Andrija Štampar je utemeljitelj javog zdravstva na poručju bivše Jugoslavije. Po njemu nosi ime i hrvatski Nastavni zavod za javno zdravstvo.
Piše: Anida Babović
Pandemija Covid-19 počela je 2020. godine, a dvije godine poslije na vrhu liste zemalja sa najvećim brojem žrtava našle su se i države Balkana. Odgovor kompletnog balkanskog društva na najveću zdravstvenu krizu modernog doba bio je, u najmanju ruku, poražavajući.
U moru dezinformacija, loših politika i zapanjujućeg neznanja, postojali su izuzeci. Jedan praktičan i kreativan alat u borbi protiv širenja pandemije koronavirusa osmišljen je u Hrvatskoj. Robot za razgovore (chat bot) Andrija je prvi hrvatski digitalni asistent nastao u cilju pomoći zdravstvenom sistemu. Pružao je građanima provjerene informacije i preporuke. Ime je dobio po jednom od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije (SZO/WHO) i reformatoru javnog zdravstva čije su prakse zaživjele u cijelom svijetu.
Priča o doktoru Andriji Štamparu je priča o znanju i vizionarstvu kao temeljima svakog kvalitetnog sistema. Jedno stoljeće poslije, vrijedi se podsjetiti na tog čovjeka, uz pitanje kako popraviti urušeni sistem i krenuti boljim putem.
Andrija Štampar rođen je 1888. godine u selu Drenovac, na istoku Hrvatske. Otac Ambroz, po zanimanju seoski učitelj, trudio se na sina prenijeti ljubav prema učenju. Uz nju su išli samosvjesnost i progresivnost, što je oca često skupo koštalo te je porodica bila prinuđena da se više puta seli zbog neodobravanja male sredine. Propitivanje nametnutih dogmi bila je porodična stvar, pa je mladi Andrija, zaljubljen u nauku i slobodu, i sam dolazio u sukobe s krutim i konzervativnim autoritetima. Po završetku gimnazije, 1906. odlazi u Beč na studij medicine.
Prijatelji iz tog perioda opisuju ga kao samozatajnog i sramežljivog mladića izgubljenog u knjigama. Već kao student napisao je nekoliko radova na temu poboljšanja narodnog zdravlja, a poseban interes tokom studija pokazivao je za predavanja iz socijalne medicine koja je držao prof. Ludwig Teleky. Godinu prije diplomiranja objavljuje članak „Narodno zdravlje” u kojem govori o metodama kojima država može pomoći u borbi s zdravstveno-socijalnim problemima. Daje primjere država koje učestvuju u osnivanju društava, npr. “društvo za suzbijanje sušice” i pomažu siromašnom stanovništvu dijeljenjem lijekova. Iz ovoga je jasna Štamparova težnja ka praktičnom djelovanju, pravljenju sistema koji ljekarima osigurava potrebne resurse i potiče ih da izlaze na teren.
Diplomirao je 1911. i prva iskustva kao ljekar stiče bolnici u Karlovcu. Kao glavne probleme ističe siromaštvo, manjak obrazovanja i socijalne bolesti. Organizuje predavanja o alkoholizmu i sastanke apstinenata. Uviđa da briga o narodnom zdravlju nije zadatak samo ljekara, ona iziskuje angažman svećenika, učitelja i radničkih organizacija. Apelira na nužnost za većim brojem ljekara i boljim uslovima rada. Važno je napomenuti da Štampar zaključke uvijek potkrepljuje svojim statističkim analizama jer brojke su potvrda ispravnog zapažanja.
1913. godine prelazi u Novu Gradišku i kao okružni ljekar se susreće sa nekoliko aspekata medicine koji bitno određuju njegov životni put. Nova Gradiška je u Štamparovo vrijeme bila močvarno područje, a klimatski uslovi su pogodovali pojavi zaraznih oboljenja koja su se odatle širila zbog geografskog položaja Gradiške kao čvorišta puteva.
Austro-Ugarska baš zbog toga gradi prve karantene u Gradišci, a nešto kasnije otvara i okružnu bolnicu za potrebe garnizona i stanovništva. Mladi ambiciozni doktor u tim je okolnostima izvlačio zaključke i usmjerenja za dalji rad, te su eliminacija i prevencija zaraznih bolesti označile početak njegove karijere.
Pokrenuo je i lokalno glasilo nazvano Biblioteka javnog zdravlja i u svoju sredinu prenosio najnovije spoznaje i načine borbe protiv bolesti. Obrazovao je, kroz predavanja i izložbe, stanovništvo o tome kako ispravno graditi kuću, odgajati djecu, brinuti se o bolesnima, čistiti, kuhati, koju hranu jesti, kako se nositi s alkoholom i spolnim bolestima. Objašnjava da bolest nije sramota, opisuje kako izgleda boravak u bolnici i kako ljekari liječe. Sve čini s ciljem da odagna strahove i upozna nedovoljno educirano stanovništvo o važnosti zdravlja i djelovanju ljekara. Mještani udaljenih sela pješačili su do njegove bolnice na liječenje jer su zahvaljujući doktoru Štamparu počeli vjerovati u medicinu.
Po izbijanju epidemija boginja pisao je o zaštitnoj ulozi cijepljenja. U zimu 1915. godine lično je cijepio 20 000 ljudi za 2 mjeseca, obavljajući posao čamcem jer se rijeka Sava razlila i poplavila Posavinu. Doktora ništa nije zaustavljalo u njegovoj misiji.
U Novoj Gradišci ga je zatekao početak Prvog svjetskog rata i izazovi liječenja u teškim ratnim vremenima. Tokom rada u ratnoj bolnici Crvenog križa bio je zapažen Štamparov ravnopravan odnos prema ratnim pacijentima različitih vjeroispovijesti i suprotstavljanje vojnoj upravi kada bi se miješala u rad ljekara. Na kraju rada u ratnoj bolnici nije prihvatio novac za svoj rad te je 350 kruna nagrade darovao u dobrotvorne svrhe za Gradišku.
Krajem Prvog svjetskog rata i sa pojavom španske groznice, prve pandemije modernog čovječanstva, njegovo iskustvo i zalaganje u polju prevenciju otvara mu vrata ka političkom aspektu medicinskog posla. Postaje organizatorom i strategom javnozdravstvene politike u novonastaloj državi, Kraljevini SHS. Od 1919. do 1931. godine radi na uspostavi i provođenju politika javnog zdravstva.
Susretao se s nerazumijevanjem dijela društvene elite koja nije podržavala njegov plan za razvoj preventivne medicine, te se nije tako entuzijastično zalagala da zdravstvena usluga postane besplatna i dostupna svima pod jednakim uslovima. Ta struja samo ga je dodatno osnažila u radu i kreativnosti.
Progresivne i moćne ideje, Štamparov polet i predanost općoj dobrobiti privlačili su mlade zdravstvene radnike i ujedinili ih u zajedničkom zadatku. Do 1930. Štamparov tim podigao je više od 250 zdravstvenih institucija, uključujući stanice u ruralnim područjima u kojima se pored pružanja zdravstvenih usluga, vršila i edukacija stanovništva.
Ništa manje značajan, uz pomoć Rockefeller fondacije, je i njegov rad na pokretanju Škole narodnog zdravlja u Zagrebu 1926. godine, a kasnije su joj pridružene i druge ustanove na više lokacija u Zagrebu: Institut za socijalnu medicinu, Epidemiološki zavod s odjeljenjima: Bakteriološko-serološko odjeljenje, Kemijsko odjeljenje, Antirabično odjeljenje, Odjeljenje za cijepljenje protiv boginja; Kužna bolnica.
Nagli prekid Štamparovog rada 1930. godine je uzrokovan promjenom političkih okolnosti nakon šestojanuarske diktature, ali sam doktor nije ostavio mnogo podataka o tome, bar ne javno dostupnih. Manjak informacija na tu temu mogao bi biti u skladu sa njegovom vizijom zdravstvenih radnika kao onih koji svoju misiju provode bez obzira na okolnosti, stavljajući svoj poziv ispred svega.
Kako u diktatorskom ozračju nije bio poželjan, okreće se internacionalnom radu i promociji zdravlja prvo u Evropi i Americi. Stiče prijatelje diljem svijeta nesebično dijeleći svoje znanje. Zatim odlazi u Kinu, uzdrmanu desetogodišnjim građanskim ratom i revolucijom. Tamo uspostavlja javnozdravstvene politike koja se posebno iskazala u vrijeme pandemije azijske gripe iz 1957. godine. Iz rada doktora Štampara mogle su se uzeti smjernice za organizaciju djelovanje u veoma teškim okolnostima.
Kada se 1939. u Jugoslaviji ponovno promijenila politička atmosfera, Štampar se vraća u Zagreb. Vratio se svojim pređašnjim zadacima u oblasti socijalne medicine i prevencije, a 1940. izabran je za dekana Medicinskog fakulteta. Na toj funkciji djelovao je kratko jer 1941. nakon njemačke okupacije biva uhapšen i prebačen u Graz, gdje ostaje u zarobljeništvu do 1945. godine. Nesalomljivog duha, odmah po oslobođenju se vraća u Zagreb i tamo nastavlja voditi Medicinski fakultet, a pomaže i u uspostavi Medicinskog fakulteta u Rijeci.
U isto vrijeme, radi na osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) 1946. godine, a 1948. godine predsjedavao je prvim sastankom WHO-a u Ženevi. Aktivno doprinosi osnivanju i radu WHO-a, do svoje smrti 1958. godine. Dobitnik je internacionalnih nagrada i priznanja, autor brojnih knjiga, radova i edukativnih materijala. Proveo je reformu nastave na Medicinskom fakultetu, pokrenuo čitav niz zdravstvenih ustanova koje i danas djeluju.
Njegova definicija zdravlja kao „stanja potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti“ je cilj modernog zdravstva, ali i odraz čovječnosti i intelektualne uzvišenosti njenog tvorca. Andrija Štampar ostavio je svijet boljim mjestom.
Aplikacija Andrija s početka priče mali je korak prema tradiciji koju smo usvojili od dr. Štampara. Ta tradicija medicinu poima kao sveobuhvatnu i integrisanu u svaki segment života, gdje su prevencija i obrazovanje jednako važni kao i liječenje.
