Špinat je često hvaljen kao izuzetno bogat izvor željeza, prvenstveno zbog popularnog mita koji ga je postavio u centar pažnje kao “superhranu”. Međutim, ova reputacija špinata kao izvora željeza je pretjerana i bazirana na greškama koje datiraju još iz 19. vijeka. Mit se zadržao, zalijepio i sad ga je teško istisnuti iz kolektivne svijesti.
Nedavno mi je prijatelj pričao kako ga je ljekar savjetovao da jede više špinata zbog željeza. Kada ljekari šire ovakve dezinformacije, šta tek obični svijet radi i u šta vjeruje? Tužno je kada postanete svjesni da se vaše zdravlje nalazi u rukama ljudi koji se ne informišu, koji perpetuiraju odavno raskrinkane mitove i ništa ne čitaju od naučne literature.
Dakle, zašto mislimo da je špinat sjajan izvor željeza?
Nastanak mita o špinatu kao odličnom izvoru željeza
Mit o špinatu kao izvoru željeza potječe iz 19. vijeka, kada je njemački naučnik, dr. Erich von Wolf, 1870. godine pogrešno preračunao količinu željeza u špinatu. Pri dokumentiranju svojih rezultata, umjesto da zapiše da 100 grama špinata sadrži 3.8 miligrama željeza, von Wolf je greškom stavio decimalni zarez na pogrešno mjesto, upisavši 38 miligrama. Ova greška prošla je nezapaženo neko vrijeme i postala osnova za vjerovanje da špinat sadrži deset puta više željeza nego što zapravo ima.
Greška je primijećena 1930. ali se ideja zaglavila u glavama.
Da stvar bude gora, kada se skuha, špinat ima još manje željeza – oko 2.9 miligrama na 100 grama.
Ni ovdje nije kraj.
Naime, samo oko 1,7% hemijskog željeza u špinatu se apsorbuje kada ga jedemo. To znači da 2,6 miligrama željeza na 100 grama zapravo znači samo vrlo jadnih 0,044 miligrama apsorbovanog željeza. Uporedimo to sad s biftekom, od kojeg se otprilike 20% dostupnog željeza apsorbuje.
Jedan od razloga zašto se malo željeza u špinatu apsorbuje kada ga jedemo su i drugi prisutni spojevi. Neko vrijeme se smatralo da visoki sadržaj oksalne kiseline u špinatu igra ulogu. Novija istraživanja sugerišu da to nije slučaj. Umjesto toga, sada se smatra da su polifenolni spojevi koji se nalaze u špinatu odgovorni za to. Oni smanjuju količinu željeza dostupnog za apsorpciju tako što se vezuju za njega i formiraju netopljive spojeve.
Hrana koja jeste bogata željezom su meso, jetra te donekle neko povrće poput graha i leće. No, ako imate nedostatak željeza, svakako je pametnije suplementirati provjerenim preparatima, koji imaju tačno označen sadržaj i formu željeza i sadrže i vitamin C radi bolje resorpcije. Zbog nuspojava suplementacije željezom, treba biti oprezan i ne uzimati ipak na svoju ruku, nego razgovarati sa ljekarom, u nadi da to neće biti jedan od onih ljekara koji će vam u neznanju i nenačitanosti savjetovati špinat.
Špinat jeste zdrav, zbog niza razloga i trebamo ga jesti, ali ga ne trebamo koristiti kao značajan izvor željeza, jer zapravo nije bolji od puno drugih biljnih namirnica. To bi bilo zavaravanje i ništa na planu poboljšanja željeza ne bismo učinili. Ali kao izvor vitamina i vlakana – špinat je super.
Popularizacija mita
Mit je dodatno osnažen kroz popularnu kulturu. Jedan od najpoznatijih promotora špinata bio je animirani lik Popaj, mornar s nevjerovatnom snagom koja bi se drastično povećala svaki put kada bi pojeo konzervu špinata. Popaj je postao ikona i njegovo konzumiranje špinata kao izvora snage učvrstilo je percepciju javnosti o špinatu kao izuzetno bogatog željezom.
Međutim i ovdje treba nešto debunkati – kreator Popaja, E.C. Selgar, odabrao je špinat ne zbog željeza, nego zbog sadržaja vitamina A.
Zašto se mit zadržao?
Ovo je klasičan primjer problematike debunkovanja. Možete vi nešto debunkati, ali se prvobitna, netačna informacija zalijepi i kola okolo, dok debunk ne dolazi do šire populacije. Hajde što ne dolazi do šire populacije, nego ne dolazi ni do onih koji bi morali čačkati i kopati informacije, obrazovati se i osvježavati znanje, kao što su to ljekari.
Postoji nekoliko razloga zašto se mit o špinatu i dalje zadržava:
- Kulturna uslovljenost: Lik Popaja i njegova nevjerovatna snaga stečena konzumacijom špinata duboko je ukorijenjena u popularnoj kulturi. Ova simbolika i dalje ima snažan utjecaj, posebno na starije generacije koje su odrasle uz ovaj animirani film.
- Ponavljanje pogrešnih informacija: Iako je von Wolfova greška ispravljena, pogrešne informacije su se već duboko ukorijenile u literaturi i medijima. Mnogi izvori jednostavno ponavljaju stare podatke bez provjere njihove tačnosti.
- Percepcija zdravlja: Špinat je nesumnjivo bogat mnogim hranjivim tvarima, poput vitamina K, vitamina A, folata i antioksidansa. Zbog toga, javnost lako povezuje špinat sa zdravstvenim benefitima, što može dodatno pridonijeti zabludi da je bogat i željezom.
- Nedostatak svijesti: Mnogi ljudi nisu svjesni novijih istraživanja i korekcija koje su napravljene u vezi s nutricionističkim podacima o špinatu. Edukacija o pravilnoj prehrani često zanemaruje ispravljanje starih mitova.
Zaključak
Iako je špinat zdrav i nutritivno vrijedan, njegova reputacija kao izvora velike količine željeza je neopravdana i temelji se na istorijskoj grešci. Špinat sadrži željezo, ali ne u nekim posebno velikim količinama. Razumijevanje stvarnog nutritivnog sastava namirnica ključno je za pravilnu prehranu i izbjegavanje prehrambenih zabluda.
Edukacija i svijest o ovakvim mitovima mogu pomoći u boljem razumijevanju prehrane i zdravlja, a naročito edukacija zdravstvenih radnika, kako ne bi dalje širili bedastoće i dezinformacije.
