Matične stanice ili matične ćelije imaju sposobnost diobe i diferencijacije i iz njih mogu nastati specijalizovani tipovi stanica.
Stanice rastu, razvijaju se i specijaliziraju za određene posebne uloge u organizmu ako se radi o višestaničnim organizmima, a kada dođu do određenog stupnja rasta i razvoja, onda se dijele. Kada bi ćelije rasle, a ne bi se dijelile, onda bi to bio veliki pritisak na genetički materijal, jer bi se moralo sintetizirati više bjelančevina. Sem toga, transport tvari sa i prema staničnoj membrani ne bi bio tako efikasan ako bi došlo do velikih promjena u odnosu volumena i površine ćelija. 
 
Stanična dioba je proces u kojem od jedne stanice nastaju dvije. Stanica koja se dijeli i daje nove stanice naziva se, uslovno rečeno, „stanica majka“, a stanice koje nastanu se nazivaju „kćerinske stanice“. Kod nekih prostijih organizama, kao što su jednostanični organizmi, dioba stanica je i način bespolnog razmnožavanja, dok je kod drugih složenijih organizama, dioba ili način na koji stanice omogućavaju rast i razvoj cjelokupnog organizma ili način na koji od određenih stanica nastaju spolne stanice sa jednostrukim tj. haploidnim brojem hromosoma.

 

Dioba stanica u kojoj nastanu sve nove stanice organizma osim spolnih (jajnih stanica i spermatozoida) naziva se mitoza. Upravo je ovo dioba u kojoj od oplođene jajne stanice nastanu dvije, pa četiri, pa osam. Od oplođene jajne stanice – zigota prvo nastane morula – nakupina stanica, pa blastula, pa gastrula. Međutim, treba znati da nisu sve stanice koje nastanu diobom zigota ujedino i stanice novog organizma: od nekih se zaista počinje razvijati embrio, a od nekih nastane trofoblast – dio koji je zadužen za ishranu embrija, a kod sisara tvori sve one ovojnice (amnion) i privremene organe kao što su placenta i pupčana vrpca.

Istovremeno, onaj dio stanica nastalih u prvim diobama zigota od kojih će se razviti zametak daju sva ona različita tkiva – nervno, mišićno, vezivno, koštano tkivo…

Dakle, zigot je toliko moćna stanica, ima toliku sposobnost da se od njega razviju i stanice trofoblasta i stanice zametka koje će se dalje diferencirati. Zato kažemo da je oplođena jajna stanica totipotentna, odnosno “svemoćna”. Drugi naziv za totipotentno je omnipotentno.

 

Oplođena jajna stanica – zigot

 

Međutim, stanice koje se pomalo diferenciraju iz te oplođene jajne stanice gube dio svoje “moći”: stanice zametka se više ne mogu diferencirati u stanice trofoblasta i obratno. Ipak, u nekom trenutku, one izgube ovu totipotentnost/omnipotentnost i postanu pluripotentne, što je dobro za organizam, pošto to znači da organizam postaje spremniji za život u vanjskoj sredini – izvan jajeta ili uterusa majke.

Sad su nam zanimljive te pluripotentne stanice.

Zapravo, pluripotentne stanice su naziv koji naučnici češće rabe za ono što je javnost počela zvati “matične” stanice (eng. stem cells).

Kakva je razlika između matičnih-pluripotentnih stanica i ostalih stanica u organizmu?

Ako povrijedite mišić, mišićno tkivo se ne može obnoviti. Ako povrijedite nerv, on se ne može tako efikasno obnoviti (postoje neki mehanizmi obnove nerva, ali oni su prilično ograničeni). Ako dio neurona nestane, preostali neuroni nemaju mogućnost diobe, te stoga nemaju mogućnost da diobom daju nove neurone. Ipak, ako se posiječete, na mjestu ozljede će nastati ožiljak – znak da su se stanice dijelile i popunile ozlijeđeni dio. Također, crvena krvna zrnca se ne mogu dijeliti, ali njihov je životni vijek oko 120 dana, nakon čega umiru. Pa ipak, u našem organizmu uvijek ima novih eritrocita – to je moguće stoga što u koštanoj srži butne kosti i još nekim mjestima u organizmu postoje stanice koje se dijele i iz tih navonastalih stanica se razvijaju nove stanice krvi. Također, stanice sluzokože želuca se stalno obnavljaju i zahvaljujući tome želučana kiseline ne izjeda (u normalnim uslovima) tkivo želuca.

Dakle, nakon završenog embrionalnog razvoja, neke stanice su zadržale sposobnost diobe, a neke su se toliko specijalizirale za različite uloge u organizmu da se više ne mogu dijeliti. Upravo je to danak koji su platili neuroni i mišićne stanice.

 

 

Matične stanice su nespecijalizovane stanice iz kojih mogu nastati druge stanice, tačnije, prekursori drugih stanica koje će se dalje diferencirati i specijalizirati. 

Najpotentnije matične stanice su svakako one iz embrija, ali dobijanje matičnih stanica iz ljudskih embrija ima etičke reperkusije, a upotreba takvih stanica je izuzetno kontroverzna. Drugi način dobijanja matičnih stanica jeste iz umbilikalnih krvnih sudova: krvnih sudova u pupčanoj vrpci. Ove matične stanice su upravo ono što se uzima ako ste se odlučili da sačuvate matične stanice djeteta. To su stanice čije čuvanje u tečnom azotu plaćate kompanijema poput CryoSave. Međutim, ove stanice nisu toliko potentne kao stanice dobijene iz embrija – od njih se uglavnom mogu dobiti samo nove stanice krvne loze, a količina stanica je često upitna i ponekad nedovoljna za terapiju, ukoliko ona zatreba. Ove stanice se mogu koristiti u nekoliko do sada dozvoljenih terapija leukemije, ali ne i za druge bolesti: što zbog toga što terapije matičnim stanicama za te bolesti ne postoje, što zbog činjenice da ove stanice ipak nisu svemoćne, nego daju samo nove stanice krvne loze.

 

 


Matične stanice se mogu dobiti i od odraslih osoba – još uvijek postoje u koštanoj srži što omogućava presađivanje koštane srži pacijentima, ukoliko postoji histokompatibilnost, te iz pulpe zuba. Međutim, problem u prvom slučaju je naći donora koji odgovara, a u drugom to što se iz pulpe zuba može dobiti samo vrlo mala količina matičnih stanica, često ni blizu dovoljna za terapiju.

Postoji još jedan, vrlo nov način dobijanja matičnih stanica, o čemu više možete saznati u ovom videu: