• Rak je kompleksna bolest sa velikim brojem tipova, što otežava pronalazak univerzalnog lijeka.
  • Genetička varijabilnost ćelija tumora čini ih otpornima na liječenje, jer jedan lijek može biti efikasan za jednog pacijenta, ali ne i za drugog.
  • Složenost kliničkih ispitivanja dodatno kompliciraju razvoj univerzalnog lijeka za rak.

Slika: ćelije raka dojke se dijele/izvor NIH

Kada ste tinejdžer i zaneseni naukom, maštate da ćete jednog dana otkriti lijek za rak. Međutim, to ne ide tako – nikad niko neće otkriti jedan lijek/terapiju koji bi bio jednako efikasan za sve tipove kancera.

Rak nije uniformna bolest: svaki rak je priča za sebe

Jednostavno je tako – kancer je bolest koja nije uniformna i mnogo toga je različito različitim tipovima raka – zapravo, jedina zajednička stvar im je nekontrolisan rast stanica. Rak je kompleksna bolest koja se sastoji od više od 100 različitih vrsta, a svaka od njih može imati različite uzroke, patogeneze i karakteristike. Stoga je teško pronaći jedinstveni lijek koji bi bio učinkovit za sve te različite vrste.

Postoji i problem genetičke varijabilnosti. Čak i unutar iste vrste raka, tumorske ćelije mogu imati različite genetičke mutacije i mehanizme otpornosti na liječenje. To znači da jedan lijek može biti efikasan za jednog pacijenta, ali ne i za drugog.

Tumorske ćelije imaju sposobnost da se mijenjaju i prilagođavaju okolini, što ih čini izuzetno teškim za uništavanje. Ova biološka složenost otežava razvoj jednostavnih i efikasnih terapija.

Sem toga, razvoj novih lijekova za rak zahtijeva dugotrajna klinička ispitivanja kako bi se dokazala sigurnost i efikasnost. Ova ispitivanja su skupa i zahtijevaju vremenske resurse.

Ovo ne znači da se neće naći lijekovi za rak – samo najvjerovatnije nećemo nikad imati jedan jedini lijek. No, pristupi liječenju raka, kao i sama dijagnostika, uznapredovali su i veće su šanse za izlječenje. Radi se i na mRNA/iRNK terapijama raka, raznim imunološkim pristupima, a pojačava se skrining, tako da se primjerice rak dojke uz redovne preglede otkriva ranije, onda kada je moguće djelovati na njega. Tu su i vakcine koje sprječavaju neke oblike raka, primjerice vakcine protiv HPV-a, koje sprječavaju rak grlića materice.

I svaki put kada neki tim naučnika objavi vijest kako su postigli uspijeh u tretmanu nekog određenog kancera, primjerice limfoblastne leukemije, mediji to prenesu kao “naučnici otkrili lijek za rak”. Već sam pisala o viroterapiji i nanoterapiji kancera, ali to nisu jedini inovativni pristupi u tretmanu raka.

Šta se radi po pitanju pronalaženje terapija za rak?

Naučnici su reprogramirali T-stanice imunog odgovora te su postigli obećavajuće rezultate – kod 94% pacijenata oboljelih od limfoblastne leukemije simptomi su se povukli, dok je kod oko 80% pacijenata sa drugim tipovima raka krvnih stanica zabilježen nestanak simptoma. 50% ovih pacijenata je bilo u remisiji.

U ovom poduhvatu, T-stanice (T-limfociti) pacijenta su genetički modifikovane tako da prepoznaju stanice tumora. Zapravo, T-limfocitima su “dodati” receptori za antigene koje proizvode stanice raka. Ti receptori su ništa drugo do proteini, tako da ova terapija zvuči logično.

 

Stanice krvi kod leukemije, artistic render, izvor:www.genengnews
 

Međutim, T-limfociti se vrzmaju samo po krvnim sudovima – zato ova terapija može funkcionisati kod malignih bolesti krvi, ali je pitanje koliko efikasno ovi genetički modifikovani T-limfociti  putem limfe mogu dogurati do tkiva i organa koji su načeti rakom. No, sa druge strane, rak se širi putem krvi i novi kanceri u procesu neoangiogeneze “stvaraju” (ovo, naravno uslovno rečeno) svoj vlastiti sistem krvnih žila.

Ova terapija obećava – u zadnjih 15 godina nikada toliko pacijenata nije bilo u remisiji – i mnogi je već nazivaju “živom terapijom”, “ultimativnom terapijom” i sl.  Međutim, za sada samo znamo kako je ova terapija djelotvorna za kancere stanica krvne loze, ali ne da li ovaj princip uopšte može funkcionisati na drugim tipvima kancera. Zato prilično glupo zvuči kada mediji napišu da su naučnici našli lijek za rak u naslovu.

 

Jedan drugi pristup u terapiji kancera pokušava ne da izliječi rak, već da ga kontroliše. Naučnici su miševima koji su imali rak mliječnih žlijezda davali istu hemoterapiju sa taksolom – samo što je jednoj grupi davana normalna terapija, dok je drugoj grupi davana hemoterapija koja je u prvoj dozi bila najjača, a zatim su davane sve slabije i slabije doze. Rad je objavljen u časopisu Science Translational Medicine 24. februara 2016. Ovakva primjena hemoterapije je za rezultat imala da 60-80% životinja ima tumor koji je pod kontrolom te da su se postizali intervali stabilnosti bolesti od nekoliko sedmica u kojima hemoterapija nije bila potrebna.

Giannoula Klement, specijalist za kancer pri Tufts University School u Bostonu, u svom članku koji prati rad, objavljenom također u Science Translational Medicinekaže kako ljekari “moraju početi posmatrati rak kao ekosistem različitih stanica” i kako je teško da će biti pronađen neki glogov kolac ili srebreni metak koji bi mogao ubiti tog vampira. Paradigma ubijanja raka i liječenja raka je samo utopija, ali možemo se truditi da ga stavimo pod kontrolu.

  • Ovo je update eksplanatornog članka objavljenog 2016.