Rezistencija na antibiotike, odnosno, antimikrobna otpornost je pojava kada bakterije s vremenom evoluiraju, mijenjaju se i više ne reaguju na lijekove koji ih obično uništavaju. To u konačnici otežava liječenje infekcija i povećava rizik od širenja bolesti, bolesti i smrti među stanovništvom. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je antimikrobnu rezistenciju jednom od deset najvećih globalnih prijetnji zdravlju.
Naučnici pokušavaju na različite načine i iz različitih uzoraka razviti nove antibiotike, pa i potpuno nove terapije bakterijskih infekcija (poput terapija bakterijskih infekcija pomoću virusa koji uništavaju bakterije – bakteriofazi) koji bi mogli spasiti situaciju. Ako ne ne pronađu nove terapije ovih infekcija, čovječanstvo ulazi u postantibiotsku eru kada se zapravo vraćamo u 19. vijek i prije – u vrijeme kada nije bilo antibiotika.
Antibiotici djeluju tako da inhibiraju rast ili uništavaju bakterije. To čine na različite načine, poput uništavanja ćelijskog zida bakterije li inhibicije stvaranja energije iz glukoze unutar bakterijske stanice.
Već sada imamo tuberkulozu rezistentnu na antibiotike (Drug-resistant TB, DR-TB), pa gonoreju rezistentnu na više antibiotika, pa meticilin-rezistentni zlatni stafilokok/Staphilococcus aureus (MRSA), a tu su i drugi rezistentni sojevi.
Gotovo pola miliona osoba koje su razvile tuberkulozu u 2019. imali su otpornost na rifampicin, ključni lijek prve linije za liječenje tuberkuloze.
Šta činiti kako bi se smanjio rizik od stvaranja antimikrobne rezistencije (antimicrobial resistance- AMR) tj. sojeva bakterija otpornih na antibiotike?
- završiti terapiju antibiotika kako je preporučeno i ne ostavljati “par tableta” za poslije
- ne uzimati antibiotike kod virusnih oboljenja jer antibiotici ne djeluju na viruse
- više edukacije ljekara da budu štedljivi i oprezni s prepisivanjem antibiotika te da ne prepisuju ove lijekove kada ne treba
- vakcinacija protiv onih bolesti koje izazivaju bakterije za koje postoje vakcine
- smanjiti upotrebu antibiotika u uzgoju životinja za hranu, recimo uzgojem gdje su jedinke manje zbijene na malom prostoru, bolje upravljanje farmama.