(tekst je u malo drugačijoj formi prvi put objavljen ovdje na blogu 2015. godine, ovo je update)

Neka naučna istraživanja pokazuju kako antioksidanti samo pogoršavaju situaciju kada se radi o raku, a već neki drugi rad pokaže da vitamin C, izvikani antioksidant, ubija stanice raka i da je Linus Pauling bio u pravu. Također, jedno istraživanje je pokazalo kako vitamin C ima značajnu ulogu u prevenciji neurodegenerativnih oboljenja. Meta-studije su pokazale kako pušenje i uzimanje vitaminskih suplemenata beta karotena nikako ne idu zajedno: beta karoteni čak povećavaju rizik od dobijanja raka pluća.

 
Naučnici sa Weill Cornel Medicine u NYC (laboratorija dr Lewic Cantley, istraživač Jihye Jun) su došli do zaključka kako velike količine vitamina C štetno djeluju po stanice tumora debelog crijeva tako što povećavaju nivo slobodnih radikala koji oštećuju stanice. Naime, stanice tumora kolona “vole” glukozu i kod njih je povećan nivo proteina koji transportuje glukozu kroz staničnu membranu. Međutim isti taj protein koji “prebacuje” glukozu – GLUT1 – odgovoran je i za transport oksidirane forme askorbinske kiseline tj. vitamina C, a upravo ta oksidirana forma vitamina C – DHA – iscrpljuje zalihe proteina koji stanicu štite od slobodnih radikala te tako stanice kancera bivaju izložene negativnim utjecajima slobodnih radikala. 

U prevodu, visoke doze vitamina C ubijaju stanice koje imaju povećan apetit prema glukozi, kakve su stanice tumora debelog crijeva. 

Naučnici su potom stvorili genetički modifikovane miševe koji su skloniji dobivanju tumora debelog crijeva uzrokovanog mutacijama na KRAS genu. I onda su miševima davali injekcije vitamina C koje su ekvivalent dozi ovog vitamina u 300 narandži. Miševi koji su primali injekcije vitamina C su razvili manje tumore (i manje tumora) nego oni u kontrolnoj skupini. Rad je objavljen u časopisu Science 16. oktobra 2015. godine, primljen je još u decembru 2014. što pokazuje koliko je uredništvo časopisa temeljito pregledalo argumente i dokaze ovog rada. 

Naime, i prije je bilo ovakvih teza – da visoke doze vitamina C ubijaju stanice tumora te da stanice tumora “vole” slatko” – pa ipak, stvar je u tome da sve naše stanice vole glukozu i treba biti oprezan sa ovakvim tezama.
 

Ovo istraživanje je jedno od onih koja se nadovezuju na rad Linusa Paulinga, velikog hemičara i molekularnog biologa, dobitnika čak dvije Nobelove nagrade (1954. za hemiju i 1962. za mir). Pauling je bio zagovornik uzimanja visokih doza vitamina C (on sam je dnevno uzimao 3 gr, što je bar 6x više od potrebne dnevne doze, 250-500mg). 1971. Pauling je sa hirurgom Ewanom Cameronom počeo kliničku studiju utjecaja intravenozno davanog vitamina C pacijentima oboljelim od raka. Međutim, novi nalazi iz 1982. su pokazali neke probleme u Paulingovoj studiji – naime, pacijenti koji su bili tretirani visokim dozama vitamina C nisu bili baš u terminalnom stadiju bolesti, dok su oni iz kontrolne grupe bili u terminalnom stadiju. Od tog trenutka kreće čitava trakavica priča i istraživanja da li je i koliko vitamin C dobar. Ipak, dokazano je kako vitamin C, budući da je topiv u vodi (hidrosolubilan) nije štetan ni u velikim količinama, za razliku od drugih vitamina koji također imaju antioksidativno dejstvo, ali su topivi samo u mastima (liposolubilni) poput vitamina E.

Linus Pauling



Bilo kako bilo, upravo Paulingu možemo mirne duše pripisati popularnost vitamina C. No, savremena medicina ne zastupa ovakav stav – zapravo, stav je da trebate uzimati vitamina C onoliko kolika je propisana dnevna doza za vaš spol i uzrast i da od velikih količina vitamina C nema neke koristi – jednostavno, ispiškićete suvišak ovog vitamina. Preporučena RDA je oko 90 mg na dan, ali tablete sadrže obično 200 i 500 mg vitamina C. 

Čak nema dokaza da su velike količine vitamina C dobro sredstvo za izbjegavanje sezonske prehlade ili za olakšanje simptoma obične prehlade, a to je floskula koju često čujemo u medijima. 

Sam Linus Pauling je umro zbog raka prostate – pokušavao se izliječiti visokim dozama vitamina C i odgađao je medicinsku i na dokazima utemeljenu terapiju. 

Šta je sad sa ove dvije studije sa početka priče koje imaju oprečne rezultate – jedna koja tvrdi da antioksidanti pogoršavaju stanje pacijenata oboljelih od tumora i ova o vitaminu C koji ubija stanice tumora?

Don't jump to conclusions!

Jeste, i vitamin C je antioksidant. Zapravo, jako puno stvari u našem organizmu i u hrani koju jedemo su antioksidanti. Samo ih u nekim stvarima ima više, u drugim nešto manje. Pa je izmišljen taj nesretni naziv “super-foods” za one namirnice koje su izuzetno bogate nekim specifičnim antioksidantom. Zapravo, svaka molekula koja ima sposobnost reverzibilnog otpuštanja elektrona (“elektron donor”) jeste antioksidant. Elektroni koje otpusti stabiliziraju neki “slobodni radikal” tj. jon oksigena tj. superoksid O2  koji se javi u metaboličkim procesima.






Treba shvatiti da su sve reakcije koje se događaju – pa i one u živim organizmima u suštini redoks reakcije otpuštanja ili primanja elektrona. Zapravo, praktično cijela hemija počiva na ponašanju elektrona u zadnjem elektronskom nivou – hemijske reakcije ne počivaju na ponašanju elektrona na stabilnijim nivoima, oni ,,samo” određuju osobine elementa, zajedno sa protonima i neutronima u jezgru. 

Antioksidanti su reducirajući agensi, a sami se u toj reakciji oksidiraju, tj. otpuštaju elektrone. Dakle – svi antioksidanti. Neki od najpoznatijih su vitamin C, vitamin A i E, glutation, koenzim Q, razni polifenoli i enzimi poput superoksid dismutaze.

Međutim, različiti antioksidanti djeluju u različitim procesima i hemijskim reakcijama u organizmu. Konkretno, u radu koji je pokazao kako antioksidanti mogu negativno djelovati i zapravo pomagati stanicama raka, pokazano je kako glutation u velikim dozama povećava aktivnost proteina zvanog RhoA, koji je potreban kako bi se stanice premiještale iz jednog dijela tijela u drugi. Kraće – glutation pomaže migraciju stanica, a ako se radi o stanicama tumora, anitoksidant glutation pomaže stvaranje metastaza – potpomaže migracije stanica tumora u druge dijelove tijela!

Ja mislim da sad svi vi uviđate kako je mehanizam na koji oksidirana forma vitamina C djeluje na stanice koje imaju visoku potrebu za glukozom nikako nije ni slična mehanizmu na koji glutation preko povećanja aktivnosti RhoA pospješuje metastaze!


Međutim, mnoge studije efektivnosti suplemenata pokazuju kako organizam i nema neke koristi od uzimanja velikih količina vitamina C preko dodataka prehrani. Mi tako malo znamo o procesima koji se dešavaju u živim organizmima… tako lako generalizujemo… no, ovo sve povlači za sobom pitanje o potrebi za uzimanjem tolike količine različitih suplemenata u ishrani i koristi ili odsustvu koristi od ove prakse. 

Međutim, onda kada vitamin C nije iz nekog razloga dostupan u ishrani, ovi suplementi su neophodni. Također, lakši su za skladištenje u vanrednim situacijama od voća i povrća koje sadrži vitamin C. Također, pripremom voća i povrća kuhanjem ili pečenjem (recimo, voće u marmeladama za zimu) vitamin C se gubi u znatnim količinama te je u toku zime poželjno uzimati suplemente. U toku perioda bogatog voćem i povrćem, ukoliko vam je ishrana uravnotežena i imate naviku pojesti porciju voća i povrća, suplementi nisu potrebni. Ukoliko nemate taj dobri običaj – držite se suplemenata.