Pod terminom “pseudonauka” podrazumijevamo sve one spekulacije koje se “maskiraju” kao nauka. To znači da koriste termine iz nauke ili čak termine koji u nauci ne postoje ali zvuče “naučno”. Termin je pejorativan, i označava nešto što oponaša nauku, ali zapravo se radi o mišljenjima i praksama koje nisu zasnovane na naučnoj metodi niti provjeri hipoteze, praksama iza kojih ne stoje statistički pokazatelji i koje zvanična nauka odbacuje.

Izvor ilustracije: Baloo’s cartoons

Razlikovanje nauke od pseudonauke je izuzetno važno u svakodnevnom životu – naročito u sferama zdravstva, nauke o okolišu i klimatskim promjenama, prilikom svjedočenja na sudu i u obrazovanju. Kada bi se odluke na državnom nivou pravile u skladu sa pseudonaučnim tvrdnjama, onda bi nam zdravstvo bilo zasnovano na alternativnim i iscjeliteljskim praksama, energetska politika bi bila mnogo jednostavnija jer bi energiju proizvodili pseudonaučnim metodama, a u školama bismo učili da je Zemlja ravna ploča stara 6000 godina. Pseudonauka je vjerovanje, ali nije nauka.

 

Kako utvrditi da je nešto nauka, a nešto pseudonauka: ispitajte na koji način se došlo do dokaza
 

 

Međutim, kada vidimo da se neke takve prakse i mišljenja probijaju u sistem, to je znak da je sistem slab, korumpiran i truo. Sjetite se da je kod nas dolazio iscjelitelj Torabi i to praktično pod pokroviteljstvom vladajućih struktura, da je kantonalni ministar obrazovanja Kantona Sarajevo obećao uvesti Waldorf sistem obrazovanja u škole u ovom kantonu te da je bilo javnih kritika teorije evolucije i pozivanja na ukidanje izučavanja ove teorije. Zvanično, teorija evolucije nije protjerana iz školskih planova i programa u našoj zemlji, ali je marginalizirana ili se čak istiha “preskoči”.

 
Sve ovo je znak da naše društvo polako isklizava iz sekularnih voda i propada u bezdan dogme i pseudonauke. Sistem je toliko korumpiran, a zdravstvo degradirano toliko da građani pokušavaju naći spas u pseudonaučnim metodama liječenja. I u sređenim zemljama i visokofunkcionalnim sistemima postoje zagovornici pseudonauke, ali su tu oni na margini. 
 
Treba istaći da pseudonauka koristi rječnik nauke, uključujući i termine poput “naučna metoda”, “eksperiment”, “studija”, “dokaz”, “argument”, pa čak i dodaju naziv “nauka” nekim učenjima, poput  “kreacionistička nauka”.
 

 

 

Dakle, kako razlikovati pseudonauku od nauke?

Premda zagovornici različitih oblika pseudonauke mogu spominjati naučnu metodu i “studije” koje su pokazale kako su njihove tvrdnje i vjerovanja tačni, naučna metoda je nešto što je teže falsificirati i oponašati. Doći do nekog objašnjenja naučnim putem podrazumijeva nekoliko koraka: posmatranje pojave, prikupljanje informacija, stvaranje radne i nulte hipoteze, kreiranje eksperimenta (ili drugog istraživačkog alata, primjerice ankete), izvođenje eksperimenta i izvođenje zaključaka iz rezultata eksperimenta. Ti zaključci moraju ili biti na strani nulte hipoteze ili na strani radne hipoteze. Nauka koristi p-vrijednost i sve donedavno se prag p-vrijednosti smatrala vrijednost manja od 0.05. Upravo sada se vode rasprave o potrebi mijenjanja ovog praga i razlozima za to, ali ovdje se nećemo baviti time. 
 
Bitno je da se upoznamo sa činjenicom da naučnici koriste statističku vrijednost, mjerljivu vrijednost (broj) da bi utvrdili da su neki fenomeni povezani i imaju uticaja jedan na drugi. Ideja p-vrijednosti zapravo je pokazatelj statističke signifikantnosti dokaza. Nije dovoljno da postoji dokaz, nego on mora imati statističku signifikantnost. Tek tada možemo govoriti o naučnoj metodi i tome da neko istraživanje, studija, rad, argument dolaze iz oblasti nauke, a ne pseudonauke. 
 
Drugo, postoji nešto što zovemo falsifikabilnost. Ovaj termin dolazi od Karla Poppera i upravo je ovo krucijalni termin za razlikovanje nauke od ne-nauke. Svaka teorija, hipoteza, tvrdnja mora imati najmanje jednu tezu koja bi teoretski (naglasak je na “teoretski”) mogla pokazati da je ova teorija, hipoteza ili tvrdnja netačna. Ono što nije moguće ni dokazati niti oboriti – nije nauka. Zato je Einsteinova teorija relativiteta (i Opšta i Specijalna) nauka – jer postoje tvrdnje i slučajevi u kojima ove teorije “ne štimaju”.

 

pseudonauka
Izvor: Twitter
 

Međutim, sa druge strane imamo tvrdnju da je Bog stvorio Zemlju – tu tvrdnju nauka, koliko god pokušavala, ne može ni oboriti ni dokazati. Dakle, tvrdnja da je Bog stvorio Zemlju i sve ostalo nije nauka. Možete vjerovati u to, i u modernom sekularnom društvu to vam ne smije biti zabranjeno (inače se radi od totalitarnom društvu), ali ne možete tvrditi da je kreacionizam nauka i da ga treba izučavati u školama u okviru prirodnih nauka.

Nemogućnost da oborite neku tezu ne znači da je ona tačna nego – da ne spada u nauku. 

 
Istorija nauke pamti mnogo preplitanja pseudonauke i nauke. Čak su neke nauke nastale iz pseudonauka: astronomija je nastala iz astrologije, a hemija/kemija iz alhemije/alkemije. Ipak, većina pseudonačnih praksi je bila i ostala to: šarlatanstvo ili tek zabava za mase.
Primjeri nekih pseudonaučnih praksi, “teza” i razmišljanja su:
 
-ravnozemljašenje (vjerovanje u to da je Zemlja ravna);
-astrologija;
-alhemija;
-homeopatija;
-teza da voda “pamti”;
-različite prakse alternativne medicine (hagioterapija, naturopatija, urinoterapija i sl.)
-telepatija;
-kreacionizam;
-inteligentni dizajn;
-drevni vanzemaljci;
-frenologija;
-lisenkizam;
-Myers-Briggs test osobnosti i sl.;

-različite New Age prakse;

-antropozofija;
-akupunktura/akupresura;
-liječenje MMS kapima;
-naturopatija;
-kiropraktika;
-kvantno liječenje;
-vibracije, vorteksi;
-reiki;
-radiestezija/bioenergija;
-orgonska teorija
-hipnoterapija
-neurolingvističko programiranje (NLP)
-različite metode koje koriste frekvencije i vibracije poput “vibrirajućih” flastera i sl.
-liječenje kristalima
-teta talasi