U ovoj epizodi podkasta FactCast 02 Nauka govori – EP19 gošća je psihologinja Elma Pašić, kognitivno-bihevioralni coach, i razgovaramo o tome kako da razlikujemo naučno utemeljenu psihološku podršku od popularnih „gurua”, brzih rješenja i motivacijskih mantri sa društvenih mreža. Govorimo o ekonomiji pažnje, coachingu, psihoterapiji, stigmi vezanoj za odlazak psihijatru ili psihologu i o tome kako da se snađemo u šumi ponuda za „rad na sebi”.

Nauka govori podkast je dostupan na platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG_PL

Jelena Kalinić: Danas je s nama u gostima Elma Pašić, diplomirana psihologinja, kognitivno-bihevioralni coach i u središtu njenog rada je kako to ljudi misle, osjećaju, biraju i komuniciraju. Elma, dobrodošli.

Elma Pašić: Bolje vas našla i hvala na pozivu.

Jelena Kalinić: Odmah da idemo u srijedu sa pitanjima. Dosta vidimo često različite dezinformacije koje se tiču i psihologije. Na društvenim mrežama imamo različite gurue, svašta nešto… I onda dolazimo do toga, pored svih takvih ljudi, zašto psihološka struka šuti? Koji je odgovor vaše struke na takve pojave?

Elma Pašić: Moramo prvo krenuti od jedne činjenice da je ekspanzija socijalnih mreža sa ekspanzijom smartfona odnosno pametnih telefona bila tek 2010. Gdje je dotad bila struka? Do 2010. struka je bila sa svojim studentima, učenicima, u savjetovalištu, bila je na TV kanalima koji su bili strogo recenzirani uredništvom, bila je na kongresima, bila je u stručnim časopisima, bila je u citatima kad smo pravili radove. Znači, struka bilo čija, kad govorim akademija, znači, govorim to i za medicinu i za psihologiju, nije se baš brzo ukrcala na taj komunikacijski voz novog normalnog, odnosno digitalnog komuniciranja. Nekako smo svi preskočili to, govorim sad na početku, od 2010. do možda tamo negdje ‘20-tih, prvih deset godina nismo smatrali važnim, jer akademija sama po sebi, ona ne nagrađuje koliko te više ljudi pročitalo, nego koliko puta si citiran, na koliko kongresa si izlagao, kakva je tvoja teorija. Broj ljudi, u stvari, koliko je to vidjelo i kako je reagovalo oduševljenjem ili ne, nije u stvari ta kategorija koja je bitna. Tako da u tom nekom međuprostoru, hajmo reći, komunikacijskom sa algoritmima, znači, prva socijalna mreža je bila MySpace. Mi smo tamo išli da tražimo nekoga, a sad već ako ja dva puta otvorim neki sadržaj, već četvrti put ću dobiti jako puno takvog sadržaja. Zašto? Živimo u ekonomiji pažnje.

00/02/55

Jelena Kalinić: Kad smo već kod tih popularnih stvari, šta biste istakli kao nešto što vidite kao jedan simptom, neki oblici ili dezinformacija, netačnih praksi, loših praksi, stvari koje zapravo spadaju više u taj domen zabave nego što je psihologija kao nauka?

Elma Pašić: Pazite, psihologija kao nauka je jako široka. Ljudi obično poistovjećuju psihologiju sa nečim što je klinička psihologija, odnosno savjetodavni rad. U zadnjih desetak godina se više popularizirala i psihologija na poslu, odnosno HR. Pa je to negdje liderstvo, treniranje. To je jako popularno. Tražim da ne kažem neku drugu manje konvencionalnu riječ. Šta je još? I to je zanimljivo jer svako ima svoju psihu. Svako od nas ima odnose sa drugim ljudima. „I vidi mene, ja to tako“, moje iskustvo nekad kad ja nešto stvarno teško, ne mogu reći, prođem kroz jedan period i ja sebi sad odjednom sine: „to je tako, to će biti tako za sve ljude! Ja sam sebi pomogao, pomoću i drugima.“ Naravno, peer grupe, razgovori… važno je nekad… danas svjedočimo pandemiji usamljenosti. Ljudi su u usamljenosti, digitalne mreže i mediji su nas nekako odvojili jedno od drugog. Imamo iluziju konekcije, pogotovo sad kad možemo pitati nešto chat šta mi treba a on kaže: „Evo vam informacija xy, da li želite da produžimo? Hvala, doviđenja.“

00/04/42

Jelena Kalinić: Podilazi.

Elma Pašić: Alat je napravljen da nam podilazi, koje mreže, čak nisu božja datost, to programeri skupo plaćeni su sjedili tamo i napravili taj alat.

Jelena Kalinić: Kako bi to bilo… neki oblici popularnih praksi, koje ljudi često koriste iz zabave, a čak se mogu koristi za ozbiljne svrhe, koje zapravo možda nisu toliko utemljene na psihologiji kao nauci?

Elma Pašić: Ne uzma se kontekst. Znate, nekad kažu samo misli pozitivno. Ili šetaj. Šuma. Meditiraj. U nekom kontekstu, kod ljudi koji nemaju kliničke probleme, koji nemaju kliničku anksioznost, koji nemaju kliničku depresiju, ako su samo neka neraspoleženja, naravno da će mi šuma pomoć. Digitalni detoks, budem u prirodi, imam viška kiseonika, pričam s ljudima, nakon 30 minuta kardioaktivnosti ide oksitocin, serotonin, ja sretna. I to je kratkotrajno poboljšanje. Da li to mijenja farmakoterapiju tamo gdje treba? Da li to mijenja psihoterapiju tamo da treba? Naravno da ne. Ali uvijek jeste. I kad vam neko dođe negdje, kažete da to nije šuma ili terapija, nego šuma i terapija. Da li je kao samo diši ili samo meditiraj, ili samo projeciraj ili tapkaj se.

00/06/28

Jelena Kalinić: Imamo i te motivirajuće poruke: „Ti možeš sve…“ ali onda kako to na neke ljude može djelovati pozitivno? Ljude sa stvarno kliničkim problema, poput depresije, takve stvari mogu vrlo negativno da na njih djeluju.

Elma Pašić: Imamo jedan teror pozitivizma, pogotovo u psihologiji. Moraš misliti pozitivno ako dobro ne mantraš i ne misliš pozitivno do tebe je.

Jelena Kalinić: Manifestacije.

Elma Pašić: I šta to sad znači? Ako imamo mi nekoga koji ima stvarno neki psihološki problem, duboku tugu, još nije nešto prežalio, neku srednju depresiju gdje vam je teško. Vi sve znate, ali vam je teško ustat se, istuširat se i sad vam neko kaže, svi koji mantraju „doći će novi posao“ ili ne znam, „bit ćete bolji“. Ja i ovako imam problem i onda još kaže, nisam dovoljno dobra, zašto ne mantram, nemam dobru vizualizaciju – do mene je.

I na sve te probleme koje ja već imam sa funkcioniranjem, imam stid i krivicu da nisam dovoljno dobra. Znači, jako je važno šta struka radi. Struka daje kontekst.

Jelena Kalinić: To je to što govorimo i obično čujemo kod ti gurua, takve stvari. Imaju li neke red flags, crvene zastavice, na koje bi nam se trebale sijalice upaliti, da reagujemo da možda nije dobro da poslušamo takvog nekog?

Elma Pašić: Prva stvar, kad vam neko kaže za tri dana, pet dana garantujem, sa mojom meditacijom vam garantujem za sedam dana da ćete izliječi anksioznost.

00/08/01

Jelena Kalinić: Prečaci, stalno govorimo o nekim prečacima, prečicama za koje ljudi se hvataju, jer prosto nemamo vremena.

Elma Pašić: Znači, takve neke stvari su jako red flag. Napadanje znanosti i nauke, zašto znanost, kao da je diploma garant svega. Onda napadanje antideprasivne psihofarmatike, vi samo trujete ljude, trebamo jako nešto prirodno. Mislim, šta to znači? Farmakoterapija ne treba svima i ne treba uvijek. Ali ako je problem kod duboke, na primjer, kliničke depresije, kad čovjek ne može funkcionirati, njegov sterotonin u mozgu ne može napraviti balans, njemu treba nešto da bude blokator sterotonina. Ja to uvijek kažem, jer često na savjetovalište, na primjer, dođu i članovi porodica, zato što je ova podrška unutar porodice i okoline važna. I onda pitam, znate li, dijabetičar, da li oni primaju inzulin, kao da da primaju, a reko, i kad će se oni skinuti sa inzulina? Pa kao, kako to mislite, inzulin je doživotno. Znači, u toj varijanti, ako je hormonalni problem, onda će… je li, male količine nekih psihofarmatika pomažu ljudima da funkcionišu. Zašto psihofarmatici sami po sebi ne mogu pomoći? To vam je isto kada slomite nogu i boli vas, natekao vam zglob, ne možete na tu nogu, nekad ste tako slomlili da morate samo na operaciju da vas pokrpaju i šta dobijete? Dobijete gips, dobijete štaku, dobijete nešto da zaštiti, da dalje ne povrijeđuješ.

00/09/57

Jelena Kalinić: I još fizioterapeuta.

Elma Pašić: Fizioterapeuta ne dobijete odmah. Fizioterapeuta nema dok je gipsa i štake. Šta je psihoterapija? Isto što i fizikalna terapija kad je neka ozljeda u pitanju. Mi onda vidimo šta nam je, gledamo taj mišić, ispravljamo stvari da bi mogli dalje funkcionirati.

Jelena Kalinić: Ovdje smo sad došli, dotakli smo jednu temu, a bojim se da dosta ljudi ne shvata i nemaju obrazovanja da razlikuju: Šta je funkcija psihologa? Šta je funkcija psihoterapeuta? Šta to radi psihijatar i šta na kraju radi couch, kojeg toliko puta spominjemo? U čemu? Koje su razlike između ovih poziva? Šta ko radi?

Elma Pašić: To su sve profesionalci pomagačke profesije i profesionalci u mentalnom zdravlju koji daju podršku ljudima u različitim fazama i sa različitim problemima. Psihijatar je liječnik. Znači, oni moraju završiti medicinu i nakon medicine moraju završiti još dodatnu specijalizaciju iz psihijatrije. Pa onda još možda psihijatar može biti psihoterapeut ako je nakon medicine, nakon specijalizacije iz psihijatrije završio još pet godina nekog psihoterapeutskog pravca. Psihijatar se bavi psihozama, teškim stanjima. Odnosno, on se jedini bavi psihozama, teškim stanjima. Negdje, na primjer, ako vam neko kaže da ima suicidalne misli ili da osjeti da ga stalno neko prati ili da ne može nikako izaći iz kuće, psihijatar je prava adresa i prvi čovjek kome se trebamo javiti. Psihijatar jedini može od svih ovih pomagačkih struka prepisati lijekove i psihofarmatike i psihijatar ih prati.

00/12/04

Psiholog mora završiti 3 plus 2 po novom, po bolonji, odnosno četiri godine po starom sistemu, biti diplomirani psiholog ili magistar psihologije. Znači to kao da bi bio psiholog.

Sad, nadam se, sa zakonom i komorom će biti obavezno licenciranje. To u drugim zemljama jeste, u BiH još uvijek nije. Psiholog se bavi kriznim situacijama, gubitkom, tugom, bavi se psihološkom podrškom. Psiholog radi dijagnostiku. Postoje klinički psiholozi, sada da ne idem… dječiji psiholozi, da ne širim priču… Ali u ovom pomagačkom smislu, psiholozi rade podršku, na primjer mentorstvo, ali važna stvar je da rade psihodijagnostiku. Odnosno ako su educirani, licencirani za određene testove kojima procijenjuju intelektualne sposobnosti, kada procijenjujemo da li neko može nositi oružje, kada procijenjujemo da li nekom treba neki poseban program, kada vidimo dijagnostiku da li je neka od psihičkih bolesti prisutna ili ne, to rade psiholozi i to rade klinički psiholozi. Šta to znači? Da svako ko je je završio psihologiju jer fakultet nema sva ta znanja da to radi, nego mora imati dodatnu edukaciju. Psihoterapeuti su najčešće psiholozi, liječnici, ali vrlo često i ostale društvene usmjerenja, znači socijalni radnici, pedagozi, mislim da negdje mogu ići, ali moraju polagati neke razlike predmeta, koji su išli na dodatnu edukaciju iz psihoterapije. Ta dodatna edukacija iz psihoterapije traje pet godina. Često ćete pročitati pod supervizijom prva godina i druga godina. To zavisi da oni su još u procesu edukacije. Znači, oni moraju petogodišnju, negdje četiri, negdje pet godina, vrlo duboku edukaciju završiti sa dosta rada na sebi, podijeljeno po nivoima, dosta kontrolisano, da bi oni mogli biti psihoterapeuti. Čime se psihoterapeuti bave? Malo prije smo rekli čime se bave psiholozi, psihijatri. Psihoterapeuti se bave duševnom boli, ako mogu tako reći. Odnosno, bave se uzrocima, razlozima zašto mi danas negdje ne funkcionišemo. Mi se vraćamo u neku traumu, u neku prošlost, da vidimo kakvo je to iskustvo, kako smo ga tamo doživjeli, zašto i kako da bi mogli danas funkcionisati.

00/15/13

E sad, coach, to vam je vrlo ovako jedna siva zona. Zato što postoje različite, to vam nema definirano kakvo obrazovanje mora striktno biti. Da li neko od psihologa ili liječnika može završiti neke coaching metode i tehnike? Da, može. Postoje neka udruženja, postoje neki certifikati. Ja lično sam završila, na primjer, coaching psihologiju, koja je kognitivno-bihejvioralni coaching, takozvanu coaching psihologiju. Da li je fakultet za to negdje? Nije. Ali jeste to certificirano u nekom… taj program je certificiran u nekom evropskom sistemu.

Jelena Kalinić: Ono što mi je interesantno, kada govorimo o psihoterapeutima, ko dolazi kod psihoterapeuta vraća se u prošlost, da iskopa tu svoju traumu i da radi na sebi, da postane funkcionalan. Ali u coachingu, kada tražimo coaching, želimo nešto…?

Elma Pašić: Znači, nekad znam vrlo plastično objasniti. Psihoterapija se vraća u prošlost. Psihofarmatici nas ojačaju da možemo uopšte razmišljati, disati ili bilo što. A psihoterapijom se vraćamo u prošlost, gledamo obrasce da bi… Psihoterapija je dosta bolan proces, dugotrajan, moramo neke obrasce razrušiti da bi napravili nove, relativno dugotrajna, ali hajmo reći da je nema ispod tri mjeseca, pa nekad i cijeloživotno i tako. Neke stvari, ako hoćemo, idemo na psihoterapiju zbog nekog opsesivnog, kompulsivnog ili neke fobije. To je kognitivno, bihejvioralno, to može biti nam bolje do neka tri mjeseca. Obično je psihoterapija jedan dugotrajan proces. Coaching je nešto što je usmjereno ka budućnosti. Ne možete imati… Ja čitam razne life-coacheve, pa se to na raznorazne načine tumači. Kognitivno behejvioralni coaching se dosta bavi nekim iracionalnim mislima i iracionalnim blokadama.

00/17/29

Jelena Kalinić: Strah od govora u javnosti…

Elma Pašić: I strah od govora u javnosti, i perfekcionizam, i prokrastinacija, i osjećaj imposter sindrom. I različite stvari: da ja to ne mogu, neću znati. Jednostavno jedna iracionalna uvjerenja koje nas blokiraju kao kognitivno-bihejvioralna terapija i kognitivno-bihejvioralni coaching idu od te jedne osnovne premise da misli oblikuju naša osjećanja, a naša osjećanja – naša ponašanja. Ne vraćamo se u prošlost, da vidimo uzroke misli, nego ok, sada je kako, šta bi ti moglo pomoći. Vrlo često ljudi zbog stigmatizacije lakše otići na coaching. To fancy izvuči i ima negdje, ali ako odem doktoru u terapiju…

Jelena Kalinić: Tu mi je, sad ste spomenuli jednu jako važnu stvar, apsolutno možda najvažnija u cijelom ovom našem razgovoru: stigmatizacija. Ljudi se boje otići i naći osobu koja im može pomoći. Tu se postavlja pitanje zašto je to tako, je li to zbog društva i kako da neko ko osjeti potrebu, da mu je potrebno neko da ga spasi, kako da nađe licenciranu pravu osobu.

Elma Pašić: Tu smo sad otvorili više pitanja. Prvo je stigmatizacija, kako je mentalno zdravlje ako uzmemo socijalne mreže, generaciju CEC, ako nemate nekog da ne čistite mentalno zdravlje, sad nekako i nije fora. Naravno, jako mi je drago što se o tom priča i što ljudi kojima treba pomoć mogu je dobiti. Međutim, lakše je otići na coaching i na neki healing, i nekom ekspertu za potencijal. Nije samo manje bolno, ima ta stigma. I dalje mi volimo pričati o mentalnom zdravlju, ali otići kliničkom psihologu na dijagnostiku i otići psihijatru kad treba, to je big no. Ali otići na coaching, to čak i mogu probati.

00/19/42

Jelena Kalinić: To je pomodarstvo, sad si super, a ovo je malo „nisi ti baš dobar“.

Elma Pašić: I zato je važna etika, i zato je važna struka, i zato je znat koga izabrati. I jako je puno tu lovaca u mutnom, ne znam kako drugačije da kažem. Ljudi koji su od tog vidjeli svoj životni poziv, ekonomsku dobit, šansu. Da li oni stvarno žele da naude ljudima? Ja iskreno mislim da ne žele, da nema te intencije da nekog povrijede. Međutim, problem je što oni ako nisu dovoljno educirani, oni nenamjerno naude ljudima. Znači, ne šaljući ih kod, ne znam, psihoterapeuta, ne šaljući ih kod psihijatra, ne pružajući im adekvatnu pomoć i podršku koja mu treba. I različiti su pravci, mislim stvarno ima svega, od šetanja, grljenje drveća, manifestiranja, slušanja ovog ili onog, slanja: „Neki dan sam na mrežama vidjela i nakon ovog ću vam poslati specijalnu mantru za vas“. I svašta ima. E sad, uvijek je svašta bilo i uvijek svašta ima. Ima negdje odgovornosti do nas samih koga biramo. 

00/21/13

Ja tu često kažem da postoje ta neka „tri O“ kako mi možemo vidjeti kome se obraćamo. Jedna stvar je formalno obrazovanje. Šta je neko završio? Ako je neko završio građevinu, farmarcija još imam neke veze, neku građevinu, mašinstvo, svaka čast, svakom ja ne kažem da je bilo šta loše, ali da mi on bude prvi izbor kad sam ja… i ima neki certifikat dvije godine za neku od metoda i tehnika, da li će mi biti on prvi izbor da se ja baš javim nekom za moju duševnu bol, plašim se da ne. Znači, prvo je treba pogledati formalno obrazovanje. Da li piše diplomirani psiholog, magister psihologije, liječnik, klinički psiholog.

Drugo je organizacija, organiziranost. Bilo koliko se bilo čime ozbiljno bavi, on ima iza sebe neko pravno lice, neki obrt… Znači, nije to kako ćemo, dogovorit ćemo se ili ne znam što smo imali prije godinu ili godinu i pol ovaj jedan case gdje se sjedilo u kafićima i radila psihoterapija u kafićima, tržnim centrima ili tako. Prva je stvar, veliki red flag. Ako neko ne kaže da morate imati posvećeno vrijeme, mirno, jedan na jedan, može i online, ali i tu postoje pravila na koji način, da je posvećenost, da se vidimo, po mogućnosti upaljena kamera, jer postoje nekad velike traume u stvari kod klijenta, ali to su neki ekstremni slučajevi i imaju stid komunikaciju, ali to je stvarno vrlo rijetko po mogućnosti jedan na jedan.

I treći „O“, je orijentacija. Ja ne mogu biti svaštar. Ja moram imati nešto čime se bavim. Znači, bavim se, ne znam, u ovom, i napisano je, bavim se kognitivno-bihejvioralnom terapijom, koristim geštalt terapiju. Znači, postoji neka filozofija, neka baza, neka škola, neka nauka iza toga koja je dokazana, standardizirana. Postoji neko udruženje.

00/23/40

Jelena Kalinić: Kao društvo psihologa…

Elma Pašić: Kao društvo psihologa, kao društvo psihoterapeuta, integrativnih terapeuta, udruženje psihoterapeuta. Ti neki ljudi su nešto radili, pisali, radovi, konferencije, imali su neke svoje studente.

Jelena Kalinić: Imamo sad jednu potpuno novu situaciju sa svim tim ljudima. Odlaze na chatGPT i slične alate umjetne inteligencije i tu traže zapravo psihoterapeuta… Sve do onog trenutka kad nekoga chatGPT nagovori ili pomogne da se ubije.

Elma Pašić: Ja sam dala neki ozbiljan primjer, a ljudi su počeli da traže osjećam se ovako, šta da radim sa svojim vezama, pogotovo mladi ljudi. Osjećam se anksiozno, ovo su moji simptomi. I on će stalno navoditi vas na ono šta vi tražite od njega. Ako neko ima suicidalne misli ili je u teškoj krizi, on će pitati kako da se ubije, kako da budem nevidljiv, kako da maskiram ovo. ChatGPT nema etike, nema odgovornosti, nema red alarm kao što mi u ugovoru… Svaki coaching i terapijski ugovor ima jednu stavku: Ostaje sve u povjerenju ovdje što pričamo, osim u dva slučaja – kad želite nauditi sebi ili želite nauditi nekom drugom, u tom slučaju moramo obavijestiti nekog i policiju. Svaki klijent koji je ozbiljan, potpiše ozbiljan ugovor sa svojim pomagačem, psihologom, psihoterapeutom da se zna šta je. ChatGPT nema toga, nema odnosa, nema ugovora. To je isto jedna vrsta alata koji je napravljen da ostajemo što više tamo. Znači, moramo znati odgovorno se ponašati i prema komunikacijskim alatima. Oni nisu napravljeni da bi nama riješili situaciju sa našim dečkom ili napravili godišnji horoskop. Oni su napravljeni da obrađuju velike baze podataka, da sortiraju velike baze podataka. Jako su dobri u liječenjima, imaju velike baze dijagnoza, ali plaćeni na tačno znamo s koje baze podataka ti alati rade. I jako je važno, rekli ste, zloupotreba tih AI alata u tom pomagačkom dijelu. Ljudi se vežu za svoje AI alate. I onda očekuju znači, on je meni tu…

00/26/31

Jelena Kalinić: Opsesija.

Elma Pašić: Nije samo opsesija – „Vidi što on divan prema meni. Niko me tako ne tretira u okolini“. I što postavljamo… jer ništa nas ne boli nego naša očekivanja. I onda ja postavljam u drugim odnosima koji su mi blizu, partnerskim, prijateljskim i drugim odnosima, da se oni na isti način tako ponašaju prema meni. Da kažu: „Da, u pravu si. A, pogriješio sam, u pravu si. Hoćeš li da ti napravim novu kafu?“ Zašto? Ako jako puno, jer mozak nije napravljen da bude u pravu i nije napravljen da uživa. On je napravljen da preživimo i jako brzo… I neuroplastičnost je još jedna hot tema i riječ. I on se jako brzo prilagođava da troši što manje energije, a da mu bude što bolje. Zato nam kognitivno mišljenje opada. Zato nam pažnja…

Jelena Kalinić: Outsourceamo kognitivno mišljenje.

Elma Pašić: Jeste, i ono što bi mi sami po knjigama, po bibliotekama kopali, sad nam chat napiše odmah.

Jelena Kalinić: Elma, približavamo se kraju, nekako, ovog našeg razgovora. Ima li još nešto što biste podcrtali, neglasili? Nešto što niste rekli, a voljeli biste reći?

Elma Pašić: Negdje moja poruka je da se bude oprezno, da se napravi kognitivni odmak, da se vidi šta je, da se traže preporuke. Pitajte svog porodičnog ljekara. U BiH imamo centre za mentalno zdravlje pri svakom domu zdravlja. Potražite, tražite preporuku. Ajmo malo da ekonomija pažnje ne vlada. Algoritmi ne vladaju nama nego da mi formiramo svoje algoritme.

Jelena Kalinić: Hvala, Elma.

Elma Pašić je bila gost podcasta Nauka govori u okviru serijala Factcast projekta EU pod nazivom Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH.

Ovaj članak je izrađen u okviru projekta Evropske unije „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH”. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.