Učenje nauke u ranoj dobi u UK, screenshoot sa http://www.educationcity.com/uk/primary-schools/science



Nastavljam sa listanjem udžbenika koji se koriste po našim školama. I dobro se zabavljam.

 
Ja sam oduvijek voljela nauku – biologija mi je kao djetetu bila najbliža i najshvatljivija, ali vrlo brzo sam se uvukla u svijet hemije i fizike, ponajviše zahvaljujući Usborneovim ilustrovanim rječnicima. Međutim, ono što mi ni dan-danas nije jasno jeste to kako sam zadržala interesovanje za nauku, naročito biologiju, pored udžbenika iz kojih smo učili i nastavnika koji su nas podučavali. 
 
Učenje biologije kod nas se ne razlikuje mnogo od učenja istorije – treba naučiti lekciju, nema formula, zadataka, pitanja kod kojih treba angažovati kritičko mišljenje. Samo treba nabubati. Hemija i fizika su za nekog teške i možda dosadne, ali zahvaljujući žongliranju sa formulama, jednačinama, zadacima i simbolima, i fizika i hemija u školama zadržavaju dignitet “ozbiljnih predmeta”, status koji je biologija u školskom sistemu izgubila.
 
Promijenila sam dosta nastavnika biologije i svi (moji) nastavnici su imali jednu zajedničku osobinu – bili su užasno dosadni i beživotni. Svoju rezigniranost su prenosili na čas i biologija je postajala tako zamorna disciplina. Sjećam se da su se svi u mom razredu čudili mojoj opsjednutosti biologijom – najdosadnijim predmetom. 
 
Danas prelistavam udžbenik Prirode za 5. razred devetogodišnje osnovne škole, autora Zijada Numića i Naide Vidović, u izdanju Bosanske riječi, 2008., prvo izdanje.
 
Ovo je jedan pristojan udžbenik koji predstavlja osnove opšte citologije, anatomije biljaka, fiziologije biljaka, osnova anatomije i fiziologije životinja te ekologije sa osnovama zaštite životne sredine te nešto malo fizike i hemije pred kraj knjige. Ovu knjigu bi samo malo trebalo preraditi da bude super. Međutim, da bude super za 6. razred. Zapravo, kao da su autori, kada su počeli pisati ovaj udžbenik, imali na umu nekadašnji 5. razred, sadašnji 6. Ovo je ipak preozbiljan udžbenik za dobni uzrast djece kojoj je namijenjen i čak više prati nastavni plan i program za 6. razred (recimo, spominje se biljno tkivo kambij) nego što prati nastavni plan i program za 5. razred. 
 
Zažmiriću na činjenicu da ova knjiga nema praktično niti jednu originalnu ilustraciju, shemu, fotografiju – najvažnije (i najbolje) ilustracije su preuzete iz knjiga koje su navedene u literaturi, naročito iz Usborneovog ilustrovanog rječnika biologije autora Corinne Stockley (kojeg je kod nas 1991. prevela sjajna prof. dr Smilja Mučibabić) – niti jedna ilustracija nema naveden izvor, ali s obzirom da je literatura popisana na kraju, to se može oprostiti. Ilustratori za ovu oblast kod nas ne postoje i vrlo je teško naći nekoga ko u isto vrijeme zna crtati i ima kapacitet da razumije nauku. Većina ilustratora vas samo blijedo gleda kada kažete “atom” ili “stanica”. Također, mnoge ilustracije u ovoj knjizi su jako smanjene, neke biljke su jedva prepoznatljive, ali – to je ta štednja kada sistem treba izdvojiti sredstva za budućnost. Ovako je potrošeno manje papira. Nije do autora.
 
Veliki plus ove knjige je postojanje pojmovnika na kraju knjige i postojanje malog rječnika sinonima (hlorofil/klorofil, monokotiledone biljke/jednosupnice, stoma/puč, kisik/kiseonik). Nama možda ovaj rječnik sinonima djeluje smiješno, ali djeci – ako ih nastavnik uputi na ovu stranicu u knjizi (str.6) stvarno može biti od koristi. 
 
 
A sad, gdje ja lično imam problema sa ovom knjigom.
 
1. Ekologija, premda je data tačna definicija (već sam pisala o udžbeniku geografije gdje je ekologija prosta nauka o zaštiti okoliša) potpuno je odvojena od svog predmeta – od prirodnih zajednica i ekosistema. Poglavlje koje je nazvano Ekologija (str. 95.), bavi se zaštitom životne sredine i zagađenjem, dok ono što je prava ekologija – nauka koja proučava odnose živih bića i njihove okoline, lance ishrane tj. odnose živih bića međusobno – smještena je na početak knjige. Opet se pravi zabuna – zašto se nije moglo odmah napisati da je to ekologija, dati definicija predmeta i onda se sa uživanjem posvetiti ekologiji šuma, livada, mora, bara, rijeka? EKOLOGIJA NIJE NAUKA O ZAŠTITI ŽIVOTNE SREDINE,  po stoti put govorim!
 

2. Knjiga sadrži jednu fatalnu (ali bukvalno – fatalnu) grešku na str. 68, “Začinsko bilje”.




 Zar autori od svog začinskog bilja i divljerastućeg začinskog bilja nisu mogli kao primjere staviti ruzmarin, čubru, majčinu dušicu, kim, nego su stavili nimalo bezazlene, vrlo otrovne biljke kopitnjak (Asarum europaeum) i divlji peršun (Aethusa cynapium). I naglasili da se one “najčešće koriste”. Da stvar bude gora, divlji peršun nestručno oko može lako zamijeniti za neke još otrovnije vrste iz iste porodice. Obično se ističe potreba za oprezom prilikom branja gljiva, ali previše često zaboravljamo kako su pojedine biljke vrlo otrovne. Možda bi udžbenici bili korisniji kada bi djeca u njima mogla naći šta je to sve otrovno i šta ne smiju dirati – da se na izletima ne dese trovanja velebiljem, kužnjakom, bunikom, tisom, digitalisom, likovcem… i kako reagovati u slučaju trovanja?

 
*Možda su autori pod “divlji peršun” mislili na vrstu Anthryscus sylvestris koja nije otrovna, ali nije baš ni začinska biljka. Ova biljka se lako može zamijeniti sa Aethusa cynapium.
 
3. Ovaj dodatak prethodnoj tački mi govori o važnosti latinskog jezika i naučnih naziva za vrste kako ne bi došlo do zabune u entropiji narodnih naziva. Ne bih tjerala djecu da uče latinske nazive biljaka i životinja – to može biti fakultativno, ko želi, ali bi bilo lijepo na početku objasniti da i to postoji. U starijim razredima spomene se i Karl Line. Zašto se to ne bi ranije spomenulo, upravo kroz priču oko zabune narodnim nazivima?
 
4. Kada se u knjizi već spominju livade, šume i mora, zašto se ne spominju i tropske kišne šume, savane i oceani?

Da sam dijete, baš bi mi se svidjelo da učim o svemu tome u školi. Ček – bila sam dijete i to mi je bilo interesantno, ali ni tada u knjigama Prirode i Biologije nije bilo priče o tim super stvarima. Znači, jako puno godina nije se ništa pomaklo u nastavnom planu i programu. Mama mi je kupila knjigu prirodnjaka Geralda Durrella, “Svijet prirode” iz koje sam naučila super stvari o tim, za naš obrazovni sistem, nepostojećim predjelima i životnim zajednicama.
 
Djeca koja pohađaju 5. razred su još u predtinejdžerskom uzrastu, a mnogima su interesantne ajkule, tigrovi, jaguari, papagaji, lavovi, leopardi, gepardi. Je li to ekosistemi tropskih šuma, savana, oceana, tajgi ne postoje? Autori “štede” djecu? Štite njihove djetinjstvo od suviška informacija, pa im pričaju samo o onome što djeca mogu vidjeti kroz prozor? Koliko sam ja prelistala ove udžbenike, nigdje se ni u starijim razredima ne priča o ekosistemima tropskih šuma i njihovom značaju za život na planeti, niti o drugim egzotičnim zajednicama. Tropske šume se rade kada je već kasno – mislim negdje u 4.-tom srednje. A tada ima važnijeg posla – spremati maturu, birati fakultet… kakve crne tropske šume. 
 
Ima Animal planet. Mislim da je djeci draži Animal planet od udžbenika iz kojih moraju učiti. 
 
5. Ovo je udžbenik “prave biologije” – teme su ozbiljne, u pitanju je prava “pravcata nauka”. Ipak, prema našem školskom sistemu, peti razred je još uvijek razred koji vode nastavnici razredne nastave (učitelji/učiteljice). Ovaj udžbenik postavlja pravo pitanje – da li bismo trebali uvesti nastavnike za predmet priroda u petom razredu (možda i prije) i time rasteretiti nastavnike razredne nastave koji se (možda) ne bi mogli nositi sa vrlo ozbiljnim temama u ovom udžbeniku. Možda neki učitelji/učiteljice to mogu, ali možda ne mogu svi. Prirodu za 5. razred, ako se radi po ovom udžbeniku, treba prepustiti onima koji su završili nastavnički smijer studija biologije. Druga opcija je napraviti jednostavniji udžbenik, primjereniji dobnom uzrastu. Ova knjiga sadrži i upute za neke vježbe, čak i za vježbe mikroskopiranja. Bilo bi lijepo kada bi bila iskorištena maksimalno – sa ponekim izletom, gledanjem preparata, priloga sa youtube, razrednim raspravama na date teme.

6. Ovaj udžbenik ima i jednu veliku “rupu” u poglavlju o organima za varenje i varenju – nigdje se ne kaže šta se to vari – proteini, masti, ugljikohidrati. Autori kao da “štite” djecu od “prenaučnih pojmova”, što je paradoksalno, ako su već napisali udžbenik u kojem se spominje kambij. Djeca trebaju naučiti da naš organizam treba energetske (masti i ugljikohidrati), gradivne (bjelančevine) i zaštitne (vitamini i minerali) tvari kako bi normalno funkcionirao. To čak trebaju naučiti i prije 5.-og razreda. Moguće je da se to uči u predmetu “Kultura življenja” i pretpostavljam da je tako, čime je problem riješen.

Kada bi im se uveo pojam “ugljikohidrati” na vrijeme, bilo bi i manje problema sa lekcijom o fotosintezi, jer se tu obično materije koje biljke proizvode u fotosintezi označavaju kao “šećeri”, što nije netačno, ali je djeci zbunjujuće jer za njih je šećer samo jedna stvar – slatko. 

A priznajte da salata, ma koliko god vršila fotosintezu nije slatka.