Potreba za transformacijom načina na koji dobijamo i trošimo energiju, ali i društva: energetska tranzicija

Energetska tranzicija i dekarbonizacija su danas termini koje sve češće čujemo, i sine qua non (“ono bez čega se ne može”) za privredni razvoj. Ovo nisu tek riječi – nego oznaka za potpunu promjenu načina na koji čovječanstvo dobija i troši energiju, proizvodi niz jako važnih materijala, poput čelika i betona te kako se vrši transport.

Energetska tranzicija znači prelazak s dobijanja većine energije iz fosilnih goriva poput nafte i uglja, na izvore energije koji imaju mnogo manje (ili nemaju) emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova. Premda su jako, jako povezani, termini energetska tranzicija i dekarbonizacija nisu sinonimi.

Dekarbonizacija je izraz koji se koristi za uklanjanje ili smanjenje emisije ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferu. Ova nova energetska tranzicija je dio procesa dekarbonizacije.

Ovo nije prva energetska tranzicija. Prva je ona s drva na ugljen u 18. vijeku. Iako se ugljen još ranije koristio kao energent, čak u srednjem vijeku jer je cijena drva porasla, on se pojavio kao industrijsko gorivo tek 1709. — kada je engleski metalac Abraham Darby dokazao da je ugljen, kako je rekao, “efikasnije sredstvo za proizvodnju željeza” nego drvo.

Šta smo to uradili da nam je potrebna potpuna transformacija društva?

Postali smo vrsta koja više proizvodi i konzumira, a od Industrijske revolucije mijenjamo našu životnu sredinu više nego ikad prije. Mijenjamo atmosferu. Jedan od posljednih događaja te vrste u istoriji naše planete dogodio se onda kada su fotosintetski mikrorganizmi promijenili atmosferu obogaćujući je kisikom, kao nusproduktom fotosinteze. Taj “Veliki oksigenacijski događaj” se desio prije nekih 2.7 milijardi godina.

Danas mi, energetski još uvijek ovisni o neobnovljivim izvorima energije – fosilnim gorivima, izgaranjem ovih materijala kako za dobijanje energije ili za prevoz, kao benzin, dizel i kerozin povećavamo udio ugljičnog doksida u atmosferi. Premda se povećanje čini malim – s 300 ppm prije nekih 40-tak godina (milijarditi dio) na 400 ppm danas, ovo ima snažne posljedice. Ugljični diokid je potentan staklenički plin i zadržava sunčevu toplotu.

Da nije njega i još nekih stakleničkih plinova, na našoj planeti bi bilo jako hladno. Ali ničega previše nije dobro – sada Zemljina atmosfera postaje toplija, prirodni ciklusi se remete i pored jakih vrućina i suša, dolazi i do jakih oluja i poplava.

Da bismo spriječili najgore, porast temperature iznad nivoa dogovorenog Pariškim sporazumom, čovječanstvo mora potpuno promijeniti način života i to je ta energetska tranzicija. Sve što radimo mora imati manje (ili još bolje nulte) emisije stakleničkih plinova. Dio ovog procesa je i dekarbonizacija – uklanjanje upotrebe fosilnih goriva i svih procesa i djelovanja koji imaju emisije ugljičnog dioksida. Dakle, energetska tranzicija je nešto širi pojam od dekarbonizacije (ova riječ bi bukvalno značila “odugljičavanje”).

Neki dijelovi svijeta, poput EU, imaju agende energetske tranzicije i dekarbonizacije i rade mnogo na tome. Ukoliko neka zemlja želi postati dijelom EU zajednice, mora usvojiti ovu filozofiju, agendu i politike koje omogućavaju tranziciju.

EU ima za cilj biti klimatski neutralna do 2050. godine – odnosno postati gospodarstvo s nultom neto emisijom stakleničkih plinova. Ovaj je cilj u središtu Evropskog zelenog dogovora (European Green Deal) i u skladu s predanošću EU-a globalnoj klimatskoj akciji prema Pariškom sporazumu.

Prelaz na klimatski neutralno društvo hitan je izazov i prilika za izgradnju bolje budućnosti za sve. Ovo je zapravo nešto što mijenja čovječanstvo i uz razvoj umjetne inteligencije je vjerovatno nešto što ima najviše utjecaja na naša društva.

 

Problemi energetske tranzicije koji se moraju prevazići

No treba razjasniti neke važne stvari.

Prva je “nulta emisija” stakleničkih plinova. To znači ne da će sve imati nulte emisije, nego neke radnje će imati veće, neke manje, a neke mogu imati i negativne emisije. Bilans svih ovih stvari, u konačnici bi trebao biti nula. Recimo i pored snažnog pritiska na dekarbonizaciju avio-prevoza, ovaj vid transporta ima visoke emisije. Iako se mnogo toga čini da se one smanje, nećemo ih baš moći učiniti nultim. Ali neke druge akcije, poput uklanjanja ugljičnog dioksida, poput očuvanja i restoracije nekih ekosistema (poput močvara koje “upijaju” ugljični dioksid) te reforestacija (ponovno sađenje šuma) mogu imati negativne emisije.

Drugo, prelaz na nove tehnologije dobijanja energije ima posljedice na ljudsko društvo – radi se o velikim investicijama. Ovo znači da prednost u tranziciji imaju već visokorazvijena društva, i da će onda takve zemlje morati pomoći manje razvijenim. Ove transformacije nisu jednostavne. Masovni prelazak na obnovljive izvore energije za proizvodnju energije znači razvoj goleme infrastrukture za proizvodnju električne energije, njen transport i skladištenje kako bi se nadoknadile praznine u proizvodnji energije sunca i vjetra kada nema sunca ili vjetra.

Treća stvar je u tome da trenutni izvori zelene energije nisu još uvijek toliko efikasni. Ulaganja u ovu tehnologiju bi mogla poboljšati efikasnost.

Četvrto, novi izvori energije imaju jednu jako važnu potrebu – za metalima i mineralima kao provodnicima i poluprovodnicima, kao elementima koji čine baterije. Ovo stvara veći pritisak na rudarenje Zemlje u potrazi za bakrom, litijumom, kobaltom, niklom. Najviše stradaju male zemlje, pogotovo na globanom jugu u koje dolaze velike korporacije i eksploatišu rudna bogatsva.

Još nešto – ne postoji konsenzus koliko brzo svijet treba preći na zelene/obnovljive izvore energije. Neki smatraju kako je potrebno što brže preći, a drugi predlažu postupan i sporiji prelaz, kako bi se dalo vremena da se ljudi, industrije naviknu i spreme za ovu promjenu.

Energetske krize ranih 70-ih, 80-ih i 2000-ih imale su svoje izazove, ali nijedna nije bila toliko isprepletena s drugim hitnim slučajevima poput rata u Ukrajini, klimatskih promjena i globalne pandemije. Zapravo, čini se da je rat u Ukrajini, više nego klimatske promjene, natjerao svijet, preciznije Evropsku uniju da ubrza svoju energetku tranziciju. EU je već u trenutku početka rata imala razvijenu svijest i infrastrukturu za energiju koja ne dolazi od fosilnih goriva, ali je bila veoma ovisna o ruskom plinu. Više nego briga za planetu, raskidanje veza s Rusijom su pokrenule novi talas tranzicije u EU.

Kako nas istorija uči, čovječanstvo ni s upotrebom uglja i nafte nije u potpunosti napustilo drvo kao energent, pa će vjerovatno tako biti i u ovoj energetskoj tranziciji – nećemo u potpunosti napustiti fosilna goriva.

Kako bi proces energetske tranzicije tekao brže i efikasnije, mora se učiniti nekoliko stvari. Regulatori moraju ubrzati propise i izdavanje dozvola za obnovljive izvore energije.

Također, moramo se usredotočiti na neto učinke na okoliš – kada je riječ o izdavanju dozvola, razumljivo je da će vlade i regulatori morati imati temeljito razumijevanje pune održivosti okoliša i utjecaja na biološku raznolikost prije nego što izdaju dozvolu za projekt obnovljivih izvora energije. Nijedna energetska tehnologija nije potpuno bez utjecaja na okoliš – to je i razlog zbog čega je važno usredotočiti se na neto-učinke. Međutim, ovdje se javlja problem – ono što bi regulatorima bilo uredu, možda lokalnoj zajednici ili naučnicima ne bi bilo uredu. Očito je da se ovdje stvara prostor za malverzacije oko okolišnih dozvola i vjerovatna kolizija s lokalnom zajednicom u slučaju nekih energetskih projekata.

Električne mreže trebaju golema ulaganja da bi se povećale. Ali izgradnja nove električne mreže trajaće godinama što znači da planove treba započeti već sad. A mnogi za to nisu spremni i nemaju sredstava za takve poduhvate.

Još nešto što ne treba zaboraviti – energetska tranzicija obećava gašenje “prljave industrije”. A u toj industriji zaposlen je veliki broj ljudi. Radnici na tankerima, naftnim platformama, termoelektranama, rudari… njima se neodređeno obećava neka vrlo apstraktna prekvalifikacija, u recimo radnike u solarnim elektranama. Međutim, prekvalifikacije nisu jednostavne. Insistiranje na pravednoj energetskoj tranziciji ne može se završiti tek parolama.

Smanjiti i promijeniti način na koji trošimo

Energetska tranzicija i dekarbonizacija su riječi koje je lakše reći nego što ih je moguće provesti lako u djelo.

Prelaz na obnovljivu energiju ne bi trebao, i ne može podržati ekonomski i društveni sistem koji troši sve više električne energije. Naprotiv, ima smisla samo u sistemu koji bi nastojao minimizirati potrošnju energije, zahvaljujući energetskoj efikasnosti i trezvenosti. Ovo znači da svijet ne može trošiti kao što je trošio prije. Pa ipak, umjesto štednje koja se nominalno propagira, mi u razvijenim zemljama vidimo bespoštedno uključivanje klima-uređaja na 14-16 ℃, i grijanje zimi punim kapacitetima. Štednja je ostala tek pusta riječ na usnama.

Usvajanje stava štednje ograničilo bi broj resursa potrebnih za razvoj prevelike infrastrukture, a time i intenzitet rudarskih aktivnosti potrebnih za energetsku tranziciju. Time bi se tranzicija ubrzala, a smanjio njen pritisak na okoliš i iz nje izvukle one najbolje strane – smanjenje rasta ugljičnog dioksida u atmosferi.

Postizanje čišće budućnosti neće biti lako – zahtijeva planiranje, trud i volju da se vidi dalje od kratkoročnih ciljeva i razmišlja o dugoročnim prednostima.