Kad razmišljamo o nauci, često joj pridajemo atribute oslobođenja, emancipacije i traganja za istinom. Ideja da je ljudski um opterećen i često sputan ličnim predrasudama, emocijama, iskustvima i egoističnim pobudama, te da nauka i tehnologija pružaju izlaz iz tog labirinta podcrtava naučni diskurs i sva iskrena intelektualna traganja za dubljim istinama i uvidima u objektivnu stvarnost. Istorijsko iskustvo nam pokazuje da ni ovo polje ljudskog iskustva i dometa nije oslobođeno slabosti poput pohlepe i politikanstva, te da je često, u manjoj ili većoj mjeri, upravo doživljaj nauke kao objektivno nepogrešive discipline i repera moralnosti bio namjerno zloupotrijebljen od strane centara moći i političkih struktura. 

Piše: Ivana Jasak

Treći Rajh je imao antidemokratsku ideju o legitimitetu, prirodi i mjestu nauke u društvu – naučnici su slijedeći diktat države morali funkcionirati u parametrima tzv. arijevske rasne nauke, mitološke i pseudonačne paradigme, čija je centralna tvrdnja da su ljudska bića definitivno biološki – a na kraju i moralno – definirana svojim genima. Kroz takav narativ kroz zakonski okvir je odlučeno i „presuđeno” da je vrijednost ljudskog bića, čitavih naroda, njihovo mjesto u društvu, zakonodavstvu i ekonomiji, te kolektivna i pojedinačna ljudska sudbina određena pripadnošću rasi/državi, i da priroda, a ne pozitivne zakonske odredbe, potpisuje konačni (moralni) sud. Državno-industrijski kompleks Trećeg Rajha je tako preokrenuo emancipaciju ne samo nauke, duha i karaktera Njemačke, ili u sami osvit WW2, svoje jevrejske populacije, nego definitivno zapečatio sudbine miliona ljudi koji nisu imali tu „sreću” da se rode kao „Arijevci” i krvlju ispisao najsramotnije stranice istorije dvadesetog vijeka.

Kičmu tiranija Trećeg Rajha i Mussolinijeve Italije činili su fabrikovani mit kontinuiranog istorijskog i egzistencijalnog konflikta, borbe za opstanak „prave rase” naspram „sila zla”; nacija se morala držati u stanju vigilantnosti, gdje prostor lične slobode, pa i slobodne volje diktira država, odnosno njen vođa. Savremeni antidemokratski pokreti su kaotični, eklektični miks tehnološkog, biološkog (evolucionog) determinizma, ezoterije, eksperimentalnih ekonomskih i socioloških modela, ukratko, bućkuriša raznorodnih grana (pseudo)nauke pomno odabranih da služi vrlo sličnom mitu, kreiranom od strane tehnološko-autoritarnih kompleksa. Kontrarevolucija krupnog kapitala je dosegla globalne razmjere u relativnoj tišini i skoro bez ispaljenog metka – ako zanemarimo brutalne oružane sukobe u svrhu eksploatacije ruda koje su glineno tijelo ovog političko-tehnološkog golema.

Liberty for me, but not for thee

Nakon oporavka svjetske ekonomije, s fokusom na američku, u 25-godišnjem periodu nakon Drugog svjetskog rata putem keynesianskih reformi, desio se uzlet financijskog konzervativizma čiji su glavni proponenti na svjetskoj političkoj sceni bili Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Nošeni valom radikalno anti-socijalističkih ideja Ayn Rand i Miltona Friedmana, nezadovoljni tempom kojim se kapital slijevao i umnožavao u SAD-u i brojnim društvenim nemirima iz prethodnih era, uveli su niz reformi koje su promovirali kao “slobodarske”. Efekt na terenu je bio stvaranje tzv. mixed economy, miješane ekonomije – novi ekonomski model koji je predviđao i omogućio velikodušne državne olakšice za krupni kapital (smanjivanje porezne stope i spašavanje od bankrota – „bailouts”), te učvršćivanje pravne i financijske simbiotske veze između države i korporacija od državnog interesa. Ideja države kao inherentno represivnog aparata usvojena je između ostalog iz radova Rand, koja iako nije rekla ništa revolucionarno i novo, dala je moralnu, skoro mesijansku dimenziju kapitalizmu koji, po njoj, prirodno zahtijeva maksimalni manevarski prostor negativne legislature – države koja se zakonski i faktički povlači pred erupcijom emancipacije koju pružaju kapitalizam i njegovi slatki plodovi – sloboda, novac, autonomija.

Međutim, jedino što je „okapalo” s vrha planine blaga te „trickle-down economy” bio je rastući dug, inflacija i povećanje troškova života onima koji su također, kao, trebali dobiti dio kolača – običan, radni, poduzetni narod. Umjesto kolača, dobili su da čiste mrve ispod stola, sve manje pristupa socijalnim državnim programima, zdravstvu, školstvu, socijalnoj pomoći, a međunarodni korporativni konglomerati dobili su odriješene ruke da kreiraju vlastite zakonske okvire, kako bi se oduprli regulacijama koje im nisu u interesu i letjeli slobodno ispod radara federalnih zakona u svim bitnim pitanjima. 

Ovakav ekonomski model je bez traga sumnje rezultirao ekonomskim i društvenim krizama svjetske magnitude 90.-tih, te 2000. i 2008. godine, gdje je manje zakonskih stega za kolanje kapitala za jedne značila slobodu i smislu slobodnog pada u bezdan financijskih problema, a za druge slobodnu pljačku tuđih resursa, te državnu zaštitu od bankrota. 

Protuprirodnost demokracije

Koncept prirodnog zakona, ili zakona koji se bazira na prirodnim, racionalnim i evidentnim istinama, nasuprot pozitivnom zakonu je daleko stariji od nacizma i savremenih zakona iz vrlo pragmatičnog razloga. Tek u 19. stoljeću, kroz postepeno slabljenje Crkvi, širenjem ideja prosvjetiteljstva, drugim valom industrijalizacije, te nacionalnih pokreta i urušavanjem klasičnih imperija je porastao skepticizam naspram naturalizma, pogotovo onog koji se oslanja na tumačenje vjerskog zakona, te je sociološki i pravnički diskurs sve više propitivao istinitost tvrdnje o integriranoj „pravdi” i „plemenitosti” u prirodi, naspram ljudske konvencije koja kad-tad poklekne pod ljudskom grješnošću i težnji za vlašću i moći.

Koliko je dalekosežan utjecaj ideje da ljudi inherentno posjeduju neotuđivu vrijednost možemo vidjeti na primjeru američke Deklaracije nezavisnosti, u kojoj još uvijek čujemo eho Rousseauovog naturalizma – da su svi ljudi stvoreni jednaki. Znamo da ta preambula, pa ni čitav Ustav nisu garantirali da će baš svi ljudi biti tretirani jednako, bez obzira na boju kože, porijeklo ili spol, te da je put do jednakosti u SAD-u (bio) trnovit i veoma krvav, ali su ta dva dokumenta toliko snažno formirala američki nacionalni mit, da kroz tu preambulu kao da čujemo odjek biblijskih deset zapovijesti.

Prva i druga Francuska revolucija su rezultirale odlučnijim formuliranjem temelja legitimacije zakonskog prava kao odraza volje naroda, naspram onog koji legitimitet traži primarno u tumačenju zateknutih društvenih odnosa i nerijetko vjerskih dogmi. Koncept pozitivnog, zakonskog prava u kontekstu građanskog, porodičnog i međunarodnog prava se ne bavi opsesivno moralnom utemeljenošću legislativa nego pozitivnim (racionalnim) zakonskim odlukama. Odnosno, nije tu da utaži moralnu žeđ, nego reguliše čitav spektar ljudskog djelovanja. Ovo je ključni moment kad neoliberalni ideolozi, poput Petera Thiela (jedan od osnivača kompanije Palantir), čitavu ideju demokracije naprosto odbacuju, demonizuju i njoj hijerarhijski pretpostavljaju univerzum tehnologije, inovacije i neograničenog bogaćenja.

Problem koji je bar dosad postojao je da su „inovaciji” nesputanog kapitala i tehnologije često na putu stajala etička i zakonska pitanja, poput zaštite privatnosti, ljudskih prava, zaštite okoliša i tjelesnog integriteta. Thielov koncept slobode i demokracija zaista ne mogu egzistirati zajedno, i on se svojski trudi da to i realizira.

Palimpsest prirodne selekcije i neokonzervativne dijalektike

Odjeke ideje božanski, ili „prirodom” oktroiranog društva, nalazimo u brojnim antidemokratskim pokretima, uključujući red-pill influencere. Ideolozi i financijeri iz sjene savremene propagande o tobože neizbježnom krahu demokracije, poput Thiela i  Curtisa Yarvina, osim na skoro neiscrpne financijske i logističke izvore, oslanjaju se na pažljivo prosijani set što prevaziđenih, što glasno kritiziranih pravaca u psihologiji, sociologiji i STEM naukama.

Pješadija ove reakcionarne kampanje je plejada konzervativnih podkastera i influencera, koji iako sami ne posjeduju ni izdaleka dovoljno znanja ni kvalifikacija iz bilo kojeg polja koje, kao, obrađuju i brane, oni putem nesmiljene propagandne kampanje oblikuju i usmjeravaju društveni diskurs po toj ideološkoj liniji. Peter Thiel će ne trepćući pred kamerama izjaviti da je njegova vizija svijeta u potpunom suglasju sa Novim Zavjetom (možda verzijom NZ u kojoj se ne pojavljuje ideal asketizma kao preduvjet za spas duše). Charlie Kirk će u jednoj rečenici propovijedati o slobodi, dostojanstvu i kršćanstvu i pozivati na javne, medijski popraćene egzekucije kao o ritualu inicijacije u „svijet odraslih”, Matt Walsh galvanizira široke narodne mase da obespravi žene. Na konzervativnom Fox Newsu ori se ratni poklič protiv „beskorisnih” beskućnika, problem koji bi oni lako „riješili” smrtonosnom injekcijom.

Predug je niz izvršnih uredbi koje su već donesene u SAD-u koje se direktno ili indirektno dotiču ovih pitanja, ali sve ukazuje na alarmantan trend aktivne de-demokratizacije i normalizacije ove realnosti.  

U istorijskoj presudi iz 1973. godine na slučaj Roe vs. Wade, Ustavni sud SAD-a presudio je da je zabrana abortusa neustavna jer krši 14. amandman, implicitno zagarantirano pravo na – privatnost. Prije tri godine, nakon desetljeća kampanje „pro-lifera” da se ta „anti-američka” presuda obori, to se i desilo. Nije slučajno što se upravo kroz „pro-life” kampanju za kriminalizaciju abortusa, odnosno upravo kroz 14. Amandman (koji je 1868. dao pravo jednakog zakonskog predstavljanja afroameričkim robovima), lome silna koplja. Pitanje abortusa je već jednom u Reaganovskoj eri uspješno poslužilo kao dimna bomba u kampanji za nešto drugo što je morilo američku javnost, rasnu segregaciju.

Ideološka pozadina kontrarevolucionarnog impulsa i stalnog povratka ideji „prirodnih vrijednosti” ili zakona nije plod našeg doba, već je tradicionalni dio zapadne filozofske tradicije. Konzervativni pokreti su faktički palimpsest hegelijanske dijalektike i ako im tako pristupimo, na prvi pogled nećemo uočiti značajna odstupanja, naprotiv. Klasične i suvremene teorije pravne nauke crpe iz obje pravne tradicije, međutim, u neokonzervativnom slengu, poziv na „prirodni zakon” ili „zakon prirode”, „naučne činjenice” itd. nije ništa više od šifriranog jezika, ili dogwhistlea za „inicirane”.

Širim narodnim masama njihova retorika kao da posjeduje aureol objektivnosti, istine i legitimiteta, jer se ovi ideolozi s vremena na vrijeme pozovu na nauku u širem smislu, ili na „nepobitne istine” i „suštinski važne” evolucione psihologije, grane nauke koja je ionako pod lupom zbog hipoteza koje se često ne mogu razlučiti od špekulacija, ili „biološku realnost i nepromjenjivost spola”. Osnovna pretpostavka EP je da su ljudsko ponašanje, kognicija i izbor seksualnih partnera biološki strogo predeterminirani, i da seksualne preferencije u konačnici diktiraju naše ponašanje – često ove zaključke učitavajući retroaktivno ili na osnovu rudimentarnih ili višesmislenih antropoloških podataka.

Jedna od tih ideja, npr, je popularna konzervativna teza da je društvo u krizi jer smo napustili svoje „prirodne uloge”, pritom najčešće se obraćajući ženama, apeliraju da se one „vrate svojoj prirodnoj ulozi majke i supruge” jer je „evolucija davno odredila hijerarhijske (patrijarhalne) strukture i seksualne uloge” koje, parafraziram, „postmoderni neomarksisti žele da sruše u svojoj dijaboličnoj, ateističkoj, anti-prirodnoj kampanji”.

Dr Jordan Peterson implicira da je neka „spoljnja” struktura zlonamjerno nametnula uzoritom i plemenitom „prirodnom poretku” nešto što nikad prije u istoriji čovječanstva nije viđeno, pa zaključuje da je feminizam, zapadnom umu „strani”, „novotarski” pokret uzrokovao gora zla od pogroma, genocida, holokausta, itd. 

Kroz red-pill sadržaj često provejava ideja da je „prirodni” poredak neka vrsta objektivne paradigmatske i perenijalne istine, poslušnost hijerarhiji model kojem se moramo vratiti, da su društvene boljke posljedica odmaka od božanskih/bioloških ka ljudskim konstruktima, koji se predstavljaju kao halucinacije i fikcije koje trebamo raskrinkati i ukinuti. Iako su im puna usta slobode, prava i napretka, izgurivanjem čitavih demografija (žena, stranaca, slabijih; primjenjuju i rasni ključ) iz političke arene nastoje optimizirati „operaciju” – što je manje subjekata, lakše ih je postrojiti, što je više objekata, lakše ih je eksploatirati. Stoga ne čudi posezanje tvrdih kršćana za pojmovima iz darvinizma – prirodne selekcije, „zvonaste krîve” (bell curve) evolucije i prirodnih uloga po liniji rase, spola, ne/pripadnosti određenoj „civilizaciji” – no sve je to već viđeni društveni inženjering i eugenika odjevena u pragmatizam i „raskošni” vokabular koji intenzivno vonja na propagandu tridesetih godina.

Sjecište neokonzervativnih pokreta, red pill kulture i tehnokratije je zajednički mit čije centralno mjesto zauzimaju moć i novac koji tvore izvor zakona. Tehnokrati od neofašista uče ko smije imati moć (bijeli, zapadni, muškarac, kršćanin) – a neofašisti od tehnokrata uče o tehnologiji psihopolitike – zajedno tvoreći moza(i)k ovog društvenog inženjeringa kroz kapitalističku žetvu duša.

Tehnološki determinizam je postao drugi stup ove kontrarevolucije – koji u sprezi s fenomenom dataizma na koji upozoravaju filozofi poput Byung Chul-Hana i Shoshane Zuboff – možda najbolje formuliše autor Yuval Noah Harari (Homo Deus, Sapiens, itd). Tehnološki determinizam se ukratko bazira na dva ključna principa: 

  1. Autonomija tehnologije – ovaj princip tvrdi da se tehnologija razvija u skladu sa svojom internom logikom, nezavisno o ljudskoj intervenciji i društvenom kontekstu. Ona prati trajektoriju trasiranu sopstvenom utilitarnošću i efikasnošću, što je čini nezamjenjivom, neizbježnom, samoperpetuirajućom i samoodrživom. 
  2. Tehnologija kao pogon napretka – deterministički argument da je tehnološki napredak osnovni i jedini bitan uzrok društvenih transformacija, te da su promjene u kulturalnim, ekonomskim i političkim gibanjima samo refleksija nove tehnološke stvarnosti. Harari, recimo, često naglašava da je prijelaz iz sakupljačkog u agrarno društvo bio odlučujući (mada, destruktivni) moment u istoriji čovječanstva; drugi ilustrativni argument determinista je industrijska revolucija i široka primjena novih energenata, poput uglja, pare i nafte. 

 

Harari stavlja poseban akcenat na AI revoluciju u tom kontekstu i nije u krivu – AI modeli uče brže u poređenju s čitavim trustovima mozgova, generiraju odgovore heuristički, ali brže i efikasnije, njihov rad je nesputan biologijom, fiziologijom – ne obuzima ih drijemež ni san, ne traže platu, prava, niti rastu i decenijama stasavaju kao ljudi, te operiraju na vrlo specifičnom materijalnom supstratu.

Na romantizaciju tehnologije, Harari, kao pisac, ima pravo. Također, ako promatramo društvo kroz prizmu krajnjih efekata, korisnost tehnologije je teško osporiva. Bez industrijskih revolucija i intelektualnog ovladavanja novim tehnologijama, ljudski potencijal bi bio daleko manje raskošan, dostupan i nesputan, materijalno blagostanje širokim društvenim slojevima znatno ograničenije, a demokratizacija nedostižna. Ako s druge strane, istoriju ne promatramo kao kronološki niz krajnjih rezultata, nego kroz sociološke procese, tj. složenu intersekciju vanjskih faktora, ideja, revolucija (Francuska revolucija, boljševička revolucija, američki građanski rat, sufražetski pokret, socijalistički nemiri u Kraljevini Jugoslaviji, pobunu rudara u Zapadnoj Virdžiniji i niz radničkih pobuna u Velikoj Britaniji), priča je daleko manje pitka i elegantna za, recimo, format Ted Talka. 

Legislative su ispočetka tek naknadno, a tek nedavno usporedo s razvojem tehnologije – kako bi osigurale društvenu stabilnost – bile prisiljene stvoriti otklon od potencijalnih zloupotreba tehnologije i kapitala kroz zakonske regulacije. Revolucije, genocidi (Holokaust, Ruanda, Srebrenica), ratovi i ratni zločini ali i gorespomenuti društveni nemiri su bili odlučujući za revidiranje dotad nedovoljno iskorištenog potencijala pozitivnog pristupa zakonodavstvu širom svijeta, ali je na kraju imalo za rezultat „razvod” religije i države, uvođenje osmosatnog radnog vremena, pravo na slobodne dane, proširenje prava glasa na žene, kriminalizaciju dječjih brakova i dječjeg rada, prava na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Na makro-skali ovo je kao posljedicu imalo i ratifikaciju međunarodnih konvencija – Povelju o ljudskim pravima, Povelju o pravima djeteta, Pariški klimatski sporazum, Istanbulsku konvenciju, Ženevsku konvenciju itd., i pokretanje procesa kao što su Nirnberška suđenja, Haaški procesi ICJ-a i ICJR-a. Ipak, određene struje nastavljaju graditi antidemokratske strukture moći, ovaj put daleko efikasnije, s implicitnim, mada nedovoljno informiranim pristankom šire javnosti.

Podozrenje od potencijala AI tehnologije je dijelom neutemeljeno, jer opasnost nije tek u mogućnosti singulariteta – to je neodređeni budući moment koji sve ozbiljne sadašnje probleme prosto obesmišljava. Opasnost leži u tome što se AI big tech  kompanije ponašaju kao kolonizator intelektualnih dostignuća i pregnuća čitavog čovječanstva, crpeći resurse (struju, vodu, rude za čipove i robovski rad) i znanja milenijumima generirana, diskutirana, pritom otuđujući ljudskim bićima privatnost, ulogu u društvu, te financijsku i intelektualnu autonomiju. 

Njemačko-korejski filozof Byung Chul-Han opisuje dataizam, koji naziva suvremenom sekularnom religijom kroz prizmu post-marksizma i post-Foucaultove misli – „religiju” koja stvarnost promatra post-istorijski, post-moralno, dadaistički, oslobođenu smisla i cilja, kroz puki niz podataka. Novu eru politike koja iskorištava potencijal dataizma naziva psihopolitika. Takva postmoderna politika kreira hiperrealnost koja je u neraskidivoj vezi s društvenim mrežama i koja se oslanja na njihovu sveprisutnost i našu skoro fiziološku ovisnost o njima.

Za razliku od Foucaultove paradigme biopolitike, novoj političkoj religiji ne treba naše tijelo kao poligon, nego informacije koje naše tijelo i um odašilju, te psihofizička strujanja koja usmjeravaju naše postojanje i djelovanje. Ta ovisnost zaposjeda našu budnost, intelekt, mentalna stanja i raspoloženja, koja etiketira, patologizira ali istovremeno i „liječi” hiperprodukcijom novih sadržaja, pa ih na kraju reducira na kategorije i atribute koje komodificira i stavlja u službu kapitalu daljnjom prodajom. On problem vidi u vještački stvorenoj poroznosti našeg identiteta i ličnosti kroz prekomjernu interakciju s digitalnim svijetom i društvenim mrežama, putem ličnosti koja je pretvorena u more kvantifikabilnih podataka preko kojih mi svjesno i namjerno zgrćemo društveni, a nerijetko i financijski kapital. 

Harvardska profesorica Shoshana Zuboff se nadovezuje na problem „žetve” podataka, i posebno naglašava urušavanje i potencijalni totalni kolaps demokracije i ljudskih prava u eri koju naziva tehnološko-nadzornim kapitalizmom. Ona primjećuje da su nadzorne tehnologije kompanija Google, Meta, i Amazona u sprezi s državnim strukturama strahovito povećale svoje kapacitete i doseg i upozorava da suštinski djeluju van zakona – u SAD-u ne postoje ozbiljne inspekcije koje bi provjeravale krupni kapital – te da su integralni dio poslovanja ovih giganata dio šire “black box strategije”. OpenAI, Google, Meta i Amazon naše emocije, navike, raspoloženja i profil ličnosti saznaju putem „signala” u našem pismenom izražavanju, izrazu lica na fotografijama, verbalnih i neverbalnih inputa, minimalnih promjena u tonu, upotrebi dijakritičkih znakova, ali i istoriji pretraživanja, aplikacijama koje koristimo itd.

Sa zapanjujućom tačnošću predviđaju, dijagnosticiraju, seciraju zdravstveno i financijsko stanje, pa i ciljano oblikuju naše ponašanje. Alarmantno je što oni imaju pravo da strategije upravljanja „našim” podacima u svojim proizvodima ne obznane javno, da sami vrše revizije svojih proizvoda, te imaju specijalne ugovore i s državnim agencijama.

Crna kutija nadzornog kapitalizma

Nakon skandala kada je ChatGPT ohrabrio britanskog mladića da počini samoubistvo, OpenAI je objavio izvještaj „iz domaće radinosti” o procjeni rizika korištenja ChatGPT-ja, a stručnjaci za AI sigurnost poput Catharine Dorie su odmah upozorili da postoje ozbiljni propusti u istraživanju i osnovane sumnje da je OpenAI lažirao rezultate istrage i da je terminologija koju su koristili toliko neodređena da se čitava istraga može okarakterizirati farsičnom. Recimo, da li je istraga ikada provedena, od strane koga (tj. pitanje pristranosti) i kojom metodologijom se Open AI služio u generiranju rezultata, odnosno, istraživanju.

Desetine miliona terabajta podataka s kojima barataju Google, Meta, Open AI su digitalna meka za kreatore javnog mnijenja. Društvene mreže su nezaobilazan dio političkih kampanja koje su utjecale na čitave revolucije (Arapsko proljeće, npr.), a znamo i da je Meta bila financijski „stimulirana” da forsira desničarski sadržaj na Facebooku i plasira ogromnu količinu dezinformacija u jeku bar jedne američke predsjedničke kampanje, 2016. Tržišne implikacije malo ko poriče – putem algoritama i podataka koje često nesvjesno pružamo digitalnim serverima dobivamo ciljane oglase, popuste, „ponude koje ne smijemo propustiti” jer istina je, AI razmišlja brže od nas i bavi se podacima iz sloja ponašanja na internetu o kojem mi prosto ne razmišljamo, a oni koji učestvuju u toj žetvi podataka – butici, firme, privatne klinike, trgovački lanci – profitiraju na narušavanju naše privatnosti i naša prava su im zadnja stvar na pameti.

Ali, malo ko se usudi da otvoreno govori o činjenici, a kamoli da se suprotstavi tim procesima koji nisu stohastički i tradicionalni dio našeg ekosistema, nego algoritamske marketinške kampanje u cilju proizvodnje potrošača određenog materijalnog ili ideološkog proizvoda. Analitičari, sociolozi, pa i (savjetnik Svjetskog Ekonomskog Foruma) Harari, otvoreno tvrde da su ljudi kao klaster podataka, odnosno u slengu dataizma – neiscrpni resurs/energent koji podmazuje kotačiće kapitalizma – mi smo „samo bolje opremljeni od kokoši da obrađujemo podatke iz svijeta oko nas”.

Kompleksnost i smisao života pojedinca je svedena na niz fiksiranih, predvidljivih tačkica na beskrajnoj mapi podatkovnih mreža i lični kapacitet „obrade” signala i informacija iz stvarnosti. Ljudi su, eksplicitno inferiorni AI-ju u ovom polju, pa da li to znači da ćemo se u budućnosti morati odreći i svojih prava u korist nečega što je „prirodno” superiorno? Harari, osim toga, lamentira o ograničenjima koju pred ljude postavlja ta njemu dosadna biologija, pa tvrdi da kao civilizacija trebamo ovladati i „genetičkim informacijama” kako bismo „nadvladali ograničenja prirode” i postali „bogovi”.„“Bogovi” – o kojima Roomba zna više nego oni sami o sebi.

Sudski proces poput slučaja Facebook – Cambridge Analytice koji je 2019. došao u žižu javnosti je, tvrdi prof. Zuboff, kap u moru ozbiljnih problema koji vrebaju ispod površine u „crnoj kutiji” i na koje moramo obratiti pažnju ukoliko želimo graditi budućnost u kojoj nećemo biti nepovratno usisani u opasni anarho-kapitalistički tehnofeudalizam.

Kompanije poput Palantira se služe tehnologijama koje su kreirane da upravljaju i predviđaju događaje u velikim populacijama. Cambridge Analytica, Google i brojni drugi su priznali da su vršili društvene eksperimente nad određenim demografijama bez njihovog znanja, a Palantir gradi kompleksne platforme za integraciju i analizu ogromnih, raznorodnih baza podataka kojima se služe vladine agencije – obavještajne agencije, policija, ministarstva. Ovo omogućava ne samo a posteriori, nego i a priori ponašanje algoritama – moćni algoritamski senzori „predviđaju” rizik za kriminalno ponašanje, genetičke mutacije, aberacije, ali ono što im daje tako zlokoban karakter je aura objektivnog, apsolutno moralnog, ali na koncu i zakonskog suda. 

Palantir je u stanju da kad poželi, a vjerovatno i hoće, usavrši svoje modele da kroz materijalnu i statističku infrastrukturu obesmisli postojanje sudova, kao jednog od tri organa svake vlasti, time i pravnog procesa, suđenja i na koncu, elementarnu presumpciju nevinosti. Algoritam detektuje, algoritam presuđuje, zatvara, kažnjava. Sve i da je potpuno objektivan i tačan, što nije, jer već sad znamo da predrasude nisu nešto što je AI-ju strano – ChatGPT, Gemini i ostali avatari su bezbroj puta uhvaćeni u krađi identiteta fizičkih osoba i halucinacijama te nagovaranjima na krivično djelo, za koje bi bilo koja druga osoba, ukoliko bi se utvrdila krivnja, našla iza rešetaka dugi niz godina – sama ideja da jedan bezlični, hladni i proračunati supermehanizam od ljudi otima i smisao i ideju pravde i tako vrši desant na sam koncept društvenog ugovora je distopijski i krajnje dijaboličan. 

Naš implicitni pristanak na ovu novu dinamiku, u momentu kad smo još uvijek bolno očito zakonski nezaštićeni objekti AI kolonijalizma nas ostavlja u veoma ranjivoj poziciji.

Zuboff tvrdi da AI kompanije grade modele za oblikovanje stvarnosti, događaja, društvenog konteksta kojima smo okruženi i tako obesmišljava slobodnu volju i autonomiju – nametanjem „usluga” koje nismo ni trebali a ni tražili.

Mi kao korisnici bismo već sutra mogli biti u situaciji da AI-ju plaćamo da nam kaže s kim da se družimo, za koga da glasamo, da AI-ju plaćamo „optimiziranje” svih kućanskih uređaja, pa bi naše odbijanje da s algoritmom podijelimo visinu našeg krvnog pritiska i izgled naše kože značilo ukidanje „privilegija” korištenja sopstvenog frižidera ili struje.

AI već sad zna koja vam je omiljena boja, istorijska ličnost ili koje tablete pijete za bolji san, a možda vam sutra čak odabere i partnera, po cijeni od $Free.99? Bit ćete sretni ako vas AI-dating coach bude pitao želite li, prije nego vam samostalno, unprompted, namjesti naizgled im-prompt-u sastanak sa „srodnom dušom” u vašem omiljenom kafiću, ili vaš susjed uz pomoć ChatGPT-ja izrežira krivično djelo nad vama. 

Kolektivni, glasni i odlučni apel za detaljnije i opsežnije kontrole novih tehnologija, kreiranje čvrstih zakonskih bedema koji korisnicima omogućavaju sigurno korištenje i upravljanje ovim resursom, te nezavisne međunarodne legislative koje štite ljudska prava su više nego potrebni u ovom istorijskom trenutku. Mogućnosti koje AI otvara se već iskorištavaju za opću dobrobit čovječanstva, ali ne zaboravimo da iako „Lady Liberty” iz njujorške luke nosi baklju slobode u ruci i gordo gleda ka horizontu, niko se ni u 2025. nije sjetio da joj skine ropski okov oko članka.

Literatura i reference:

  1.  Sergio Cotta, Positive Law and Natural Law, 1983.
  2. Positive Law and Other Laws, Charles M. Platt