Jedan članak iz 2016. časopisu Nature je vrlo zanimljiv sa aspekta pedagogije i didaktike jer govori o 45-godišnjoj studiji djece nadarene za matematiku. Ovu studiju, Study of Mathematically Precocious Youth (SMPY), započeo je Julian C. Stanley sa Johns Hopkins University 1971. godine, a nastavili su je Camilla Benbow i David Lubinski sa Vanderbilt University. Cilj SMPY je bolje razumijevanje potreba djece koja su iznimno talentovana za STEM područje (za one koji ne znaju, STEM je akronim od Science, Technology, Engineering i Mathematics, a postaje internacionalizam i u jezicima našeg regiona). Dake radi se o studiji djece koja su znatno ispred svojih vršnjaka u područjima poput matematike, programiranja, pa i egzaktnih nauka, djece koje mi poznajemo pod pomalo vulgarnim nazivom “genijalci”. Zapravo, studija je  nezvanično započela 1968, onda kada je Julian upoznao tada 12-godišnjeg Josepha Batesa, dječaka iznimnog talenta za matematiku, ali kojem obrazovni sistem za njegov uzrast nije odgovarao niti su ga mogli primiti na univerzitet.  Ovaj klinac je bio toliko precocious da je na John Hopkins University (na kojeg su ga ubacili roditelji kako bi pohađao kurs programiranja, jer je bio ispred svih u razredu, pa mu je bilo podosadno) davao instrukcije iz FORTRAN-a. Ko se sjeća ovog programskog jezika, zna onda koliko je ovaj malac bio napredan za svoj uzrast.

 

 

Link za tekst na Nature i tekst o SMPY sam vam dala, tako da neću prepričavati šta tu piše. Mnogo učesnika ove studije, sada već odraslih ljudi, praktično sredovječnih, danas zaista jesu neki od vodećih naučnika i inženjera. Dakle, šta je to potrebno da odgojite “genijalca”.

Kao prvo, želim se ograditi od riječi “genijalac” i “kreativac”. Naročito od frazetina i marketinških ispranih floskula “kako da od vašeg malog kreativca napraviti genijalca” i sl. Svakome je njegovo dijete genijalac, najtalentovanije za crtanje, matematiku, pjevanje i šta sve ne. Ja sam za to da djeca budu jedno vrijeme – djeca.

Etiketiranje djece kao “genijalaca” vodi tome da oni drugi budu etiketirani kao “negenijalci” tj. “glupi”. Rano etiketiranje djece na ovakav ili onakav način vodi razočarenjima, neizigranom djetinjstvu i svakakvim problemima. S druge strane, djeca koja zaista odskaču od prosjeka za svoj uzrast u većini društava su praktično diskriminirana jer obrazovni sistem povlađuje onima koji odgovaraju prosjeku ili se bori da one koji su ispod prosjeka dovede u ravan distribucije prosjeka.

Ako govorimo o tome da je neko napredan u matematičkom i logičkom polju, postoje testovi za to, ovdje je talanat “mjerljiv”. Međutim, nikako se ne slažem sa tim da je IQ jedina variabla koja može predvidjeti da li će neko biti uspješan naučnik.

Postoje i ljudi članovi Mensa koji vjeruju u orgone ili da je Zemlja ravna ploča (ok, ovo sam možda pretjerala), a za članstvo u Mensa je potreban IQ od najmanje 130 (Danish Mensa, njihov koeficijent!). Tako recimo, kao što možete pročitati u tekstu u Nature, dvojica nobelovaca – fizičari William Schockley i Louis Alvarez su bili odbijeni u jednoj drugoj studiji koja je proučavala “male genijalce” – u Termanovoj studiji iz 1921. jer je njihov IQ bio “svega” 129.

Ono što je zaključak SMPY, vrlo je neočekivano: urođena inteligencija koja se pokaže u ranom djetinjstvu mnogo je snažniji faktor od prakse i od socio-ekonomskog statusa porodice. U osnovi, SMPY pokazuje da ako si prirodno pametan, te ako je to prepoznato i njegovano, uspjećeš. Nalazi SMPY pomalo potkopavaju temelje obrazovnog sistema koji mnogo energije ulaže u one kojima teže ide u školi.

Naravno, treba biti oprezan sa tumačenjima studije – kao što sam već istakla, bilo kakvo etiketiranje djece na “talentovane”, “genijalce” i na one koji to nisu je čin demotivacije. Neke sposobnosti, čak ni one potrebne za STEM, a kamoli one potrebne za rad u sferi umjetnosti, nisu mjerljive. Također, danas je nemoguće zamisliti vrhunskog naučnika koji ne govori barem engleski jezik, tako da za dobrog stručnjaka nije potrebno samo da ima kapacitet da shvati teoriju struna, neko i da im talenat za ligvistiku, za izražavanje, i to i na svom maternjem jeziku i na nekom stranom jeziku.

Prekinimo sa tradicijom mutavih stručnjaka, mutavih univezitetskih profesora koji nisu sposobni izraziti misao! Zbog svega toga ne treba dići ruke od onih kojima škola baš i ne ide. To bi bilo sramotno, diskriminatorski i nehumano. Zamislite svijet samih genijalaca… mene taj vrli novi svijet i selekcija koja mu prethoodi nimalo ne privlači.
Osim nadarenosti, okoline koja nadarenost prepoznaje i njeguje, još jedan bitan faktor odgajanja budućeg Dicka Feynmanajeste i roditeljska ljubav. Volite svoju djecu i pokazujte im ljubav, budite neko ko ih podržava, štiti i ohrabruje, naročito u predškolskoj dobi, jer niz studija pokazuje da ovakvo ponašanje roditelja djeluje izuzetno povoljno na stvaranje veza između neurona.