Dr Monia Avdić trenutno radi na Odsjeku za genetiku i bioniženjering Internacionalnog Burch Univerziteta. Rođena je u Mostaru 1987. godine, a za Nauka govori govori o sebi, ljubavi prema nauci i svom radu i priznanju koje je dobila.
Naslovna slika: courtesy IBU
“Kao dijete sam često putovala sa svojim roditeljima, što je rezultiralo promjenom okoline i škola u različitim državama, uključujući Njemačku i Australiju. Nastojala sam se prilagoditi stalnom učenju novih jezika i adaptaciji na različite kulture, a to je na kraju postalo prednost jer sam postala izuzetno prilagodljiva i sposobna da bolje razumijem ljude i svijet oko sebe. Bez obzira na promjene u okolini, matematika je ostala konstanta u mom životu, što me činilo sigurnom imajući na umu univerzalnost matematike. Odlučila sam studirati Elektrotehniku na UNSA, ali nakon prvih praktičnih vježbi shvatila sam da će moj život ipak krenuti drugim putem. Zbog toga sam se odlučila za mikrobiologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, što je bila racionalna odluka jer sam cijeli život imala dodira sa mikrobiologijom i epidemiologijom kroz svoje roditelje. Završila sam prvi i drugi ciklus studija u toj oblasti. Za svoj doktorat sam odabrala Internacionalni Burch univerzitet, gdje je predavala moja mentorica, akademkinja, prof. dr. Mirsada Hukić”, kazala je dr Avdić.
Monia, koji je Vaš trenutni fokus rada? Znam da ste mnogo radili na mikrobiologiji, a vidim i novije radove u koje ste uključeni, a koji se tiču biofilmova? Šta Vas trenutno najviše zanima?
Kada ulazimo u svijet mikroorganizama koji nisu vidljivi golim okom, ulazimo u fascinantan svijet koji postaje vidljiv samo kroz leće objektiva i okulara. Tradicionalno, mislili smo da su bakterije solitarne, lutajući našom planetom u planktonskom obliku. Međutim, otkrili smo da su bakterije zapravo izrazito društvena bića koja se skupljaju u zajednice okružene ekstracelularnim polisaharidnim matriksom, poznatim pod nazivom biofilm. Da bi se formirao biofilm, potrebno je aktivirati specifične gene putem signalnih molekula. Ove molekule mogu biti raznolike prirode, od lijekova do hrane i suplemenata. Paradoksalno, neke od tih molekula mogu biti i antibiotici, koji umjesto da suzbijaju bakterije, potiču formiranje biofilma. To može dovesti do povećane virulencije bakterija i porasta njihove rezistencije na antibiotike. S druge strane, kod korisnih bakterija, formacija biofilma može biti pozitivan proces.
U svjetlu novih saznanja, postalo nam je jasno da se suočavamo se velikim izazovom. Naime, kako pristupiti problemu formiranja biofilma u liječenju bakterijskih infekcija? Ključ je u kontinuiranom istraživanju, ispitivanju i primjeni novih saznanja. Što više mikrobiologa radi na ovome, veće su šanse da ćemo uspješno djelovati u suzbijanju infekcija, umjesto da ih nehotice pogoršamo. Zabrinjavajuća je činjenica da se rutinska ispitivanja o uticaju subinhibitornih doza lijekova na bakterije i formaciju biofilma ne provode u dovoljnoj mjeri. Ulazimo u novu eru mikrobiologije u kojoj je ključno razumjeti da li nešto što unosimo u organizam aktivira ili blokira formaciju biofilma. S obzirom na to da “sve ovisi o svemu”, uviđamo važnost daljnjeg istraživanja ovog kompleksnog područja. Naš pristup liječenju infekcija mora evoluirati s novim saznanjima, usmjeravajući nas prema efikasnijim metodama u borbi protiv bakterijskih infekcija.
Nedavno ste dobili i priznanja Federalnog ministarstva nauke i obrazovanja (FMON) za doprinos nauci u BiH? O kakvom se priznanju radi i za koja Vaša zalaganja?
Dobila sam priznanje “Prijatelj nauke” za značajan doprinos organizaciji i razvoju naučno-istraživačke i istraživačko-razvojne djelatnosti, te za širenje svijesti o važnosti nauke i primjeni naučnih rezultata u društvenom i ekonomskom životu u našoj zemlji. Smatram da je moj rad na istraživanju biofilmova, koji je započeo tokom mog doktorata na Internacionalnom Burch univerzitetu 2013. godine, zajedno sa mojom mentoricom, akademkinjom prof. dr. Mirsadom Hukić, prepoznat zbog njegove praktične primjenjivosti i značaja u svakodnevnom životu. Pitanja kojima se bavimo zahtijevaju hitno razmatranje i mijenjanje postojećih paradigmi kako bismo bolje razumjeli složene naučne fenomene. Profesorica Hukić i ja uživamo u istraživanju i saradnji sa svim naučnicima koji su otvoreni za inovativne pristupe u nauci. Takođe, kroz svoje djelovanje u okviru Centra za kontrolu bolesti i geozdravstvene studije Akademije nauka i umjetnosti BiH, nastojimo dalje promovisati naučna istraživanja i njihovu primjenu.
Šta vidite kako problem ili izazov, a šta kao potencijal u nauci u BiH?
Nauka u Bosni i Hercegovini suočava se sa općim izazovima poput nedostatka finansijske podrške, infrastrukture i odlaska mladih osoba. Nedostatak sredstava i resursa otežava istraživanje, dok odlazak talentovanih naučnika umanjuje domaći intelektualni kapacitet. Međutim, potencijal leži u mladim ljudima, te bi ulaganje u njihovo obrazovanje, podršku istraživanju i međunarodnu saradnju moglo unaprijediti nauku u Bosni i Hercegovini. Vidim ogroman potencijal u našim mladim ljudima, posebno studentima. Kroz obrazovanje možemo im pružiti alatke i podršku kako bi postali izvanredni stručnjaci u svojim oblastima. Svako od njih ima poseban talenat, i naša je dužnost raditi s njima kako bismo zajedno otkrili njihove snage i razvili njihove talente. Trebamo im vratiti vjeru u sebe, te ih motivisati da budu predani, hrabri i poduzetni.
Često čujem da Vas studenti vole i cijene. Šta je po Vama, ključ dobrog predavača i transfera znanja i stvaranja autoriteta na predavanjima koji nije baziran na strahu?
Autoritet se ne gradi kroz strah i kažnjavanje, već se zaslužuje kod studenata kroz ljubav prema poslu i predanost prema njima, bilo da su u dobrim ili teškim trenucima. Važno je da studenti znaju da ste tu za njih kao mentor i podrška. Što se tiče mojih predavanja, volim biti nekonvencionalna i kreativna, te želim da učenje bude zabavno umjesto dosadno. Vjerujem da se znanje bolje usvaja kroz lični angažman. Nastojim unijeti kreativnost u svoja predavanja tako da studenti budu motivisani da zajedno učimo putem interaktivnih aktivnosti. Na primjer, na Forenzici, predmetu prof. dr. Damira Marjanovića, simulirali smo “Crime Scene” s ciljem učenja laboratorijskih tehnika poput izolacije DNK, PCR-a, elektroforeze i analize STR-a. Također, na predmetu Virologija dizajniramo vlastite dijagnostičke testove, te u saradnji sa prof. dr. Hukić, odlazimo u “lov” na neotkrivene viruse. Ovim aktivnostima pomažemo studentima da otkriju svoju ljubav prema određenom naučnom polju.
Neizbježno pitanje je svakako i položaj žena u naučnoj zajednici u BiH. Mi imamo dosta žena u nauci, ali one nekako tek sad postaju vidljivije. Šta su najveće kočnice za žene u naučnoj zajednici i šta mislite kako se može poboljšati položaj žena u STEM zajednici (dakle i akademskoj i korporativnoj STEM zajednici)
Mislim da je odgoj i način kako doživljavamo zadatke koje se obično pripisuju muškarcima ili ženama izuzetno važan. Lično ne podržavam konvencionalna ograničenja i nametnute norme. Mojim roditeljima nikada nije bilo važno jeste li muško ili žensko, već su cijenili rezultate i postignuća. Zbog toga nisam nikada bila izuzeta iz bilo kakvih zadataka ili očekivanja. Vjerujem da me ljudi percipiraju na isti način. Iako izazova svakako ima, nikada ne smijemo dozvoliti da nam stoje na putu ili budu prepreka u ostvarivanju svojih ciljeva.
Šta je na Vas utjecalo da krenete u studij nauke i završite kao naučnica i predavač?
Zaista vjerujem da svako od nas nosi u sebi poseban talenat koji je urođen, i kada aktiviramo taj talenat, ulazimo u sopstvenu zonu genijalnosti. Tada vrijeme prestaje da teče, svijet se zaustavlja, i potpuno se posvećujemo zadatku, izlazeći iz svakodnevnice. To se dešava kada predajem i radim sa svojim studentima. Ta energija se prenosi na njih, te zajedno ostvarujemo nevjerojatne stvari. Što se tiče same nauke, vjerujem da jedino kada ste naučnik, rutina ne može učiniti vaš život dosadnim i monotonim, jer u nauci uvijek postoji novi izazov i misterija koju treba razriješiti.
Da li se možete prisjetiti neke anegdote iz Vaše karijere?
Tokom pandemije COVID-19, kada je nastava prešla na online format, suočila sam se s izazovom kako osigurati kvalitet laboratorijske nastave za studente. Iako su se kasnije popuštale mjere, mnogi su i dalje preferirali online nastavu. Nisam mogla dopustiti da studenti ne završe laboratorijske vježbe, pa sam odlučila naručiti zaštitna odijela i organizovati intenzivnu nastavu uživo kako bismo dovršili vježbe. Nakon osam sati provedenih u specijaliziranim odjelima, postalo je očito da ta odijela nisu namijenjena za tako dugu nastavu i nošenje maski. Međutim, ti isti studenti koji su tada prisustvovali vježbama danas su naši najbolji asistenti, što me istinski raduje.
