Gotovo od početka pandemije kruži jedan mit, jedno potpuno pogrešno shvatanje situacije koje se zabetoniralo i pojedinci ga ponavljaju kao neku čarobnu mantru: „obdukcije su zabranjene pa se ne može znati ko je stvarno umro od kovida”. Ali to nije kako medicina funkcioniše.
Već smo jednom na blogu Quantum of Science pisali o tome kako je ovo neistina, kako je bilo obdukcija, pogotovo na počecima pandemije, kada su ljekari, patolozi pokušavali utvrditi šta se to događa i kolika je šteta koju virus SARS-CoV-2 čini ljudima koji imaju tešku kliničku sliku i preminu od COVID-19. Tako je utvrđen intenzitet oštećenja pluća kod preminulih. Ali ne moraju se obdukcije raditi na svakom preminulom da bi se utvrdio uzrok smrti. Najbolje je pitati ljekare kako zapravo to izgleda i kako se utvrđuje uzrok smrti.
Evo šta nam kaže dr Jovan Raičević povodom svega toga:
Problem s medicinskim laicima je u tome što ne znaju kako se uopšte utvrđuje uzrok smrti. Pa ne radi se svakome obdukcija. Da se radi, 60% svih doktora u svim zemljama bi bili patolozi, a isti toliki procenat zdravstvenog budžeta bi trebalo odvajati da bi se nedvosmisleno utvrdilo od čega ljudi umiru. To se naravno nigdje ne radi, jer bi bilo suludo neracionalno i oduzelo bi resurse od onoga što zdravstvo treba da radi, a to je da liječi ljude. Da ilustrujem kroz dva primjera kako se kliničkim putem utvrđuje uzrok smrti. Pacijent se javlja u hitnu službu zbog jakog bola u grudima. Na EKG se registruje elevacija ST segmenta, laboratorijski nalazi pokazuju porast srčanih enzima, a ultrazvukom srca se nalazi hipokinezija segmenta zida srčane komore i nedvosmisleno se postavlja dijagnoza infarkta miokarda. Ako ovaj pacijent u toku sljedećih dana umre, jasno je da je umro od infarkta, tu nije potrebna nikakva obdukcija. Isto je i sa smrću od zarazne bolesti. Čovjek dobije simptome kovida, uradi se antigenski test ili PCR koji bude pozitivan. Sljedećih dana tok bolesti ide u pravcu pogoršanja, a svi laboratorijski i radiološki parametri odgovaraju karakteristikama teškog kovida, jasno je da je u pitanju kovid i ako taj pacijent uprkos terapiji umre, naravno da je umro od kovida.
I na kraju, po ko zna koji put ovo da ponovim, obdukcije kod kovida uopšte nisu zabranjene! Naprotiv, rađeno je mnogo obdukcija i zahvaljujući njima smo mnogo toga i naučili o kovidu, između ostalog i jako važnu činjenicu da SARS-CoV-2 direktno napada krvne sudove i izaziva tromboze, a to je kao posljedicu imalo usavršavanje terapije i povećanja šanse za preživljavanje kod teških bolesnika. Kao dokaz tvrdnje da obdukcije nisu zabranjene, prilažem nekoliko odličnih, velikih studija sa serijama od više desetina do više stotina obdukovanih pacijenata umrlih od kovida:
https://scholar.google.com/scholar?q=covid%20autopsy%20study&hl=sr&as_sdt=0&as_vis=1&oi=scholart
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/33449998/
Ovo su samo najistaknutije studije, a kad se ukuca „covid autopsy study” u Google, izađe nekoliko desetina stranica (nisam listao dalje od četrdesete) a na svakoj po deset studija koje su obuhvatile obdukcije umrlih od kovida. To je već 400 studija sa po više desetina do stotina obdukcija svaka, eto toliko o tome da su obdukcije zabranjene. Potrebno je da ljudi pažljivije provjeravaju izvore informacija, jer ako se uhvate za prvu informaciju koja se slaže sa njihovim viđenjem stvari, ili sa nečim čime im je neko napunio glavu, srljaju u ozbiljne zablude.
