Genetička analiza sugeriše da je populacija naših predaka bila na rubu izumiranja prije 930.000 godina.
U to vrijeme, naši preci počeli su se širiti planetom. Hodali su uspravno i koristili se jednostavnim kamenim oruđem. Bilo ih je oko 100 000, ne mnogo u poređenju sa sadašnjošću, kada nas ima preko 8 milijardi, ali to je bilo dovoljno da nastave u opstajati. Ali onda se nešto dogodilo i populacija je pala na oko 1200 jedinki. Oko 98% cjelokupnog stanovništva je nestalo. Prije 800.000 godina, populacija se oporavila, malo po malo, na oko 30.000 jedinki.
Međunarodni tim istraživača, koji je uključivao znanstvenike iz Kine, Italije i SAD-a, upotrijebio je inovativnu tehniku pod nazivom FitCoal (fast infinitezimal time coalescent process) kako bi rasvijetlio prethodno neobjašnjivu prazninu u afričkim i euroazijskim fosilnim zapisima. Umjesto da se oslanja samo na fosile, ova tehnika je iskoristila genomske sekvence modernog čovjeka od 3154 osobe kako bi se došlo do demografskih zaključaka o drevnim ljudskim populacijama.
U članku objavljenom u Science i naučnom radu u Science pod naslovom “Genomic inference of a severe human bottleneck during the Early to Middle Pleistocene transition” objavljenom 31. avgusta 2023. godine, autori nastoje rasvijetliti mutnu fazu na kraju donjeg pleistocena, kada se dogodio pretposljednji veliki kognitivni skok čovječanstva. Iz razloga koji su još uvijek nepoznati, gotovo da nema fosila iz tog doba prije nešto više od 900.000 godina, uz rijetke iznimke kao što su dijelovi lobanje otkriveni u Gomboreu u Etiopiji i ostaci Homo antecessora u Atapuerci, u Španiji.
U svojoj analizi otkrili su upečatljivo usko grlo zbog kojeg je globalna populacija naših predaka ostala sa samo 1280 jedinki koje su se mogle razmnožavati. Prema kriterijima Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN), to bi naše pretke svrstalo negdje između “ugroženih” i “kritično ugroženih”. S tako malo alternativa, parenje u srodstvu se proširilo, a učinci tog gubitka raznolikosti mogu se vidjeti i danas. Međutim, kako sugerišu autori, taj trenutak nevolje mogao je dovesti do nastanka nove vrste, možda Homo heidelbergensis, zajedničkog pretka neandertalaca, denisovaca i Homo sapiensa.
Osim demonstracije nove tehnike za dobivanje informacija iz daleke prošlosti, rezultati objavljeni u Science daju još jednu informaciju s kojom se može nastaviti rekonstruisati evolucijsku istoriju čovječanstva. Hipoteze izvedene iz postojanja ovog dugotrajnog populacionog uskog grla zahtijevaće otkriće novih fosila kako bi se dovršila slika. Iako je to trenutačno nemoguće, uvijek postoji nada da se iz takvih drevnih ostataka pronađe DNK.
Ovo nije jedini put da je populacija predaka naše vrste dovedena na rub izumiranja. Postoje dokazi o takvom “uskom grlu” koje se dogodilo prije oko 1.2 miliona godina, kada su ljudski preci svedeni na oko 18 500 individua, te prije 70 000 godina, kada je, možda usljed erupcije supervulkana Tobu (današnja Sumatra) i hiljadugodišnje epizode hlađenja Zemlje došlo do ugrožavanja ljudske vrste i preostalo je samo između 1000 i 10 000 parova ljudskih predaka koji su se mogli razmnožavati.