Ebola 2026. u Demokratskoj Republici Kongo: Bundibugyo – šta se do sada zna, uzroci i potencijal rizika za širenje

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO, World Health Organization – WHO), proglasila je 17. maja izbijanje ebole u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi međunarodnom zdravstvenom prijetnjom. Time je upozoreno da bi stvarni broj zaraženih mogao biti mnogo veći od trenutno potvrđenih slučajeva, kao i da postoji ozbiljan rizik širenja bolesti unutar regije i preko granica.

Do 16. maja 2026. u provinciji Ituri u Demokratskoj Republici Kongo zabilježeno je osam laboratorijski potvrđenih slučajeva, 246 sumnjivih slučajeva i 80 sumnjivih smrtnih slučajeva u najmanje tri zdravstvene zone, uključujući Buniju, Rwamparu i Mongbwalu.

Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da je riječ o rijetkom soju virusa – Ebola Bundibugyo. Za razliku od najpoznatijeg soja, Ebola Zaire, za ovaj tip virusa ne postoje odobrene vakcine ni specifični lijekovi. Osim toga, standardni terenski testovi često ga ne mogu prepoznati, što je jedan od glavnih razloga zašto izbijanje nije ranije otkriveno.

Prvi poznati slučaj bila je medicinska sestra koja je simptome razvila 24. aprila, a potom preminula u gradu Bunia, glavnom gradu provincije Ituri. Do sada je potvrđeno osam slučajeva, a među zaraženima su četiri medicinske sestre, što ukazuje da se virus širio i unutar zdravstvenih ustanova.

Problem je nastao jer lokalne laboratorije koriste dijagnostički sistem GeneXpert, koji prepoznaje samo Ebola Zaire – soj odgovoran za većinu ranijih epidemija u Kongu. Uzorci uzimani krajem aprila i početkom maja zato su prvo bili negativni na ebolu. Tek nakon ponovnog testiranja u glavnom gradu Kinšasi, pomoću naprednijih metoda koje mogu otkriti više vrsta ebole, ustanovljeno je da se zapravo radi o Ebola Bundibugyo.

Naučnici su isprva sumnjali na drugi soj, Ebola Sudan, ali su genetske analize pokazale da je riječ o Bundibugyo virusu, što ih je iznenadilo. Ovaj soj prvi put je otkriven 2007. godine u Ugandi, a posljednje poznato izbijanje zabilježeno je 2012. godine u Kongu.

Dodatni rizik predstavlja činjenica da se epicentar epidemije nalazi u području s vrlo propusnim granicama prema Ugandi i Južnom Sudanu, gdje se stanovništvo često kreće između država.

Afrički CDC  upozorava na veliki rast broja sumnjivih slučajeva i smrtnih slučajeva.

 

U međuvremenu američki CDC je izvijestio da je jedan građanin SAD koji je bio u medicinskoj misiji u Kongu testiran pozitivno na ebolu te da će biti evakuirano preostalih šest Amerikanaca koji su bili izloženi riziku. SAD uvode skrining testove na aerodromima na ebolu. 2014. su u SAD također importovani slučajevi ebole, ali su uspješno izolovani i niko ko je zaražen u SAD – kontakti nultog pacijenta, poput medicinskih sestara – nije umro. Thomas Eric Duncan, muškarac iz Liberije, nulti pacijent za importovane slučajeve ebole u SAD 2014. godine, preminuo je u bolnici u Teksasu.

Ebola je teška virusna bolest koja se prenosi direktnim kontaktom sa tjelesnim tečnostima zaražene osobe ili životinje. Virus se može nalaziti u krvi, povraćenom sadržaju, stolici, urinu, pljuvački, znoju, spermi i drugim tjelesnim tečnostima.

Najčešće se širi njegom oboljele osobe bez zaštitne opreme, kontaktom s krvlju ili tjelesnim tečnostima, dodirivanjem kontaminirane odjeće, posteljine ili medicinske opreme, tokom tradicionalnih sahrana u kojima porodica dodiruje tijelo preminule osobe te kontaktom sa zaraženim divljim životinjama, posebno šišmišima i primatima. Za ebolu nekad kažu da je bolest samilosti, jer se zaraze oni koji se brinu o bolesnku, najčešće članovi porodice. Što je bliži kontakt, naročito sa krvlju i sekretima i ekskretima pacijenta, to je rizik veći.

Dakle, ebola se ne širi zrakom poput gripe, COVID-19 ili ospica. To znači da se virus ne prenosi običnim prolaskom pored zaražene osobe, razgovorom na udaljenosti ili kratkim boravkom u istoj prostoriji. Osoba postaje zarazna tek kada razvije simptome, poput visoke temperature, slabosti, povraćanja ili krvarenja. Što je bolest teža, osoba je obično zaraznija jer ima više virusa u organizmu.

Bolest jeste veoma opasna, ali nije među najzaraznijim virusima u smislu brzine širenja. Ebola se širi sporije od bolesti koje se prenose zrakom, poput COVID-19 ili ospica, ali ima mnogo veću stopu smrtnosti. U zavisnosti od soja i kvaliteta zdravstvene njege, smrtnost može biti između 25 i 90%.

Rizik od većih epidemija posebno raste u područjima gdje zdravstveni sistemi imaju malo resursa, gdje nema dovoljno zaštitne opreme i gdje je teško brzo prepoznati i izolovati oboljele. Upravo zato je sadašnje izbijanje soja Ebola Bundibugyo zabrinjavajuće — standardni testovi ga nisu odmah otkrili, pa je virus vjerovatno neko vrijeme kružio među ljudima prije nego što je potvrđen.

Rizik širenja je mali, ali nikad sveden na nulu. Kontakti se prate i najveći rizik je za osobe koje dolaze iz Afrike ili idu u Afriku u dijelove pogođene izbijanjem ebole. S obzirom na način prenošenja, rizik infekcija na prometnim mjestima poput aerodroma nije velik – potrebno je da osoba ispoljava simptome i da se dođe u kontakt s krvlju ili izlučevinama pacijenta.

Svijet je postao manje otporan na izbijanje slučajeva infekcija poput hantavirusa i ebole, ili kovida. Mnogi programi i istraživanja potencijalnih novih patogena i starih, već poznatih patogena su izgubili značajan dio finansijskih sredstava, što otežava protok znanja i odgovore na rizik. MAGA administracija je defundirala, ukinula programe proučavanja hantavirusa, a Afrika je izgubila mnogo i u zdravstvenoj oblasti gašenjem USAID-a, jer je dosta programa ove agencije bilo upravo vezano za javno zdravstvo. Pandemija COVID-19 je trebala biti upozorenje i vapaj da se ovakva istraživanja kao i spremnost odgovaranja na ovakve rizike ojača, ali se dogodilo suportno – protivnici nauke i širitelji dezinformacija su postigli to da ovakva istraživanja i spremnost odgovaranja na rizike budu znatno oslabljeni. Borba protiv epidemijskih rizika i bolesti postala je političko, politikantsko i ispolitizirano pitanje, a ne pitanje zdravstva kao što bi trebalo biti.