Nakon crne i bijele, odnosno, kontrasta tame i svjetla, crvena boja je prva boja koju bebe mogu detektovati. Također, crvena boja je i zadnja boja koju mogu detektovati osobe koje gube vid te prva koju vide u slučaju da im se vid vrati nakon sljepila i prva koju možemo detektovati u slučaju gubitka svijesti nakon što dođemo sebi. Nakon bijele i crne, crvena je boja koja se najčešće pojavljuje u prirodi i koja izaziva najsnažniji emotivni odgovor.

Strogo naučno gledano, crvena pripada onom dijelu vidljivog dijela elektromagnetnog spektra koji ima najmanju frekvenciju i najveću valnu dužinu od 620 do 740 nm. Talasne dužine veće od 740nm ljudsko oko ne može vidjeti, ali ih možemo osjetiti kao toplinu.

Crvena jeste jedna od najčešćih boja u prirodi. Okruženi smo raznim crvenim pigmentima anorganskog ili organskog porijekla. Crvene nijanse zemlje – oker i siena potječu od željeznih oksida, a to su ujedino i prvi pigmenti koje su ljudi koristili.

Ova boja se može naći u mnogo nijansi – vermilion, karmin, bordo, koralno crvena, magenta, skarletno crvena i dr. Nekada se dobijala na različite načine: od nekih vrsta insekata, puževa, biljaka te od minerala koji su sadržavali željezo, poput hematita.

Najpoznatiji i najdostupniji crveni pigment dobijao se od bojadisarskog broća, Rubia tinctorum, kojeg su poznavali još drevni Egipćani.

Mnogo skuplji crveni pigmenti su oni dobijeni iz nekoliko vrsta insekata: Laccifer lacca (sinonim Kerria lacca), jedne vrste štitastih uši koja živi u Indiji te Dactylopius coccus iz Centralne Amerike. Od ovih insekata se dobijaju karmin crvena i vermilion. Također, jedno brazilsko drvo, Caesalpinia je također izvor jedne vrste crveno-narandžastog pigmenta zvanog brazilin. Inače, drugi biljni crveni pigmenti spadaju u grupu antocijana – pigmenata koje vidimo kada lišće ujesen gubi hlorofil koji je “maskirao” antocijane.

Karmin crvena boja se koristi u kozmetici i prehrambenoj industriji. Inače, dobija se iz biljnih vaški.

Uniforme engleske vojske su bile crvene, po čemu su vojnike i prozvali “crveni mundiri” (“red coats”), samo što su uniforme običnih vojnike bile bojene bojadisarskim broćem, a uniforme oficira kohinealom, dobivenim iz vaške Dactylopius coccus.

Cigla-crvena boja je boja minerala cinabarit, koji je po sastavu živa (II) sulfid i jedna je od najvažnijih ruda žive. Međutim, ova ruda je izuzetno otrovna a njeno rudarenje opasno. Antički Rimljani su najgore prestupnike slali u rudnike cinabarita, što im je bila garancije spore smrti.

Međutim, fizika ne može objasniti kako crvena boja utječe na raspoloženje i motivaciju niti zašto je naš mozak toliko sklon crvenoj.


Antropolozi su pokušali dati neka objašnjenja. Naime, primati Starog svijeta, čovjekoliki majmuni, posjeduju trihromatski vid, odnosno, imaju tri vrste opsina – proteina osjetljivih na svjetlost, što im i omogućava da registruju sve boje vidljivog dijela elektormagnetnog spektra. Niži primati to ne mogu jer imaju dihromatski vid, a osjetljivost na boje im je sužena na plavi i zeleni dio spektra. Jedno od objašnjenja je to da razlikovanje crvene boje omogućava ovim primatima da razlikuju zrelo voće od nezrelog i od lišća u šumama tropskog pojasa te da razlikuju suho i neukusno lišće od onog mladog i svježeg.

Teorija je jednostavna i dobro zvuči, ali je još uvijek neuvjerljiva. Drugi antropolozi vjeruju da su se senzitivnost i psihološki odgovor na crvenu javili kako bi se mogle prepoznati ženke spremne za parenje kod koji se javlja crvenilo polnih organa.

Jedna studija iz 2004. je pokazala da fudbalski timovi koji nose crvene dresove statistički imaju veće šanse da pobijede, dok druga studija pokazuje da muškarci žene koje su odjevene u crveno ocjenjuju atraktivnijim. Naša podsvijest crveni stimulus zaista shvata ili kao znak dominanosti ili podstiče kompetitivnost i samopuzdanje kod onih koji nose crvenu odjeću. Ove teorije također zvuče privlačno, ali još nisu egzaktno dokazane.
Crvenu vezujemo za uzbuđenje, napetost, strast, ljubav, rat, krv i opasnost.

 

 
 
Također, i sve ostale boje vezujemo za neku emociju. Međutim, ne zbog toga što neka boja zaista izaziva neku specifičnu emociju, već zato što smo mi kroz dugi niz godina i generacija pridavali određenoj boji određen kontekst. Mozak nije evoluirao tako da vidi svijet onakav kakav jeste, nego da vidi ono što je u prošlosti bilo korisno za organizam. Definiše nas naša okolina i naš način interakcije sa njom.

A naše tijelo i naša genetička informacija su nam neka vrsta prevodioca u tom zbrkanom svijetu. Naše viđenje boja je posljedica načina na koji naš mozak interpretira boju, a ne stvarne slike svijeta. Za prirodnu selekciju nije važno da li je ta slika ispravna ili ne, već da li omogućava da se pronađe hrana, sklonište, pobjegne od neprijatelja i pronađe partner. Ako ne, umirete i vaši geni se ne prenose na naredne generacije.