Debankeri: voda nema sposobnost pamćenja, ali pamti loše nastavnike

Prilično je šokantno i bljuc kada saznate da je u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi nastavnica hemije djeci na satu pričala o tome kako je voda „možda živo biće” i kako „voda pamti”. Ja sam mislila da je ova mitologija i pseudonauka demode jer se dugo nisu javljale priče o tome, međutim, ispostavilo se da debelo griješim i da neki nastavnici, u želji da ispadnu “cool” i zanimljivi, a ne znajući kako da djecu zainteresiraju za pravu nauku, posežu za ovim baljezgarijama.

Pobornici šarlatanstva i alternative ubjeđuju nas u to kako „ima tu nešto”. Stoga sam smatrala da je potrebno napisati post u kojem se obaraju ove baljezgarije.

Postoje dvije priče-mita na koje se naslanjaju proponenti ove baljezgarije. Nastavnica hemije, čije ime neću spomenuti u sarajevskoj školi čije ime neću spomenuti kako ne bih oštetila grupu učenika koja mi je prepričala ovaj skandal, koristila je na času priču o Masaru Emotou i njegovim kristalima vode. Ta bajka glasi otprilike ovako: Masaru Emoto je uzeo nekoliko hiljada uzoraka vode iz izvora, rijeka i jezera, koje je zamrzavao i promatrao njihove ledene kristale pod mikrosko­pom. Primijetio je da potpuno čista, prirodna voda iz planinskih potoka ili izvora, formira savršene heksagonalne kristalne oblike neobične ljepote, dok su kristali koji potječu iz zagađenih ili stajaćih voda nepravilni i deformirani. Svoje je istraživanje proširio na djelovanje muzike i govora na vodu. Kada je vodu (u ovom slučaju destiliranu) izlagao klasičnoj muzici, voda je formirala pravilne kristale, ovisno o tome je li joj se određena kompozicija „svidjela” ili ne. Tako je recimo nakon „slušanja” Bacha voda formirala skoro savršene kristalne strukture.

(Ovaj dio teksta sam prenijela sa Nova Akropola, sajta koji bi pretendirao da se bavi naukom i drugim finim stvarima, ali gotovo po pravilu ode u pseudonauku i metafiziku, pa je tako bilo i u priči o vodi, koja je počela izlaganjem naučnih činjenica o vodi, a završila sa Emotom i baljazgarijama, bez otklona autora prema ovom mitu i bez kritičkog promišljanja.)

Prvo da kažem da se nastavnica pozvala na nauku, rekavši otprilike nešto što je zvučalo kao „najnovija naučna istraživanja su pokazala blablabla”. Najnovija naučna istraživanja objavljena gdje? U kojem časopisu? Koliki IF ima taj časopis? O čemu se piše u tom časopisu? Znate, nije isto objaviti tekst u Auri i Trećem oku i Nature. Ali to našu nastavnicu hemije ne zanima.

Rad Masaru Emota je objavljen u časopisu Društva za naučna istraživanja (Society for Scientific Exploration). Časopis se zvao Žurnal naučnih istraživanja (Journal of Scientific Exploration) 2008. godine. Kako gordo to zvuči! Osim činjenice da je ovo zapravo forum i platforma za rasprave kojekakvih ufologa, parapsihologa i kriptozoologa. Dakle, radi se o časopisu koji je level Aure i Trećeg oka. Neoprostivo je, skandalozno i sramotno da se jedna nastavnica hemije poziva na takvo što i kontaminira djecu takvim pseudonačnim stvarima.

Još prije nego je Emoto objavio rad u spomenutom „časopisu”, James Randi, iluzionist, mađioničar i naučni skeptik ga je izazvao da dokaže svoje tvrdnje naučnom metodom i, ako mu to pođe za rukom, dobiće 1 000 000$. Pogađate, Emoto se nije usudio pristupiti izazovu.

Emotov „eksperiment” u pravoj naučnoj zajednici je kritikovan zbog nedostatka eksperimentalne kontrole i zbog toga što je dizajn eksperimenta sklon ljudskim greškama, manipulaciji i slobodnim tumačenjima. William Reville sa Univerziteta Cork kaže kako je malo vjerovatno da postoji ikakva realnost iza Emotovih tvrdnji. Liječnica Harrieta A. Hall sa Univerziteta Washington (inače poznata kao SkepDoc jer raskrinkava pseudonauku) za Emotov eksperiment kaže kako je teško shvatiti da neko to može zamijeniti za pravu nauku.

Nažalost, popularnost Emotovih tvrdnji je tužan komentar naučne nepismenosti cijelog društva, na globalnom nivou. Glumica Gwyneth Paltrow vjeruje da ćete, ako se derete na vodu, povrijediti osjećaje vode. YT je pun videa o ovom fenomenu, i ima ljudi koji truly, madly, deeply vjeruju u to. Voda ima niz čarobnih svojstava – ima anomaliju u širenju, ima dipolni momenat koji joj omogućava da bude najbolje nama poznato polarno otapalo, od 0 do 100°C promijeni 3 agregatna stanja… ali pamćenje nije jedno od tih čarobnih svojstava.

Voda kao sistem koji pamti, osnovna je dogma homeopata. To je ono: napravite rastvor, pa onda uzmete kap tog rastvora i stavite ga u vodu, pa onda kap tog novog rastvora ponovo razblažite i sve tako dok ne dobijete neku hipotetičku koncentraciju od 0. 000 000 000 000 000 000 001% a sve to nije dovoljno nego te rastvore smućkate i prospete i onda narodu prodajete šećerne tabletice koje nemaju veće terapeutsko svojstvo od placeba. Homeopate vjeruju da što je razblaženje veće, to je dejstvo otopine veće, jer je voda „zapamtila” svojstva molekule koju ste u onu prvu vodu stavili. Međutim, homeopatiju smućkajte i prospite i nemojte davati novac za tako očiglednu prevaru i notorni bezobrazluk.

Druga dogma na koju se naslanjaju vjerovatelji u vodu-koja-pamti je ozbiljnija od Emotove, jer je objavljena, pod određenim uslovima u prestižnom časopisu Nature 1988. godine.

Francuski imunolog Jacques Benveniste je za ovo dobio prestižnu Ig Nobel nagradu  (Ig Nobel – parodija Nobelove nagrade, dodjeljuje se za sumanuta, besmislena i pseudonačna istraživanja). Naime, on je pravio rastvore anti-IgE antitijela, koji djeluju tako da degranuliraju ljudske bazofile, stanice imunog odgovora. Proizveo je takva razređenja u kojima, prema Benvenisteu, jedva da bi bilo anti-IgE, a do odgovora bazofila bi ipak dolazilo. Ovo je „krunski dokaz” homeopata da njihov sistem funkcioniše, naučni rad koji podkrepljuje njihovo stanovište. Benvenistein zaključak je bio da je konfiguracija molekula vode “biološki aktivna”.