Kada sam studirala biologiju, imala sam jednu profesoricu od čijih mi se predavanja dizala kosa na glavi. Naime – predavanja nisu ni postojala, samo diktiranje. Zvala se Narcisa Guzina, imala je doktorat i predavala je tako što bi prst držala na knjizi i čitala.
Ušla bi u predavaonicu, odgegala se do katedre, otvorila knjigu fiziologije životinja i krenula diktirati. Nikad ni jedan jedini crtež na tabli, gruba shema, nikada ni jedna digresija, primjer iz života. Jednom je napravila pauzu od nekoliko minuta, ali joj je jadnoj prst kojim je označavala dokle je došla sa diktiranjem skliznuo nekoliko redaka niže… i pogodite šta – ona je nastavila diktirati sa onog mjesta na koje joj je prst skliznuo! Naravno da je na ispitu tražila deklamovanje onog izdiktiranog (nije pikala ono iz udžbenika – samo ono što je izdiktirala, na način na koji je izdiktirala, istim slijedom riječi). Ako ne biste tako odgovarali, onda bi dobili nižu ocjenu. Ona više ne predaje, ali ove mučne scene su samo jedan od desetina razloga zašto ne savjetujem mladim srednjoškolcima da upišu studij biologije na PMF Univerziteta Sarajevo. Jednostavno, nema se šta i od koga naučiti.
Kada si student, jedno znaš – i onda kada se suočiš sa glupošću, moraš izdržati, prebroditi sve to jer imaš cilj. Taj profesor je jedan, naučiš kod njega, riješiš se što brže muke i ideš dalje.
Međutim šta kada “diktatori” vladaju odjeljenjima u osnovnim i srednjim školama? Šta kada diktatori predaju predmete iz grupe prirodnih nauka – predmete koji se nikako ne mogu i ne smiju učiti napamet? Šta ako je učiteljica “diktator” i umjesto da djeci povezuje znanja iz nekoliko predmeta, tjera djecu da prepisuju kompletne udžbenike?
Ovo su uobičajene scene u našim školama – umjesto razvoja kritičkog mišljenja, nastavnici često od djece pokušavaju napraviti robote i prisiljavaju učenike učiti napamet ono što se ne može i ne smije učiti napamet. Nastavnici koji žele razvijati kritičko mišljenje se kažnjavaju i otežava im se rad.
Jedino gdje ima smisla učiti napamet jesu pjesme, jer se time razvija osjećaj za metar, ritam i izgovor.
Razumni roditelji se u slučaju diktatorskih nastavnika u nižim razredima odlučuju na jednu jedinu mjeru koja im je ostavljena na izbor – prebacuju dijete u drugu školu (ili bar odjeljenje, ako je moguće).
Šta diktiranje proizvodi: ništa. Osim stvaranja potpunog gađenja prema školi i učenju koje dijete polako, ali više nego sigurno, akumulira u sebi. Diktiranje je – sa svim posljedicama, “žuljevima” od pisanja, umorom i stresom – efektivna mjera uništavanja volje za učenjem. Diktiranje na predmetima iz grupe prirodnih nauka (počev od Prirode, pa preko svi onih “klasičnih” predmeta – Biologije, Hemije i Fizike) efektivno ubija želju za spoznavanje svijeta oko sebe.
Neznanje, naučna neukost i nizak nivo naučne pismenosti našeg stanovništva su dobrim dijelom i zbog ovog maltretiranja diktiranjem. Naše škole rađaju odlične učenike čija je jedina kompetencija – ponoviti izgovoreno ili pročitano.
Možda je baš to cilj vodećih društvenih ideologija kod nas – suzbiti bilo kakvu volju za znanjem i za proširivanjem znanja, za otkrivanjem svijeta te dobiti ljude koji su savršeni u reprodukciji onoga što im je kazano, koji ništa ne dovode u pitanje, sve uzimaju kao aksiom, “zdravo za gotovo”. Onda je vrlo jednostavno osiromašiti takvog čovjeka tj. nikada mu ne dozvoliti da stekne ništa preko onog što mu omogućava puko preživljavanje i nešto malo kreditne likvidnosti, pa mu reći kako je za to i takvo njegovo stanje kriv onaj drugi, onaj što mu ime zvuči “nenaški”.
Sin moje prijateljice je imao zadatak za zadaću u 5. razredu nacrtati Solarni sistem i napisati nešto o njemu. Zadaća je super, kreativna je, nije preteška. Ali onda dijete otkrije da je Zemlja nekada bila užarena lopta, masa vrelih plinova i pita me da li je Zemlja nekada bila Sunce? Pita me kako je nastao svemir. Kad su živjeli dinosauri. Zašto planete kruže oko Sunca. Ima li još sunaca u svemiru.
Ovo su pitanja s kojima će se, prije ili kasnije, suočiti mnoge učiteljice i učitelji. Ne možemo takva pitanja ostaviti neriješena, da čekaju starije razrede i odgovorne nastavnike Fizike, Hemije i Biologije. Pitanje je ovdje i sada.
Neki nastavnici razredne nastave će biti spremni da jednostavno daju odgovore i na ovakva pitanja. Neki neće. Niko im nije objasnio kako da pristupe ovakvom problemu. Kako da pričaju o svemiru, planetama, Suncu, energiji, fotosintezi, održivom razvoju i fiziologiji. Naši nastavnici razredne nastave dobijaju svoje prve razrede tek poluspremni na ono šta ih čeka.
Ovo je problem koji godinama tišti sistem osnovnog školovanja. “Diktatori” u višim razredima i srednjim školama tek su nadogradnja problema. Nažalost, problema ima toliko mnogo da ovo izgleda tako bezazleno.
Učenici, ovako “kognitivno istrenirani” diktiranjem, pod pritiskom stvorenog uslovljenog refleksa, kada jednog dana postanu studenti, nemaju sistem učenja od “kostura” prema detaljima, dosta ih ne prihvata činjenicu da profesor ne može (a i nije red) ispredavati detaljno sve što bi im moglo doći na ispitu niti činjenicu da na fakultetu moraju i sami istraživati.
Većina naših medija (skoro svi) lukavo izbjegavaju bilo kakvo suočenje sa naukom i obrazovanjem, tretirajući ovaj segment kao “nebitan i nezanimljiv”. Oni sistemski apostrofiraju izjave pojedinih političara – uglavnom nepodnošljivi “babbling”, šupljiranje epskih razmjera – stavljajući ih u top termine i na početke vijesti, ponavljajući ih do tačke hipnotičkog zasićenja masa, pozivajući ih u emisije.
Sve ovo izgleda bezazleno kao grumenčić koji bacite sa vrha planine… a on se kotrlja… kotrlja… kotrlja… sve brže i brže. Samo što sad više nije mali grumenčić, nego ogromna lavina koji mrvi sve ispred sebe. Jednom kada djecu istreniramo da su ispravni samo onda kada od riječi do riječi ponavljaju ono što im je rečeno/napisano, tada dobijamo poslušne glasače gotovo pa fašističkih odreda za jedno desetak godina.
