.

Paul se nije zaustavio u dvorištu… S 21 godinom postao je prva osoba koja je završila srednju školu u Dallasu a da nije fizički prisustvovala nastavi. Naučio je pamtiti umjesto zapisivati i diplomirao je drugi u svojoj klasi. Upisao se na Southern Methodist univerzitet u Dallasu, nakon opetovanih odbijanja univerzitetske uprave – tada su osobe sa invaliditetom bile “građani drugog reda” većinom zatvoreni u kući, bez pojavljivanja u javnosti i prava na rad i obrazovanje. Zatim se prebacio na pravni fakultet na Univerzitetu Texas u Austinu, gdje je stekao diplomu pravnika 1978., a zatim i doktora prava 1984. Dobio je posao predavača pravne terminologije sudskim stenografima u trgovačkoj školi u Austinu prije nego što je 1986. primljen u advokatsku komoru. Paul je desetljećima bio advokat u Dallasu i Fort Worthu, zastupajući klijente na sudu u trodijelnom odijelu i modificiranim invalidskim kolicima koja su njegovo paralizirano tijelo držala uspravno. Međutim, iako je poprilično dobro savladao tehniku žabljeg disanja, i dalje je ovisio o svojim željeznim plućima u kojima je morao spavati i kojima se morao vraćati nakon kratkotrajnih “izleta”. Pa je tako svoja željezna pluća tokom studija preselio u svoju sobu u studentskom domu.

Alexander je u aprilu 2020. objavio svoje memoare Three Minutes for a Dog: My Life in an Iron Lung (Tri minute za psa: Moj život u željeznim plućima) uz pomoć prijatelja Normana D. Browna. Trebalo mu je više od osam godina da napiše svoju knjigu, koristeći plastični štap i olovku da kucka svoju priču po tastaturi ili diktirajući riječi svom prijatelju. Njegov otac izradio je ovakav štap kad je Paul bio dijete i od tada koristi njegove verzije. Drži kraj štapa u ustima i manipulira olovkom kako bi pisao, tipkao i pritiskao tipke na telefonu.

Paul je sada nadživio i svoje roditelje i svog starijeg brata Nicka. Nadživio je svoje stare prijatelje. Nadživio je čak i svoja izvorna željezna pluća. 2015. dihtung je popustio i pluća su propuštala zrak. Nije iznenađujuće da je teško pronaći rezervne dijelove za željezna pluća i mehaničare koji znaju šta traže jer posljednja željezna pluća proizvedena su u kasnim 60-im. Ali nakon što je prijatelj objavio Paulovu snimku na YouTubeu tražeći pomoć, lokalni inženjer iz Dallasa javio se i uspio mu nabaviti nova željezna pluća ili bolje rečeno – stara, ali restaurirana.

Martha Lillard

Paul Alexander nije jedini preživjeli koji još uvijek koristi čelična pluća.

Martha Lillard iz Oklahome je imala 5 godina kada je dobila dječiju paralizu. Nakon proslave petog rođendana, nešto više od sedmice dana kasnije, probudila se s bolovima u grlu i vratu. Porodica ju je odvela u bolnicu, gdje joj je dijagnosticirana dječja paraliza.

Provela je šest mjeseci u bolnici, gdje je stavljena u željezna pluća. Do danas, Lillard je jedan od posljednjih ljudi u SAD-u koja još uvijek ovisi o željeznim plućima da bi preživjela.

 

Željezna/čelična pluća

Koliko god ime zvučalo zastrašujuće – i koliko god zastrašujuće izgledala naprava nalik na mrtvački kovčeg – željezna su pluća bila medicinsko čudo za ljude koji su patili od nečeg još strašnijeg – dječje paralize (poliomijelitisa).

Osim simptoma sličnih gripi, poliomijelitis uzrokuje ukočenost mišića i paralizu. Ako je virus paralizirao mišiće u prsima, oboljeli od dječje paralize nisu mogli disati. Većina pacijenata vratila bi svu ili većinu svoje mišićne snage pod uslovom da prežive ovu kritičnu fazu. Izazov je bio pronaći način kako im održati disanje sedmicu-dvije koliko im je obično potrebno da vrate mišićnu funkciju.

 

Željezna pluća su vrsta ventilatora s negativnim pritiskom (Negative pressure ventilator – NPV), mehaničkog respiratora koji obuhvata veći dio tijela osobe i mijenja pritisak zraka u zatvorenom prostoru kako bi stimulirao disanje.

Koncept vanjske ventilacije s negativnim pritiskom uveo je John Mayow 1670. godine. Prvi naširoko korišteni uređaj bila su željezna pluća, koja su razvili Philip Drinker i Louis Shaw 1928. godine. Isprva korištena za liječenje trovanja ugljenim gasom, željezna pluća stekla su slavu za liječenje respiratornog zatajenja uzrokovanog dječjom paralizom sredinom 20. stoljeća. John Haven Emerson predstavio je poboljšanu i pristupačniju verziju 1931. Both respirator, jeftinija i lakša alternativa modelu Drinker, izumljen je u Australiji 1937. Britanski filantrop William Morris finansirao je proizvodnju Both-Nuffield respiratora, donirajući ih u bolnice širom Britanije i Britanskog Carstva. Tokom izbijanja dječje paralize 1940-ih i 1950-ih, željezna su pluća ispunila bolničke odjele, pomažući pacijentima s paraliziranom dijafragmom u njihovom oporavku.

S vremenom su klaustrofobična željezna pluća postala simbol razornih učinaka dječje paralize. U njima su završili samo najbolesniji pacijenti – ako se izvuku, vjerovatno će uslijediti doživotna invalidnost.

Šta je zapravo dječja paraliza?

Dječja paraliza (poliomijelitis ili skraćeno – polio) ubija gušenjem – ne tako da oštećuje pluća, nego napadanjem motornih neurona u kičmenoj moždini, slabeći ili prekidajući komunikaciju između centralnog nervnog sistema i mišića. Nastala paraliza znači da mišići koji omogućuju disanje više ne rade.

Dječja paraliza je vrlo zarazna bolest koju uzrokuje virus: poliovirus serotip vrste Enterovirus C, iz porodice Picornaviridae. Upada u nervni sistem i može uzrokovati potpunu paralizu u roku od nekoliko sati. Virus se prenosi s osobe na osobu uglavnom fekalno-oralnim putem ili, rjeđe, putem kontaminirane vode ili hrane i razmnožava se u crijevima.

Dječja paraliza uglavnom pogađa djecu mlađu od 5 godina. Jedna od 200 infekcija dovodi do nepovratne paralize. Među paraliziranim, 5-10% umire kada im se dišni mišići imobiliziraju.

Ne postoji lijek za dječju paralizu, ali postoji preventiva. Vakcina/cjepivo protiv dječje paralize, dano više puta, može zaštititi dijete za cijeli život. Postoje dvije vrste cjepiva: oralno cjepivo protiv dječje paralize i inaktivirano cjepivo protiv dječje paralize. Oba su učinkovita i sigurna te se koriste u različitim kombinacijama širom svijeta, ovisno o lokalnim epidemiološkim i programskim okolnostima, kako bi se osigurala najbolja moguća zaštita stanovništva. U BiH je u upotrebi inaktivirana vakcina protiv dječje paralize, daje se u 3 doze (sa 2, 4 i 6 mjeseci) i dvije revakcinacije (sa navršenih 2 i 5 godina). Daje se u obliku Pentaxim (petovalentne) vakcine (u sebi sadrži i vakcine protiv difterije, tetanusa, velikog kašlja i hemofilusa influence tip b). U kalendaru imunizacije naći ćete je pod oznakom IPV-DTaP-Hib.

Prema podacima SZO (Svjetske zdravstvene organizacije) iz oktobra 2023. slučajevi uzrokovani divljim poliovirusom smanjili su se za više od 99% od 1988., s procijenjenih 350 000 slučajeva u više od 125 endemskih zemalja, na samo dvije endemske zemlje.

Sve dok je samo jedno dijete zaraženo, djeca u svim zemljama su u opasnosti od zaraze dječjom paralizom. Neuspjeh u iskorjenjivanju dječje paralize iz ovih zadnjih preostalih uporišta mogao bi rezultirati globalnim ponovnim izbijanjem bolesti.

Dječja paraliza je hiljadama godina postojala u izoliranim izbijanjima širom svijeta, ali je postala epidemija tek u 20. stoljeću. Ovo je, ironično, potpomognuto poboljšanjem sanitarnih uslova. Kako? Pa, poliovirus ulazi u tijelo kroz usta, hranom ili vodom ili neopranim rukama koji su kontaminirani zaraznim fekalnim tvarima. Sve do 19. stoljeća gotovo su sva djeca dolazila u kontakt s poliovirusom prije prve godine života, dok su još uvijek uživala zaštitu majčinih antitijela koja su se tokom trudnoće prenosila s majke na bebu. Međutim, kako su se sanitarni uslovi poboljšavali, bila je sve manja vjerovatnost da će djeca kao bebe doći u kontakt s poliovirusom; kada su se s njim susreli kao starija djeca, njihov imunološki sistem nije bio spreman.

U SAD-u je od 1916. nadalje svako ljeto donosilo epidemiju dječje paralize u nekom dijelu nacije. Na svom vrhuncu u 40-im i 50-im godinama virus je bio odgovoran za više od 15 000 slučajeva paralize u SAD-u svake godine. U tom istom razdoblju godišnje je ubio ili paralizirao najmanje 600 000 ljudi širom svijeta. Godine 1952., kada se Paul zarazio virusom, došlo je do najveće epidemije dječje paralize u istoriji SAD-a: gotovo 58 000 slučajeva širom zemlje. Od toga je više od 21.000 ljudi – većinom djece – ostalo s različitim stupnjevima invaliditeta, a 3145 ih je umrlo.

Na mjestima gdje je došlo do izbijanja bolesti, porodice su se u strahu sklanjale u svoje kuće sa zatvorenim prozorima. Zatvorene su sve vrste javnih okupljališta. Ljudske interakcije bile su prožete neizvjesnošću [flashback na 2020.!], a prema istoričaru Davidu Oshinskom, neki su ljudi odbili razgovarati telefonom zbog zabrinutosti da bi se virus mogao prenijeti linijom. Tokom prve velike epidemije u New Yorku 1916. godine, 72 000 mačaka i 8 000 pasa ubijeno je u jednom mjesecu nakon što je kružila glasina da životinje prenose bolest (ne prenose!).

Vakcina protiv dječje paralize došla je 1955. godine. Proizveo je Jonas Salk koristeći virus uzgojen na stanicama bubrega majmuna i inaktiviran formalinom. Godine 1954. inaktivirana vakcina testirana je u placebom kontroliranom ispitivanju koje je obuhvatilo 1,6 miliona djece u Kanadi, Finskoj i Sjedinjenim Državama. U aprilu 1955. Salkova vakcina prihvaćena je širom SAD-a.

Albert Sabin je napravio i živu vakcinu protiv ove bolesti 1960. Ova vakcina pruža još jači imunitet, ali je praćena nekim nuspojavama. Više se ne daje u zemljama gdje je polio eradiciran, samo u zemljama gdje još postoji opasnost od ovog virusa.

Dakle, polio je bolest koja i dan-danas postoji, iako se ulažu veliki napori da se iskorijeni. Iskorijenjivanje je moguće, jer ne postoje prirodni rezervoari poliovirusa, poput divljih životinja, i u većini zemalja se ova bolest ne javlja, ali kako eradikacija još nije objavljena, sa imunizacijom se mora nastaviti. Roditelji ovo trebaju znati i trebaju dovesti djecu na redovnu vakcinaciju i revakcinaciju ovim vakcinama, jer samo tako obezbjeđuju zaštitu od dječje paralize. Ukoliko se smanji procijepljenost, ova bolest bi se mogla vratiti.

U intervjuu za The Guardian iz 2020., u jeku pandemije COVID-a, Paul je izrazio svoj strah od zaraze ovom bolesti i rekao kako ga pandemija COVID-19 neodoljivo podsjeća na pandemiju dječije paralize 50-tih: “Upravo tako je bilo, meni je to gotovo jezivo“, rekao je Paul o paralelama između dječje paralize i COVID-19. “To me plaši.”

Kao da horor dječije paralize nije bio dovoljan teret za ovog čovjeka, njegovi strahovi su se ispunili i prije tri sedmice Paul je primljen u bolnicu zbog infekcije COVID-om, gdje je i umro. Kako god bilo, Paul Aleksander je vodio težak, ali bogat i  inspirativan život koji nam svima može poslužiti kao primjer značenja riječi “neodustajanje” i mantra koje se trebamo sjetiti kada pomislimo da nam je u životu teško.

Napomena: ovaj tekst je update teksta objavljenog u januaru 2o24. Updateovan je informacijom o smrti Paula Alexandera.