Prilično je šokantno i bljuc kada saznate da je u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi nastavnica hemije djeci na satu pričala o tome kako je voda “možda živo biće” i kako “voda pamti”. Ja sam mislila da je ova mitologija i pseudonauka demode jer se dugo nisu javljale priče o tome, međutim, ispostavilo se da debelo griješim i da neki nastavnici, u želji da ispadnu “cool” i zanimljivi, a ne znajući kako da djecu zainteresiraju za pravu nauku, posežu za ovim baljezgarijama. 
 
Nažalost, post na FB grupi dr Slađane Velkov u kojem se žalim na ovu promociju šarlatanstva rezultirao je time da iz rupa izmile pobornici šarlatanstva i ubjeđuju nas u to kako “imatunešto”. Stoga sam smatrala da je potrebno napisati post u kojem se obaraju ove baljezgarije. 
 
Postoje dvije priče-mita na koju se naslanjaju proponenti ove baljezgarije. Nastavnica kemije, čije ime neću spomenuti u sarajevskoj školi čije ime neću spomenuti kako ne bih oštetila grupu učenika koja mi je prepričala ovaj skandal, koristila je na času priču o Masaru Emotou i njegovim kristalima vode. Ta bajka glasi otprilike ovako: Masaru Emoto je uzeo nekoliko tisuća uzoraka vode iz izvora, rijeka i jezera, koje je zamrzavao i promatrao njihove ledene kristale pod mikrosko­pom. Primijetio je da potpuno čista, prirodna voda iz planinskih potoka ili izvora, formira savršene heksagonalne kristalne oblike neobične ljepote, dok su kristali koji potječu iz zagađenih ili stajaćih voda nepravilni i deformirani. Svoje je istraživanje proširio na djelovanje glazbe i govora na vodu. Kada je vodu (u ovom slučaju destiliranu) izlagao klasičnoj glazbi, voda je formirala pravilne kristale, ovisno o tome je li joj se određena kompozicija “svidjela” ili ne. Tako je recimo nakon “slušanja” Bacha voda formirala skoro savršene kristalne strukture.
(Ovaj dio teksta sam prenijela sa Nova Akropola, sajta koji bi pretendirao da se bavi naukom i drugim finim stvarima, ali gotovo po pravilu ode u pseudonauku i metafiziku, pa je tako bilo i u priči o vodi, koja je počela izlaganjem naučnih činjenica o vodi, a završila sa Emotom i baljazgarijama, bez otklona autora prema ovom mitu i bez kritičkog promišljanja.)
 
Prvo da kažem da se nastavnica pozvala na nauku, rekavši otprilike nešto što je zvučalo kao “najnovija naučna istraživanja su pokazala blablabla”. Najnovija naučna istraživanja objavljena gdje? U kojem časopisu? Koliki IF ima taj časopis? O čemu se piše u tom časopisu? Znate, nije isto objaviti tekst u Auri i Trećem oku i Nature. Ali to našu nastavnicu kemije ne zanima. 
 
Rad Masaru Emota je objavljen u časopisu Društva za naučna istraživanja (Society for Scientific Exploration). Časopis se zvao Žurnal naučnih istraživanja (Journal of Scientific Exploration) 2008. godine. Kako gordo to zvuči! Osim činjenice da je ovo zapravo forum i platforma za rasprave kojekakvih ufologa, parapsihologa i kriptozoologa. Dakle, radi se o časopisu koji je level Aure i Trećeg oka. Neoprostivo je, skandalozno i sramotno da se jedna nastavnica kemije poziva na takvu pi*dariju. 
 
Masaru Emoto
 
 
Još prije nego je Emoto objavio rad u spomenutom “časopisu”, James Randli, iluzionist, mađioničar i naučni skeptik ga je izazvao da dokaže svoje tvrdnje naučnom metodom i, ako mu to pođe za rukom, dobiće 1 000 000$. Pogađate, Emoto se nije usudio pristupiti izazovu. 
 
Emotov “eksperiment” u pravoj naučnoj zajednici je kritikovan zbog nedostatka eksperimentalne kontrole i zbog toga što je dizajn eksperimenta sklon ljudskim greškama, manipulaciji i slobodnim tumačenjima. William Reville sa Univerziteta Cork kaže kako je malo vjerovatno da postoji ikakva realnost iza Emotovih tvrdnji. Liječnica Harrieta A. Hall sa Univerziteta Washington (inače poznata kao SkepDoc jer raskrinkava pseudonauku) za Emotov eksperiment kaže kako je teško shvatiti da neko to može zamijeniti za pravu nauku. 
 
Nažalost, popularnost Emotovih tvrdnji je tužan komentar naučne nepismenosti cijelog društva, na globalnom nivou. Glumica Gwyneth Paltrow vjeruje da ćete, ako se derete na vodu, povrijediti osjećaje vode. YT je pun videa o ovom fenomenu, i ima ljudi koji truly, madly, deeply vjeruju u to. Voda ima niz čarobnih svojstava – ima anomaliju u širenju, ima dipolni momenat koji joj omogućava da bude najbolje nama poznato polarno otapalo, od 0 do 100°C promijeni 3 agregatna stanja… ali pamćenje nije jedno od tih čarobnih svojstava. 
 
Voda kao sistem koji pamti, osnovna je dogma homeopata. To je ono: napravite rastvor, pa onda uzmete kap tog rastvora i stavite ga u vodu, pa onda kap tog novog rastvora stavite ponovo razblažite i sve tako dok ne dobijete neku hipotetičku koncentraciju od 0. 000 000 000 000 000 000 001% a sve to nije dovoljno nego te rastvore smućkate i prospete i onda narodu prodajete šećerne tabletice koje nemaju veće terapeutsko svojstvo od placeba. Homeopate vjeruju da što je razblaženje veće, to je dejstvo otopine veće, jer je voda “zapamtila” svojstva molekule koju ste u onu prvu vodu stavili. Međutim, homeopatiju smućkajte i prospite i nemojte davati novac za tako očiglednu prevaru i notorni bezobrazluk. 
 
Druga dogma na koju se naslanjaju vjerovatelji u vodu-koja-pamti je ozbiljnija od Emotove, jer je objavljena, pod određenim uslovima u prestižnom časopisu Nature 1988. godine. 
 
Francuski imunolog Jacques Benveniste je za ovo dobio prestižnu Ig Nobel nagradu  (Ig Nobel – parodija Nobelove nagrade, dodjeljuje se za sumanuta, besmislena i pseudonačna istraživanja). Naime, on je pravio rastvore anti-IgE antitijela, koji djeluju tako da degranuliraju ljudske bazofile, stanice imunog odgovora. Proizveo je takva razređenja u kojima, prema Benvenisteu, jedva da bi bilo anti-IgE, a do odgovora bazofila bi ipak dolazilo. Ovo je “krunski dokaz” homeopata da njihov sistem funkcioniše, naučni rad koji podkrepljuje njihovo stanovište. Benvenistein zaključak je bio da je konfiguracija molekula vode “biološki aktivna”. 
 
Jacques Benveniste
 
 
Tadašnji urednik časopisa Nature, John Maddox, dozvolio je objavljivanje rada, uz urednički komentar i uz uslov da poslije objave neovisan tim naučnika replicira rezultete Jacquesa Benveniste. Već spomenuti James Randi te ekspert za naučne prevare Walter Stewart i, naravno sam Maddox su se našli na čelu istražiteljskog tima. Repliciranje ekperimenta nije uspjelo, ali je Benvenista odbio povući sporni rad i napisao je pismo uredništvu Nature da protokol koji je korišten za replikaciju nije bio isti kao njegov vlastiti. 
 
Nakon ovoga uslijedili su nizovi pokušaja replikacije Benvenistinih rezultata: 1992. (Ovelgonne et al.) i 1993. (Hirst et al.) te 2002. (BBC Horizon). Zaključci ponavljanja su bili da ili nije napravljeno baš toliko razrjeđenje i bilo je antigena koji su provocirali reakciju ili da uopšte nije došlo do degranulacije bazofila. Benveniste je uporno tvrdio da se ne poštuje njegov protokol te je počeo skupljati sredstva za vlastitu kompaniju (DigiBio) i počeo tražiti potporu od ljudi otvorenijih za paranormalne stvari. Kakva degradacija!
 
 

DARPA (
engl. Defense Advanced Research Projects Agency) k’o DARPA, nadali su se da postoje neke osnove za Benvenistino mišljenje, a kako imaju novca na bacanje, tako su novac američkih poreznih obveznika potrošili na finansiranje eksperimenta prema Benvenistinim upustvima kojeg je vodio homeopata dr Wayne Jonas: DARPA je htjela vidjeti “radi li” ovo jer su mislili, ako se ovakve biološke interakcije mogu digitalizirati, što je jedna od Benvenistinih premisa – prenošenje pamćenja vode digitalno (???) – da bi to nekako mogli iskoristiti. Rezultati DARPA-inog pokusa su bili, pogađate – negativni. Bačen novac. 
 
I tako, kada je američka DARPA pokušala replicirati trik i nisu uspjeli, zar treba biti pametniji i nastaviti tvrditi ono što je davno diskreditovano? Za one koji vjeruju da voda pamti evo pro-tip: napunite flašu piva vodom i onda pijte tu vodu, jer je voda upamtila da je tu nekad bilo pivo. Nećete osjetiti razliku. 

Nastavnica sa početka posta, koliko shvatam, nije koristila ovu priču kako bi učenicima objasnila razliku između fake vijesti i pravih vijesti i realnih istraživanja, nego je iznijela priču kao da je to model nauke, da “obogati” školski čas i učenike upozna sa “najnovijim dostignućima” u nauci. Ovaj primjer je samo jedan od mnogobrojnih primjera da su do-edukacije nastavnika itekako potrebne, da je potrebna jača, operativnija i agilnija prosvjetna inspekcija te da je pod hitno potrebno u nastavu uvesti module u kojima će učenici učiti razlike između fake vijesti i kredibilnih informacija.
 
 
Dr David Gorski na temu Masaru Emota i pamteće vode: