Borba s HIV – SIDA/AIDS traje već nekoliko decenija. Isto toliko traju različite zablude, dezinformacije i teorije zavjera vezane za ovu bolest. Pogrešne ideje o virusu humane imunodeficijencije – HIV i AIDS-u ponekad dovode do ponašanja koja uzrokuju da ljudi dobiju virus. Iako još uvijek imamo pitanja o HIV-u, naučnici su naučili mnogo – dovoljno da znaju da ljudi koji su HIV pozitivni nisu opasni niti osuđeni na propast. Postoje razvijene antiretrovirusne terapije (HAART-Highly active antiretroviral therapy/ART-Antiretroviral therapy), postoji postekspozicijska zaštita u slučaju rizičnog kontakta (PEP) i preekspozicijska zaštita koja se uzima ukoliko se očekuje rizični kontakt. Osobe koje redovno uzimaju terapiju, i imaju nedetektabilne razine virusa, neće prenijeti HIV partnerima.

Ovo je nekoliko stvari koje se pogrešno misle o HIV/AIDS ili možda nisu poznate široj javnosti.

Zabluda #1: “To je bolest gayeva, transrodnih osoba i ovisnika o teškim drogama”.

Ove kategorije, istina, imaju visok rizik inficiranja i prenosa. Međutim, i heteroseksualne osobe, ukoliko nisu oprezne, ukoliko vode neuredan život, često mijenjajući partnere i upuštaju se u visokorizično seksualno ponašanje, mogu biti inficirane. Najveći rizik dobijanja su transfuzije krvi, ali danas se krv za transfuzije pomno testira na ovaj i još neke patogene, tako da je taj rizik znatno smanjen. U početku pandemije HIV veliki broj slučajeva je bio upravo zbog transfuzija. Jedna od žrtava ovog načina prenosa HIV bio je dječak Ryan White, koji je bolovao od hemofilije i primio je transfuziju sa zaraženom krvlju. Dijagnosticiran je kao HIV pozitivan 1984. Preminuo je 1990.

Na ovaj način je HIV-om inficiran i poznati pisac naučne fantastike, Isaac Asimov. Zatajenje srca i bubrega koje je 1992. usmrtilo Asimova, uzrokovano je AIDS-om. Dobio je HIV transfuzijom krvi tokom operacije srca 1983. To nije javno otkriveno sve dok njegova knjiga It's Been a Good Life nije objavljena 2002. godine.

Nakon transfuzije, velik rizik prenosa nosi prenos sa zaražene majke na dijete te analni odnos (posebno receptivni). Oralni odnos ima gotovo zanemarljiv rizik prenosa, primjerice, a vaginalni ima manji rizik od analnog. Međutim, ovo ne znači ni da je vaginalni odnos posve siguran i da se nikako ne možete tako zaraziti. Svaki seksualni odnos bez kondoma nosi rizik prenosa HIV i drugih patogena koji se prenose spolnim putem, poput hepatitisa C ili HPV. Ponekad ni osoba s kojom imate odnos ne zna da je pozitivna. Ne zaboravite: latentna faza ove infekcije traje jako dugo, godinama i osobe nemaju simptome. Što se ovisnika o drogama koji koriste špricu tiče, rizik predstavlja dijeljenje igle, ali i korištenje igle ponovo – studije pokazuju kako se virus u igli može zadržati i do 42 dana.

Stigmatizacija, homofobija i transfobija otežavaju situaciju s kontrolom ove pandemije: rizične osobe oklijevaju da se testiraju, bolest se krije i negira i sve to stvara uslove za prenos. Borba protiv stigmatizacije HIV pozitivnih osoba je borba za ljudska prava, pristupačnost i redovito primanje terapija, demokratiju… a to su preduslovi za kontrolu pandemije HIV/AIDS.

 

Zabluda #2: “Mogu dobiti HIV ako sam u blizini ljudi koji su HIV pozitivni”.

HIV se ne prenosi dodirom, suzama, znojem, slinom ili mokrenjem. Iako se ovo govori od samih početaka ove pandemije, i dalje postoji zazor od HIV pozitivnih osoba i strah prenosa putem pribora za jelo ili ljubljenja s HIV pozitivnim osobama.  Ne možete ga dobiti:

  • Udišući isti zrak
  • Dodirivanjem WC daske ili ručke na vratima
  • Pijenjem vode iz fontane
  • Grljenjem, ljubljenjem ili rukovanjem
  • Dijeljenjem pribora za jelo
  • Korištenje opreme za vježbanje u teretani
    Možete ga dobiti iz zaražene krvi, sperme, predsjemene tekućine, vaginalne tekućine ili majčinog mlijeka. Ne prenose ga komarci, i to je potrebno istaći, niti se širi kontaminiranom vodom.

Zabluda #3: “Ja sam heteroseksualna osoba i ne koristim lijekove za sprječavanje infekcije. Neću dobiti HIV”.

Većina muškaraca dobije HIV kroz seksualni kontakt s drugim muškarcima. No, virus možete dobiti i heteroseksualnim kontaktom sa zaraženom osobom: oko 1 od 6 muškaraca i 3 od 4 žene. Žene koje imaju spolne odnose sa ženama imaju najmanji rizik od prenosa. Da, ovo smo objasnili i pod #1, ali je važno da se ponovi.

Danas, dok broj slučajeva u populaciji muškaraca koji imaju seks s muškarcima (MSM) opada, broj žena zaraženih HIV-om, nažalost stoji. Žene čine oko 19% novih slučajeva u SAD. Među njima, naročito su ugrožene crne žene i Hispano populacija.

Nasilje nad ženama i HIV

Također, slučajevi žena koje se inficiraju imaju iza sebe jedan mračan podatak – dosta HIV+ žena su silovane. Zbog toga, potrebno je žrtvama silovanja ponuditi trenutačnu (na licu mjesta) i dugoročnu zaštitu – besplatno testiranje,  postekspozicijske terapije i svu drugu njegu, uključujući i zaštitu mentalnog zdravlja i konsultacije.

Veliki broj žena u toku rata u Ruandi je ciljano silovan – silovale su ih čete HIV+ muškaraca planski u cilju genocida. Studije pokazuju kako je oko 70% preživjelih žrtava silovanja u toku genocida u Ruandi su HIV pozitivne. “Očevici su kasnije pričali da su pljačkaši koji su nosili virus opisali svoje namjere svojim žrtvama: da će ih silovati i zaraziti kao krajnju kaznu koja bi jamčila dugotrajnu i mučnu smrt.” (prema članak u Lancetu 2002.)

Nasilje nad ženama igra ulogu u izazivanju HIV infekcije među ženama.

Zabluda #4: “Imam HIV. Moj život je gotov.”

U prvim godinama, kada je bolest bila epidemija i nije bilo dostupnog liječenja, stopa smrtnosti od AIDS-a bila je iznimno visoka. Ali današnji lijekovi omogućuju ljudima koji imaju HIV ili čak AIDS da žive puno duže, normalne i produktivne, kvalitetne živote. HIV  se promijenio. Ako odmah započnete liječenje lijekovima i ako se pravilno uzimaju, moguće je da nikada nećete razviti SIDA/AIDS.

HIV bi mogao povećati vjerovatnost da ćete dobiti bolesti poput raka, bolesti srca i bolesti bubrega. Stoga je potrebno uzimati terapiju protiv HIV-a kako je propisano i voditi zdrav način života. Zahvaljujući HAART/ART, PrEP i PEP tretmanima, ova bolest se može staviti pod kontrolu. Ali za to je potrebna rana dijagnostika, da se na vrijeme počne s terapijom, a za takvo što su potrebni i preduslovi u društvu – destigmatizacija prije svega. Mnogo HIV pozitivnih osoba počinje primati terapiju nakon optimalnog perioda za početak.

Zabluda #5: Ako se liječim, ne mogu širiti virus.

Ovo je i tačno i nije tačno. Tačno je samo ukoliko redovno (svaki dan) pacijent uzima svoju terapiju i ako je nivo virusa nemjerljiv (undetectable). Liječenje HIV-om može smanjiti količinu virusa u krvi do razine koja se ne vidi u krvnim pretragama. To se zove nemjerljivo virusno opterećenje.

U je jednako U: Nedetektabilno (nemjerljivo)=Neprenosivo (prema engleskim riječima Undetectable = Untransmittable).

Studije pokazuju da ako je vaše virusno opterećenje nemjerljivo, ne možete prenijeti virus spolnim putem.

Ali ako pacijent propusti doze lijekova protiv HIV-a ili ih prestane koristiti, može prenijeti virus na druge. Stoga ih je potrebno uzimati tačno onako kako je propisano. HIV je bolest koja traži samodisciplinu, ali i povjerenje ukoliko jedan od partnera ima HIV. Jedno preskakanje terapije je nemar  ne samo prema sebi, nego i prema drugima.

HIV+ osobe bi trebale prakticirati siguran seks sa kondomom kako ne bi prenijeli virus nekom drugom. Čak i ako oba partnera imaju HIV i virus se ne može detektovati, nošenje kondoma može vas zaštititi od drugih sojeva, koji su možda otporni na lijekove, kao i od drugih spolno prenosivih bolesti.

 

Zabluda #6: “HIV je zavjera moćnika u cilju kontrole populacije.”

Ako je to zavjera u svrhu smanjenja broja stanovnika, tim moćnicima i vladama to ide jako loše, jer nas je već 8 milijardi.

HIV nije zavjera vlade, tajni CIA-in plan za ubijanje manjina. Stope zaraze veće su kod Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca, ali to je djelomično zbog lošijeg pristupa zdravstvenoj zaštiti i drugih društvenih i ekonomskih faktora. HIV se širi Afrikom i zemljama Trećeg svijeta iz istih razloga.

HIV nije virus kreiran u laboratoriji. Od tvrdnji da je ovaj virus posljedica vakcinacije protiv velikih boginja ili polia do sam-izdata Alana Cantwella u kojem on tvrdi da se radi o genetički modificiranom virusu kreiranom u laboratorijama  i drugih tvrdnji  kako se radi o dizajniranom virusu (uključujući i KGB propagandu)  – svašta se provlačilo kroz medije kao fringe teorije porijekla HIV.