Andrei Mihai, urednik i autor na portalu ZME nedavno je diplomirao na doktorskom studiju na Univerzitetu u Birminghamu. S njim je Jelena Kalinić za Nauka govori razgovarala o položaju studenata doktorskih studija u Ujedinjenom Kraljevstvu koji dolaze van UK, a pitali smo ga i za savjete oko traženja mentora, koji su primjenjivi i na mnogo drugih zemalja i univerziteta. Ovaj razgovor može biti koristan za sve one koji pokušavaju naći način studirati doktorski studij vani ili su već na studiju.
Nauka govori: Financiraš li sam doktorski studij ili imaš stipendiju?
Andrei Mihai: Imao sam stipendiju 3 godine. U teoriji je to bilo dovoljno da se završi doktorat, ali niko ne završi doktorat u 3 godine (ili gotovo niko). U praksi vam treba još godina (ili više), što iziskuje samofinanciranje. Također, moja stipendija je bila znatno manja od minimalne plaće. Tako da sam na kraju morao i sam financirati dio svog rada.
Nauka govori: Koliko je skupo studirati u UK – uključujući smještaj i hranu. Znamo da to varira od mjesta do mjesta, ali dajte mi približnu procjenu.
Andrei Mihai: Mislite li na razdoblje mog doktorata ili sada? Jer se mnogo promijenilo u zadnje dvije godine. Sada, u gradu srednje veličine koji nije preskup, rekao bih da možete unajmiti sobu za minimalno 500 funti u zajedničkoj kući. Možda možete dobiti malo jeftinije. Ali također možete biti puno skuplji. Naravno, ako želite cijeli stan/kuću to je puno skuplje. Zatim, mjesečni troškovi mogu biti oko 700 funti. Moj stil života nije tako skup (ne izlazim često, obično kuham, nemam dizajnersku odjeću LOL). Svakako se može proći za manje, ali može biti i skuplje, pogotovo u zadnje 2 godine.
NG: Koji su najčešći problemi s kojima se susreću doktorandi u UK-u koji nisu državljani UK-a? Je li se situacija pogoršala nakon Brexita?
AM: Situacija se definitivno pogoršala nakon Brexita. Na mnogo načina. Sretan sam što živim u lijepom susjedstvu u blizini univerziteta, tako da sam skoro u “lijepom” balonu. Ali čak i u ovom balonu, ljudi su manje prijateljski raspoloženi, a ponekad i neprijateljski raspoloženi nakon Brexita. U Ujedinjenom Kraljevstvu sam 7 godina pa mogu reći da se definitivno pogoršalo. Zatim je drastično smanjeno financiranje istraživanja. Naš odjel je sada u biti raspušten, mi smo bili zadnja grupa koja je završila doktorate koliko ja znam. Također, anegdotalno, nekoliko ljudi u istraživanju reklo mi je da su bili odbijeni za radna mjesta/poslove/intervjue bez vidljivog razloga, čak i kad su bili kvalificirani, samo za odabir Engleza. Ne mogu potvrditi je li to tako, ali ima puno anegdota.
Također, što se tiče usluga, puno je gore. Vrijeme čekanja na zdravstveno osiguranje dramatično se povećalo. Sveukupno je mnogo manje projekata. Nema više Erasmusa, nema više Horizonata, nema više mnogih projekata koji su bili u prednosti. Mobilnost (bar s Evropom) bitno je lošija. Mogao bih nastaviti, stvarno je puno problema s kojima sam se susreo, izravno i neizravno nakon Brexita.
Andrei Mihai, izvor: Instagram
NG: Kako odabrati studij, instituciju i PI-a (op.a. principal Investigator, obično šef istraživačke grupe, i ujedino mentor na doktorskoj disertaciji)? Koje kvalitete i karakteristike tražite u PI-u i koji su vaši savjeti o tome kako pronaći mentora (i kakvog) bez obzira na to gdje studirate doktorski studij?
AM: Rekao bih da postoji nedostatak pravih mentora u akademskoj zajednici, iako se to u posljednje vrijeme popravlja. Realno, nije lako procijeniti koliko je mentor dobar nakon jednog ili dva online poziva. Rekao bih, ako je ikako moguće, pokušajte se osobno sastati s njima i vidjeti laboratorij. Osjetite vibru, pokušajte razgovarati s drugim ljudima koji su bili tamo, osjetite kako izgleda normalan dan u laboratoriju. Očito, to u mnogim slučajevima nije moguće. Rekao bih da pokušajte biti iskreni o svojim idejama i planovima i onome što se nadate tamo postići. Budite transparentni i tražite transparentnost. Postavljajte pitanja poput:
“Kako izgleda normalan radni dan u vašoj grupi? Ostaju li ljudi koji rade doktorat radi dodatnih istraživanja — ako ne, zašto ne? Kakav stil mentorstva biste rekli da imate (i pogledajte odgovara li to onome što želim).”
Opet, ovo je lakše reći nego učiniti. Također možete potražiti medijska spominjanja, vidjeti priopćenja za tisak, možda neke video zapise, možda razgovarati s drugim ljudima koji jesu/bili su u laboratoriju, ali općenito, dobijte što više informacija i nemojte se bojati reći ‘ne’ ako osjećate da to nije dobro okruženje. Doktorat je velika obveza u smislu vremena i truda. Nećete imati sve informacije unaprijed, ali nemojte donositi odluku na slijepo.
NG: Kako pronaći ravnotežu između posla i privatnog života ili čak u tvom slučaju rada na diplomskom radu, rada i odmora?
AM: Kakvog privatno života? Kao što sam spomenuo, morao sam nešto raditi i tokom doktorata. Moj osobni život bio je povremeni odmor u gradu, gledanje animea, čitanje i igranje računalnih igrica.
NG: Jesi li čuo za slučajeve diskriminacije stranih studenata – recimo da moraju više raditi jer “nemaju porodicu u UK” pa se na njih prebacuje više obaveza ili slično?
AM: Da, iako nisam siguran da je to baš diskriminacija, ali definitivno neki šovinizam. Rekao bih da je to prilično uobičajeno, ali opet, mogu govoriti samo za sebe i ne mogu potvrditi anegdote drugih ljudi. Iz vlastitog iskustva, često sam doživio da me se gleda poprijeko. Kad bih išao na konferenciju ili seminar s oznakom na kojoj piše “Rumunija” ili “UK”, ljudi te gledaju sasvim drugačije, u ovisnosti od zemlje koja piše. Također, čuo sam da me stariji profesori na nekoliko sveučilišta nazivaju “rumunskim studentom”, što je vrlo znakovito.
NG: Kakva je UK u pogledu akademske slobode, izražavanja mišljenja, unutar institucija, političkih stavova?
AM: Vrlo otvoreno, vrlo besplatno. Rekao bih da je u UK jako dobro na ovom planu.
NG: Možete li na temelju činjenica izdvojiti nešto što smatrate pogreškama među doktorandima?
AM: Nisam siguran što da kažem. Mislite li na greške koje rade doktorandi? Rekao bih da je najveća pogreška pretvaranje doktora nauka u cijeli vaš identitet. Život ide dalje nakon doktorata, ide dalje nakon akademije. Možete sasvim, možete uzeti pauze. Ne morate raditi lude sate za nisku plaću (jer će plaća biti niska). Učinite to zato što to želite, a ne zato što se osjećate prisiljenim.
NG: Sve češće se susrećemo s problemom kratkoročnih ugovora za osobe s doktoratom i postdoktoranti koji ne mogu naći stalni posao već idu s jednog projekta na drugi. Ovakva egzistencijalna neizvjesnost nije dobra za psihički i fizički strah mladih znanstvenika, ali ni za znanost općenito, jer ljudi se gube i odlaze iz akademske zajednice. To mogu diktirati i projekti koji traju 2, 3 ili možda 5 godina. Emmanuelle Charpentier u Lindau već je naglasila da se prava znanost ne događa u tako kratkom vremenu i da se pravo istraživanje događa nakon deset godina kontinuiranog rada. Ako pogledate ove društvene i akademske probleme, ima li način da se popravi ova situacija? Jasno je da nisu svi doktori nauka i postdoktoranti u ovoj situaciji, ali nažalost, mnogi od njih jesu?
AM: Da, to je definitivno veliki problem za istraživače na početku karijere. Nisam stručnjak. Mislim da je glavni problem financiranje. Financiranje obično dolazi za nekoliko godina, iako se istraživački projekti često rade desetljećima. To stvara veliku količinu neizvjesnosti i stresa, kao što ste spomenuli, i smatrao bih da je to jedan od najvećih problema u akademskoj zajednici.
Rekao bih da je jedan od problema taj što političari ili kreatori politika koji daju sredstva razmišljaju kratkoročno (4-godišnji ciklusi), a to je problem u mnogim područjima, ne samo u istraživanju. Ne znam kako to ispraviti. Drugi je da ima (mislim) puno više doktoranata nego radnih mjesta. To znači da će u mnogim područjima odjeli uvijek naći ljude da popune mjesta, tako da ih zapravo nije briga ili ne žele ulagati u zadržavanje postdoktoranata ili istraživača na početku karijere. Znam da to nije slučaj na nekim odsjecima i nekim poljima (posebno za vrhunska sveučilišta, recimo), ali mislim da je to za mnoga sveučilišta dio problema.
NG: Kako se odnositi prema problemu uznemiravanja i mobinga u akademskoj zajednici, koji je uglavnom usmjeren na mlade naučnike, možda malo više na žene, ali ima i slučajeva mobinga i šikaniranja muškaraca, iskorištavanja i zanemarivanja tih mladih ljudi.
Andrei Mihai: Nisam siguran kako točno definirati mobing. Opet, mogu govoriti samo iz iskustva. Ne znam previše o konkretnim slučajevima, ali rekao bih da je cijeli sistem često vrlo nebrižan stav prema mlađim istraživačima, posebice ženama. Mislim da je to veći problem, što nema puno potpore mlađim naučnicima i gotovo je cijeli sustav protiv njih.
