Da li ste čuli da je GRANTA magazin dao Commonwealth nagradu od 2500 funti (oko 5000$) za priču koju je napisala umjetna inteligencija? Ovo bi možda zvučalo ohrabrujuće kao dokaz da AI ima dušu i može stvarati. Osim…

Osim što je priča sadržavala besmislene metafore koje zaista i izgledaju kao da su spajane od nespojevih dijelova. Jedna od rečenica je glasila: „djevojka se nasmijala kao izlazak sunca nad sudoperom” („girl smeled like sunrise over a sink“). Priča se otvara ovom rečenicom : „They say the grove still hums at noon. Not the bees’ neat industry or the clean rasp of cutlass on vine, but a belly sound — as if the earth swallows a shout and holds it there. Za riječ „hum” (“zuji”) se zna da je koristi često baš AI, preferira tu riječ. No, osim ovih čudnih metafora, koje neko može prihvatiti kao licencia poetica, a neko kao nonsense, ima još tragova AI.

Radilo se o priči „Serpent in the groove” pisca iz Trinidada i Tobaga Jamira Nazira koja je u maju 2026. proglašena karipskim regionalnim pobjednikom godišnje nagrade GRANTA magazina, koja se dodjeljuje za neobjavljenu fikciju iz cijelog Commonwealtha. Ova nagrada je prestižna i po jačini stoji samo malo ispod The New York Times nagrade i samo Pulitzera. Nekoliko dobitnika ove nagrade je dobilo i Nobelovu nagradu za književnost.

Granta magazin je dao izjavu u kojoj kažu kako su za provjeru da li je djelo AI ili ne koristili AI i to Claude i da je rezultat upita bio gotovo „sigurno nije proizvedeno bez ljudske pomoći” te „ako priča ima ljudsku jezgru, ona je koncentrirana“ u nekim specifičnim odlomcima i „umjetna inteligencija je korištena za njezino razrađivanje“.

Sharma Taylor, sudija u žiriju koji je dodijelio nagradu, opisala je priču kao „ispoliranu”.

Kako piše Guaridan, Ethan Mollick, profesor na Univerzitetuu Pennsylvaniji, napisao je na Blueskyju: „Priča koju je 100% generirala umjetna inteligencija upravo je osvojila nagradu Commonwealtha za karipsku regiju“, nazvavši je „nekom vrstom Turingovog testa“. Kao dokaz, naveo je Pangram, detektor umjetne inteligencije, koji je rekao da je djelo generisano umjetnom inteligencijom, ali je također rekao: „ko zna, zna.“

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2028. godine, Olga Tokarczuk, priznala je da koristi AI za ideaciju, no isto tako nakon ove izjava preko svog izdavača poslala ii izjavu da AI koristi isključivo za istraživanje, a ne za pisanje.

Ovdje treba skrenuti pažnju i na skandal uništavanja knjiga koji je učinio Anthropic. Dakle, Anthropic, kompanija koja se suprotstavila SAD administraciji u pogledu korištenja podataka građana za nadzor, uništila je milione štampanih knjiga kako bih ih skenirali i nahranili svoj AI LLM model Claude. Za ovakva visokokvalitetna skeniranja potrebno je da se knjige rastave stanicu po stranicu, odnosno unište i za to je kompanija potrošila milione dolara.

Dakle, dobitnica Nobelove nagrade aktivno i svjesno učestvuje u ubrzavanju kraja jedne ere i sarađuje, dapače, vjerovatno plaća pretplatu kompanijama, za iznajmljivanje alata koji uništavaju knjige.

Direktor lanca knjižara Barnes and Noble je izjavio kako je ova kompanija spremna za prodavanje knjiga koje je generisala umjetna inteligencija.

Pitanje koje se postavlja da li ove akcije-eksperimenti vode humanizaciji umjetne inteligencije – AI ili dehumanizaciji čovjeka i čovječanstva? Da li smo toliko ogrezli u kič i šund da nam je svejedno ko nam piše, pa i kreira vizualne sadržaje. I otkad je umjetnost postala „sadržaj”? Da li smo toliko navikli na nepretenciozne žanrovske romane koji imaju odrežen ključ i prestali čitati ono što je stvarno umjetnost, što ima dušu i postali nesposbni da uživamo u takvim rečenicama i značenjima? Na sajmovima knjiga uglavnom se prodaju te zanatske knjige – horori, trileri, detektivski romani. A danas malo ko, osim ogreznutih i napaćenih studenata i profesora komparativne književnost, može da se izbori sa jednim Čarobnim Brijegom ili Djecom ponoći? Pisanje je podosta svedeno na ugovore sa izdavačima i štancanje onoga što se prodaje.

Ili je i umjetnost ostala tako maniristička i pretenciozna da nemogućim spojevima riječi i oblika koji ne zvuče normalno i ljudski? Da li  eksperimenti poput Dablinaca ili Finneganovog bdjenja pokazuju toliku fasciniranost neobičnim, začudnim kombinacijama, pa smo više nesposobni razlikovati ljudsko djelo od mašine?

Da li je grijeh koristiti mašinu, algoritam za ideaciju  da li je to zaista povećavanje ljudskog potencijala? Da li trebamo o razvoju ideja pričati sa algoritmom ili drugim ljudima, pa i sami sa sobom? Koristiti algoritam za prevodi i za određene pasuse, a da konačno djelo bude više ljudskog uma djelo?

Da li ovako nešto poput generativne umjetne inteligencije treba biti vlasništvo privatnih kompanija, a sad znamo da Open AI, kao jedna od tih kompanija, izlazi na tržište dionica, predali su deokumentaciju za I.P.O. (initial public offering) ili bi ova moć trebala biti nacionalizovana?

Kao što sam u nekoliko prethodnih tekstova naglašavala – hoće li to AI preuzeti kreativne poslove i umjetnost ,a nama da preostane da odčepljavamo vodovodne i kanalizacione cijevi i štemamo struju, uz svo poštovanje prema majstorima – nismo svi za te poslove talentovani i nemamo znanje. Ovdje se radi o tome da se svi ljudi osude na istu vrstu posla – fizičke, poslove njega, rada, bez mogućnosti velikog izbora.

I zadnje – da li je etično koristiti alate koji zapravo služe za ratovanje, nadzor, krađu i uništavanje također i za kreiranje, ako ne već umjetnosti, a ono „novog sadržaja”? Da li je ta puka algoritamska kombinatorika zaista djelo umjetnosti  i da li algoritam ima dušu? Da li androidi sanjaju električne ovce?

 

Napomena: ovaj tekst je 100% ljudski dok je naslovna ilustracija urađena pomoću alata GAI uz detaljno promptanje stila ilustracije i elemenata ilustracije. Na Nauka govori bismo voljeli imate ljude koji su ilustratori, ali zbog trenutne nemogućnosti da ih platimo koristimo AI. Ali uvijek ćemo biti skloniji ljudskoj ruci.