Ok, znam da tamo negdje izvan mog fokusa postoje neki ljudi koji piju vlastiti urin u sklopu nečega što se zove urinoterapija i tvrde kako je to ultimativni lijek za sve, od ćelavosti do raka. Također, tamo negdje postoje i ljudi koji tvrde da urin možete piti bez ikakvog straha, pa čak i stavljati na rane (?!) jer je ta izlučevina sterilna. 

 
Ovdje ću se vrlo kratko pozabaviti tim glupostima.
 
Najveći dio urina čini voda – oko 95%, a s obzirom da čovjek proizvede otprilike 1.4 L urina dnevno, putem urina se izluče i neke rastvorene čvrste tvari, njih nešto iznad 50g dnevno. Tu se nalaze određeni metaboliti, prije svega, urea. Urin može sadržavati i nešto proteina, koji ga zamućuju, ali povišeno prisustvo proteina u urinu nikako nije dobar znak. U urinu ima i nešto mineralnih soli te glukoze, s tim da je kod dijabetičara povišen nalaz glukoze u mokraći. Nadalje, tu ima i urobilinogena, urične kiseline i kreatinina, ali ne bi smjelo biti ketonskih tijela i bilirubina. Višak vitamina topivih u vodi se izlučuje putem urina, što, opet znači da ako uzimate previše suplemenata vitamina, bez stvarne potrebe, vaše tijelo će to samo izlučiti. 
 

S obzirom da većina ovih molekula nije štetna, a neke su čak i važne za organizam možda bi neko mogao zaključiti da urin ne samo što nije štetno piti, nego je i ljekovit. Čak su se neki lijekovi, prije svega hormonalni lijekovi, dobijali iz urina (recimo urina kobila) sve dok nismo uznapredovali do tačke razvoja kada te aktivne tvari možemo dobiti sintetski.

 

 

 
Međutim, urinoterapija je ništa drugo nego primjer ludila i zabadanje alternativne medicine u sve pore života, zahvaljujući internetu te tako svaka šuša odjednom zna za ovu metodu. 
 
Treba istaći činjenicu da urin nije sterilan – naša tijela nisu sterilna i na nama i u nama uvijek ima nekih bakterija. Bakterija ima više u urinu žena nego u urinu muškaraca, zbog očiglednih razloga – anatomije ženskog reproduktivno-urinarnog trakta. 
 
Kada se kaže da je nalaz urina na bakterije negativan, to jednostavno znači da je broj bakterija i broj vrsta bakterija u urinu te osobe u granicama normale. Ali, bakterije su tu – urin ima svoj “vlastiti” mikrobiom.
 
Što se tiče pijenja urina, ta tradicija datira iz ayurvedskih spisa i praksa se zove amaroli. Navodno ju je sprovodio Gandhi. Također, praksa postoji i u kineskoj drevnoj medicini. Čak je u Indiji 2009. razvijena “zdrava alternativa” Coca-Coli i Pepsiju, koja se spravlja od kravljeg urina. 
 
Izlječenja raka urinom su angedotalna i praktično svedena samo na jedan rekla-kazala slučaj. 
 
Pa ko onda zagovara urinoterapiju?
 
Isti oni koji slikaju sadržaj crijeva nakon klistiranja, lažovi, i oni koji normalan svijet plaše izjavama kako je standardna medicina zla i opasna, da “ne liječi uzrok, nego posljedicu”, a oni nude rješenje kroz “holistički pristup”, šta god to značilo.