Prokletstvo siromaštva

 
 
Možda će se vremenske prilike smilovati nakon proteklih sedmica gotovo svakodnevnih kiša i približiti se stereotipnoj slici sunčanih i vrelih ljetnih dana u skladu s kalendarom. Tada će možda više smisla imati naslovi o izboru krema za sunčanje i drugim aspektima priprema za godišnji odmor o kojima se piše po Internet-portalima, jer red je popuniti rubrike o razonodi i slobodnom vremenu. No činjenica je da u današnjim ekonomskim prilikama u Bosni i Hercegovini postoji ogroman sloj stanovništva kojima odlazak na ljetovanje nije ni na kraj pameti, kojima je čitanje web-portala možda najveća distrakcija od izazova preživljavanja koju si mogu priuštiti, ako i to.
 
Taj sloj stanovništva vrlo dobro zna ono što ostale podsjeća jedna reklama, da gladan čovjek nije baš svoj. Činjenica je da je neimaština povezana s različitim oblicima kontraproduktivnih ponašanja. Drugim riječima, siromašan čovjek često radi na svoju štetu. To je bilo i polazište za studiju[1] koja je pokazala da siromaštvo među farmerima koji uzgajaju šećernu trsku u Indiji stoji u jasnoj vezi s lošijim kognitivnim funkcionisanjem, mjerenim standardnim testom inteligencije (Ravenove progresivne matrice) i testom kognitivne kontrole (numerička verzija Stroopovog testa). 
 
Ono što je zanimljivo u vezi s ovim istraživanjem je da se radi o ciklusu siromaštva i finansijskog blagostanja prema sjetvi. Razlike između farmera koji su bili u stanju siromaštva i onih koji su finansijski dobro stajali, nije se mogla pripisati organizaciji vremena, prehrani, radnim naporima, ili stresu. Uočena razlika se ocjenjuje kao ekvivalentna razlici koju izaziva propuštanje sna tokom jedne noći. Ko se našao u prilici da mora izvesti neki inače trivijalan zadatak, kao što je npr. vezivanje kravate, nakon neprospavane noći, dobro će razumjeti šta ovo znači. 
 
 
 
 
U drugom dijelu studije, eksperimentalnog tipa, koji je proveden u trgovačkom centru u Americi, od ispitanika se tražilo da učestvuju u simulaciji finansijskih teškoća prema različitim scenarijima (kako se nositi s iznenadnim kvarenjem auta – platiti sav iznos, posuditi novac, ili odgoditi popravak; pri čemu su se scenariji razlikovali u visini troška popravka). Ispostavilo se da su ljudi koji su siromašni skloni pravljenju većih grešaka, i to grešaka koje ih dugoročno mogu više koštati, što je bilo vidljivo iz rezultata na testovima sličnim kao u dijelu studije s indijskim farmerima. Naime, dok nije bilo značajnih razlika na kognitivnim testovima među ispitanicima dok su rješavali zadatke u scenarijima s nižim finansijskim opterećenjem, ono se javilo kod skupljih scenarija. Naravno, na štetu onih koji su kategorizirani kao osobe s nižim primanjima.
 
Stvari postaju još i gore. Socio-ekonomski status povezan je s organizacijom funkcionalnih mreža mozga i anatomskim razlikama među odraslim osobama (20-89 godina), pokazalo je još jedno istraživanje[2]. Iako ova studija ima određena ograničenja (s obzirom na dobne i imovinske ekstreme), u najkraćim crtama se može reći da ljudi nižeg socio-ekonomskog statusa ranije pokazuju znakove starenja mozga. Viša primanja, zaključili su istraživači, mogu djelovati u smislu zaštite od propadanja moždanih kapaciteta vezanih za starenje.
 
 
 
 
 
Oni Bosanci i Hercegovci koji se prepoznaju u ovoj priči, vrlo dobro znaju i da sit gladnog ne razumije. Postoji, međutim, i jedna nedavna studija[3] koja je pokazala da ljudi iz najnižih klasa prihoda imaju tendenciju da ostvare otprilike dvostruko veći rezultat na skali mudrog rezonovanja (da, psiholozi se i takvim stvarima bave), u poređenju s onima koji imaju redovna i visoka primanja. Možda siromaštvo, ili čak prije prelazak u pripadnosti različitim klasama socio-ekonomskog statusa, imaju neku posrednu vrijednost u podučavanju osobe o prevrtljivoj i prolaznoj prirodi stvarnosti, što rađa izvjestan kapacitet da se o svijetu promišlja na način koji se može ocijeniti kao mudar. Možda ovdje leži odgovor na to zašto se ne kaže da gladan sitog ne razumije, već baš obratno. Među psiholozima koji pripadaju humanističkim strujama, a naročito i onim koji se bave temom tzv. post-traumatskog rasta, ovaj pristup nije stran. 
 
Ali dok se i može demonstrirati takva dugoročna vrijednost barem privremenog izlaganja siromaštvu, tvrdnja o kratkoročnim efektima hronične neimaštine nepobitno kazuje da je „bolje imati nego nemati“. Volio bih da u ovoj poslovici vidim i neki dublji smisao, ali ona je očito izdanak upravo takvog nemilosrdnog iskustva, učenja na vlastitoj koži Bosanca, koje demantuje zagovornike nošenja kojekakvih ružičastih naočala. Stvarnost okrutno i apodiktično poručuje – prvo kruh, a onda filozofija.
 
 
Dakle, poruka za nas Bosance, kad sljedeći put čujemo da kažu da smo glupi, treba odgovoriti „Ne, samo siromašni“. Iako, to mu ga, hàman, dođe isto.
 
 
Autor: Bojan Šošić
 
Ref:


[1] Mani, A., Mullainathan, S., Shafir, E., & Zhao, J. (2013). Poverty impedes cognitive function. Science, 341(6149), 976-980; DOI: 10.1126/science.1238041
[2] Chan, M. Y., Na, J., Agres, P. F., Savalia, N. K., Park, D. C., & Wig, G. S. (2018). Socioeconomic status moderates age-related differences in the brain’s functional network organization and anatomy across the adult lifespan. Proceedings of the National Academy of Sciences, 115(22), E5144-E5153; DOI: 10.1073/pnas.1714021115
[3] Brienza, J. P., & Grossmann, I. (2017). Social class and wise reasoning about interpersonal conflicts across regions, persons and situations. Proc. R. Soc. B, 284(1869), 20171870; DOI: 10.1098/rspb.2017.1870
 
 
 
Ovaj tekst je objavljen u sklopu IMEP projekta grantova u saradnji sa:
 

Prokletstvo siromaštva