• Kad vas pas pozdravi snažno mašući repom, da li je sretan što vas vidi — ili se događa nešto više nego što naše oko vidi? Mahanje, koje je uglavnom karakteristika domaćih pasa (Canis familiaris), može predstavljati čitav pseći jezik koji tek počinjemo razumijevati.
  • “Krivci” za to su ljudi.

Novi članak objavljen 17. januara 2024. u časopisu Biology Letters pod naslovom “Why do dogs wag their tails?” objedinjuje više od 100 studija o tome zašto psi mašu repom i šta to mahanje znači.

Smatra se da su ljudi pripitomili pse prije negdje između 15.000 i 50.000 godina – proces koji je doveo do snažne veze između dviju vrsta.

No dok se vlasnici često oslanjaju na mahanje repom kako bi protumačili kako se njihov pas osjeća, ostaje nejasno kako je takav “pseći semafor” evoluirao. U navedenom radu autorice su zapravo iznijele brojne teorije u pokušaju da potaknu istraživače da se više pozabave ovim pitanjem.

“Gledajući kakvi su psi danas, možemo otputovati u prošlost i vidjeti šta je ljudski proces pripitomljavanja učinio u smislu ponašanja pasa. Dakle, moderno ponašanje pasa, u određenoj mjeri, donosi otiske ranih ljudi.”, rekla je Andrea Ravignani, jedna od koautorica studije.

Mnoge životinje imaju rep i koriste ga iz različitih razloga, poput kretanja, ravnoteže ili uklanjanja muha s tijela. Jedna studija koja je promatrala više od 40 vrsta u periodu od 4 godine otkrila je da je domaći pas vrsta koja najviše maše repom.

Mahanje repom kod pasa definitivno je počelo kao jedan vid komunikacije, to je nešto što znamo od vukova i drugih vrsta iz porodice pasa (Canidae). Dakle, nije da se kod svih ovih drugih životinja repovi uopće ne koriste za komunikaciju. Stvar je u tome da su domaći psi jednostavno najviše “specijalizirali” svoje repove za komunikaciju sa ljudima i drugim psima.

Šta znamo o psećim repovima

Pseći repovi su produžetak njihove kičme, ali malo se zna o tome kako su pokreti repa neurofiziološki kontrolisani. Pretpostavlja se da glavnu ulogu ima mali mozak.

Unatoč sveprisutnosti pasa u našim životima i svom značenju koje pripisujemo mahanju repom, dosadašnje kvantitativne studije dovele su do neujednačenih rezultata i nedostaje strukturirani teorijski okvir. Ove su nedosljednosti mogle nastati jer se mahanje repom obično analiziralo kao jedna široka kategorija ponašanja, bez uzimanja u obzir njegove višedimenzionalne prirode i parametara.

Mahanje repom je asimetrično ponašanje, pri čemu psi pokazuju bočne predrasude ovisno o podražajima s kojima se susreću. Ovo ukazuje na lateralizaciju mozga kod pasa. Psi pokazuju sklonost mahanja desne strane, određenu aktivacijom lijeve hemisfere, za podražaje koji imaju pozitivnu emocionalnu valenciju (npr. kada im se pokaže njihov vlasnik ili poznata osoba). Naprotiv, oni pokazuju lijevo pristrano mahanje, dakle aktivaciju desne hemisfere, za podražaje koji izazivaju negativnu emociju (npr. kada im se pokaže nepoznati, dominantni pas ili kada su u agresivnim situacijama). Dakle, mahanje repom može biti povezano i s pozitivnim i s negativnim uzbuđenjem, što ukazuje na korelaciju s hormonima i neurotransmiterima povezanima s uzbuđenjem.

Da rezimiramo: nije svako pseće mahanje repom sreća! Osim pukog mahanja, u tumačenju pseće komunikacije repom, treba jednako obratiti pažnju na preferenciju strane, te visinu držanja repa – manja visina u kombinaciji sa mahanjem ukazuje na submisivnost, pokornost i neagresivne namjere.

Evolucija mahanja repom

Repovi su česti među kičmenjacima i evolutivno najprimitivnija uloga im je pomoć pri kretanju životinje.

Kod kanida (porodica pasa Canidae) se repovi više ne koriste primarno za kretanje, nego za ritualiziranu komunikaciju. Dok mahanje psećeg repa može varirati ovisno o jedinki, spolu i pasmini, psi mašu repom češće i u više konteksta nego bilo koja druga vrsta iz porodice pasa. Razlike u ponašanju psa i vuka (Canis lupus) pri mahanju repom pojavljuju se već u dobi od tri sedmice, čak i kada su mladunci obje vrste odgajani na isti način. Jedna je studija, kvantificirala nekoliko značajki ponašanja mladunaca pasa i vukova, uključujući mahanje repom. Mladunci obje vrste uzgajani su u istim uslovima, a zatim testirani na njihovu sklonost ljudskom skrbniku u odnosu na druge podražaje u dobi od tri, četiri i pet sedmica. Mladunci pasa stari četiri do pet sedmica često su mahali repom i počeli pokazivati sklonost prema svom skrbniku. Nasuprot tome, vukovi gotovo nikada nisu mahali repom.

Ovi su rezultati u skladu s kratkoročnom studijom koja je istraživala kako odrasli biglovi (eng. beagle) komuniciraju s čovjekom: mahanje se pomaknulo s lijeve na desnu stranu kako su se psi bolje upoznavali s ispitivačem.

Utjecaj pripitomljavanja na evoluciju mahanja

Međutim, ostaje pitanje: zašto psi mašu repom češće i u više konteksta od drugih kanida?

Autorice studije kao jedan od mogućih okidača, navode proces pripitomljavanja. Istraživanja pokazuju da su druge osobine kod pasa nastale jer imaju genetsku vezu s ponašanjima koje su ljudi preferirali – poput pitomosti ili poslušnosti. Koautorica studije dr Taylor A. Hersh, s Max Planck instituta za psiholingvistiku u Nizozemskoj, kaže da bi nešto slično moglo biti u igri i kada je u pitanju mahanje repom.

Tokom procesa pripitomljavanja, poboljšano ponašanje ritmičkog mahanja repom moglo je nastati kao nusproizvod selekcije za druge osobine, kao što su poslušnost i pitomost, ili kao direktna selekcija od strane ljudi, zbog naše sklonosti prema ritmičkim podražajima.

“Iznijeli smo novu hipotezu da su ljudi svjesno ili nesvjesno odabrali mahanje repom tokom procesa pripitomljavanja jer nas jako privlače ritmički podražaji“, rekla je Silvia Leonetti, vodeća autorica članka.

Hipoteza “sindroma pripitomljavanja”

Prema hipotezi o “sindromu pripitomljavanja”, pripitomljavanje može dovesti do pojave genetski povezanih, ali neočekivanih osobina, koje su nusprodukti ciljane selekcije osobina. Promjene u ponašanju mahanja repom tako su mogle nastati kao nusprodukt selekcije za drugu osobinu, kao što je pitomost ili prijateljstvo prema ljudima.

To je u skladu s rezultatima dugotrajnog eksperimenta koji je pokušao replicirati proces pripitomljavanja i pratiti promjene u ponašanju, genetici i morfološkom razvoju u stvarnom vremenu. Srebrne lisice (Vulpes vulpes) uzgajane su tokom 40 generacija i direktno selektovane zbog pripitomljivosti i poslušnosti. Dobivena populacija lisica pokazala je bihevioralne, ali i fiziološke i morfološke osobine slične onima opaženim kod pasa. Iako ponašanje mahanja repom nije direktno birano, pripitomljene lisice pokazivale su ponašanje mahanja repom poput psa. To je mogla biti posljedica genetičke veze između osobine pitomosti i anatomije repa.

Hipoteza “o pripitomljenom ritmičkom mahanju”

Mahanje repom moglo je biti jedna od meta procesa pripitomljavanja, pri čemu su ljudi, svjesno ili nesvjesno, birali pse koji su mahali repom češće i potencijalno ritmičnije.

Poznato je da ljudski mozak preferira ritmičke podražaje, koji izazivaju ugodne reakcije i pokreću moždane mreže koje su dio sistema nagrađivanja. Ova sklonost ujednačenim ritmovima mogla je potaknuti ljudsku selekciju za vidljivo ritmičko mahanje repom kod pasa i mogla bi objasniti zašto ga psi tako često pokazuju u interakcijama između čovjeka i psa.

“Je li ponašanje mahanja repom bilo nusprodukt selekcije za druge osobine ili su ga ljudi izravno odabrali zbog njegovih ritmičkih svojstava? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva posvećene eksperimente koji ne samo da bolje kvantificiraju mahanje repom općenito, već i eksplicitno razmatraju kako se ponašanje kontrolira.”, zaključuju autorice studije.

Kako bilo da bilo, psi će i dalje ostati psi – mahati svojim repićima, gledati nas slatko i neodoljivo, a mi, ljudi k’o ljudi, i dalje ćemo ih hraniti, maziti i paziti… I ono najbitnije za međusobnu harmoničnu koegzistenciju: (nadam se) konačno naučiti “čitati” njihovu neverbalnu komunikaciju da bismo minimizirali situacije tipa “napao me iz čista mira”. (Životinje ne napadaju iz čista mira i tačka!).

 

Super tekst koji tumači osnovne načine psećeg mahanja repom možete pročitati na ovom linku: https://www.pad.tn/2023/10/the-anatomy-and-physiology-of-dogs-tail.html – edukujte se, čak i ako niste ljubitelji pasa,  možda vam ipak zatreba.

 

A ako vas zanima pseća komunikacija, pročitajte još: Kako su psi evoluirali da komuniciraju s nama i prave one izraze lica (ili “kako su psi ukrali naša srca”) i Pasmina nije dobar prediktor ponašanja pasa