Svijet je pun boja i nijansi. Često ne razmišljamo o njima nego ih prosto doživljamo. Naišla sam na jedan zanimljiv članak, “Magenta, boja koja ne postoji i zašto” u kojem se tvrdi da je ova boja iluzija.
“Prvo i najvažnije, važno je prepoznati da je magenta boja samo iluzija koju su stvorile naše oči. Ova boja, mješavina ljubičaste, crvene i grimizne, vrlo je jedinstvena po tome što se ne pojavljuje u vidljivom spektru svjetlosti i nedostaje joj duljina osvjetljenja koja odgovara toj specifičnoj boji.”, navodi se u tom članku.
Ovo i jeste i nije tačno. Magenta itekako postoji ali nije boja spektra.
Radi se o boji koja ima jednak dijelove crvene i plave svjetlosti, a mi je zapravo opisujemo kao nešto između purpurne i ružičaste. Sama magenta je komplikovana i dolazi u mnogo nijansi, oblika koje nazivamo magenta, neki su bliže ljubičastoj, neki bliže onoj “ciklama” boji, ali generalno, radi se o nijansama purpurne ili nijansama roze.
Oni će meni da ne postoji magenta!
Magenta nije spektralna, već ekstraspektralna boja: ne može se generisati svjetlom jedne valne duljine. Također nije primarna boja (primarne u RGB – crvena, zelena i plava), a upija zelene valne dužine, što znači da joj je zelena komplementarna.
Sve ovo znači i da nema talasne dužine za magentu. Recimo, plava se prostire od 450 do 495 nanometara, crvena je na oko 700 nm, a ljubičasta na 380 nm.
Spektralna boja je boja koju izaziva monohromatsko svjetlo, tj. jedna valna dužina svjetlosti u vidljivom spektru ili relativno uski pojas valnih duljina (recimo svjetlo lasera). U suštini, to su boje duge – crvena, narandžasta, žuta, zelena, plava, ljubičasta/purpurna/indigo. Ekstraspektralne boje nisu povezane s monohromatskim vidljivim spektrom.
Ono što je važno shvatiti da nisu boje samo ono što postoji u spektru kao čiste boje tj. određene valne dužine. Kako svjetlo pada na neki predmet, neke valne dužine se upijaju, a neke odbijaju. One koje se odbijaju, vidimo kao boju. Ali ako se odbija više njih, dobijemo neku mješavinu. Zatim, doživljaj boje ovisi i o osvjetljenju, odnosno, količini tame i svjetla, crne i bijele boje.
Inače, magenta je bila jedna od prvih sintetičkih, anilinskih boja, sintetizirana ubrzo nakon bitke kod italijanskog grada Magente (1859.) u toku Drugog italijanskog rata za nezavisnost između Italije i Austro-Ugarske. Boja se izvorno zvala fuksina ili rozeina, ali je u marketinške svrhe 1860. naziv boje promijenjen u magenta nakon bitke.
Kako onda vidimo magentu?
U našoj mrežnjači, imamo tri tipa ćelija – receptora koji odgovaraju na boje – to su čunjići osjetljivi na crveno, zeleno i plavo svjetlo (baš kao RGB sistem). Ali, nisu osjetljivi samo na te boje, odgovaraju na čitav dijapazon talasnih dužina i njihove se “ingerencije” pomalo preklapaju i tako osjećamo i druge boje.
Kada su aktivirani čunjići za plavu i crvenu svjetlost, to naš mozak interpretira kao magentu. Magenta je prosto način na koji naš mozak procesira određene stvari.
I to je super. Jer zaista je sjajno što možemo vidjeti jednu ovako radosnu boju. Zamislite svijet bez nijansi magente.
