Elizabeth Blackburn je australsko-američka naučnica, dobitnica Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 2009. godine, za otkriće iz 1984. godine – otkriće jednog veoma zanimljivog enzima, telomeraze, značajnog za zaštitu hromosoma, tih “paketa” nasljedne informacije. Ovu nagradu je podijelila sa Carol W. Greider te Jackom Szostakom.

Elizabeth je rođena u mjestu Hobart na Tasmaniji, 26. novembra 1948. Kao djevojčica, voljela se igrati sa različitim životinjama, od pilića i zečeva, pa do meduza. Ova njena ljubav prema živom svijetu potom je prerasla u ljubav prema biologiji, te će na Univerzitetu Melbourne steći dipolomu Master 1972. Inače, u školi je imala veoma visoke ocjene, pogotovo iz nauke.

Studij – doktorski studij – nastavlja u Ujedinjenom Kraljevstvu, daleko od doma. Doktorira na Univerzitetu Cambridge 1975. Sarađivala je i sa velikim nobelovcem Frederickom Sangerom, razvijajući metode sekvencioniranja DNK i RNK na primjeru određenih bakteriofaga. Na Cambridgeu je upoznala i svog budućeg supruga Johna Sedata. Njih dvoje nešto kasnije odlaze u SAD, a Elizabeth tamo dovršava i svoj postdoktorski studij. Njen suprug je dobio poziciju na Univerzitetu Yale i Elizabeth će upravo tamo dovrštiti post-dok, u laboratoriji Josepha G. Galla, što je dosta presudilo u njenom daljem istraživačkom radu i usmjerenju. Praktično – ljubav ju je dovela do sretnog izbora laboratorije i budućih uspjeha.

Elizabeth Blackburn i telomere – “kape” hromosoma

Već u doba kada je Elizabeth započinjala svoja istraživanja, bilo je jasno kako su nukleinske kiseline krucijalne za život. Tada se već znalo da je DNK upakovana u manje porcije u staničnom jedru, koje zovemo hromosomi i kako se na krajevima hromosoma nalaze neka zadebljanja, poput kapica. Ova mjesta će naučnici nazvati telomere. Međutim, nikome nije baš bilo jasno koja je funkcija ovih dijelova hromosoma i način na koji djeluju.

 

Telomere

Dakle, hromosomi nisu ništa drugo do višestruko obmotana DNK okolo nekih proteinskih kompleksa. Oni nemaju neku svoju posebnu membranu koja ih odvaja međusobno.

Elizabeth Blackburn je, radeći na protozoi zvanoj Tetrahymena, otkrila kako se ovi vršni, krajnji dijelovi hromosoma sastoje iz određenih kratkih ponavljanih sekvenci DNK, koje ne kodiraju ništa, ali i da se ovi dijelovi pomalo skraćuju svaki put kada se stanica dijeli. Zapravo, pokazalo se kako su telomere protektivne “kape” hromosoma, koje štite važne dijelove DNK – one koji kodiraju proteine, a istovremeno sprječavaju fuziju hromosoma.

Međutim, kako se telomere troše pri svakoj novoj diobi, tako ova zaštitna kapa postaje sve tanja. To je jedan od razloga zašto naše stanice, pa i mi sami, starimo. Hromosomi tada postaju oštećeni i DNK ne radi svoj zadatak perfektno. To vodi nizu bolesti, poput raka, ali i prestanka rada organa.

 

Izvor: The Wall Street journal

Telomeraza – eliksir telomera

Blackburn je zapravo željela saznati šta to održava telomere naših hromosoma. 1984. godine je zajedno sa svojom studenticom Carol W. Greider otkrila telomerazu, enzim koji obnavlja telomere. Upravo telomeraza štiti DNK od opterećenja. Radi se o enzimima koji spadaju u klasu reverznih transkriptaza i imaju svoju vlastitu RNK molekulu, koja se koristi kao templejt, šablon, za produžavanje telomera. Reverzne transkriptaze su zanimljivi proteini, jer ne koriste DNK kao šablon, kako obično učimo, nego RNK.

Telomeraze su “ključ mladosti” i neoštećenih telomera – međutim, ako ima previše telomeraze, ovo može voditi stvaranju kanceroznih stanica. Ovo je Elizabeth opisala kao “život na ivici noža” – potrebna je ravnoteža ekspresije telomeraze da bi naše stanice imale normalan razvoj i stanični ciklus.

Elizabeth Blackburn je i danas aktivna u istraživanju telomera i djelovanja telomeraze.

 

Ovaj tekst je nastao uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH u okviru projekta “U.S. Scientists Who Changed the World” i zahvaljujemo se Ambasadi SAD.