Godinama je, na prostoru bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit u ličkom Gospiću, odlagan otpad. Istraga je pokazala razmjere problema tek nakon policijske akcije i stručnog vještačenja. USKOK je zbog javnog interesa objavio nalaz na preko 300 stranica i dopunu na 50-ak stranica koje je dao Geotehnički fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ovi nalazi pokazuju da se na lokaciji nalazi gotovo 37.000 tona otpada, od čega je velik dio zakopan u tlu, uključujući i opasan i ekotoksičan otpad. Analize su pokazale povišene koncentracije štetnih tvari, a dopuna je utvrdila i PFAS spojeve (polifluoroalkilni spojevi poznati i kao „vječne hemikalije”) u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta. Vještaci zaključuju da postoji lokalni utjecaj otpada na podzemne vode, koji je umjeren, te upozoravaju na mogućnost daljnjeg širenja utjecaja zagađenja ukoliko se ne uradi sanacija.
„Crna hrpa“ i ostali stanovnici Gospića
Napomena: tekst koji slijedi je mišljenje, zasnovano na javno dostupnim nalazima koje je objavio USKOK. U zemljama nastalim raspadom Jugoslavije u medijima, osim, prirodno, hrvatskih, nema previše informacija o događanjima u Liki. Ukoliko neko ne ide namjenski na hrvatske medije, teško da će što saznati i imati pojma o postojanju ove ekološke krize. Čak ni srbijanski mediji, kojima, doduše, Srbi u Hrvatskoj, koji su uglavnom vezani za region Like, nisu nešto pretjerano u fokusu, ali su im usta puna nacionalističke retorike, nisu puno izvještavali o ovome. Ni u bosanskohercegovačkim medijima, nisam našla tekstova o ovome, osim nešto površno na Klix. Za Liku je tišina i muk. Medijski magovi su odlučili da ih se Lika ne tiče, osim hrvatskih, koji po defaultu moraju izvještavati.
Razmjere kontaminacije Like još nisu jasne, s obzirom da je dio zagađujućih materija dospio u podzemne vode. Sjeverno, odnosno uzvodno od Gospića, situacija je dobra, ali podzemne vode su vraška stvar i ko zna gdje mogu završiti.
Priča o otpadu u Gospiću nije, međutim, počela objavljivanjem nalaza. Prema navodima istražitelja koje je objavio HRT, ilegalno dopremanje i odlaganje otpada na prostoru bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit počelo je 2021. godine, dakle u jeku pandemije COVID-19 neko je iskoristio opšti haos da profitira u ilegalnim vodama. Otpad je, prema tim navodima, na lokaciju stizao iz Hrvatske i inozemstva. Istražitelji sumnjaju da je dio plastičnog i drugog miješanog otpada dolazio iz Slovenije i Italije, dok je medicinski i drugi otpad nabavljan od dobavljača u Hrvatskoj. U dokumentima Europola spominje se i otpad iz Njemačke. Dio otpada je lažno prikazivan kao plastika za reciklažu. U februaru 2025. je uhapšeno nekoliko osoba u ovom slučaju, a USKOK pokreće istragu protiv deset osoba i četiri kompanije, uključujući Tipos Resurs.
Prema nalazima i dopuni nalaza, vještaci su u uzorcima detektovali različite materijale, uključujući plastiku, foliju, gumu, tekstil, građevinski otpad, kamen, metal i staklo. U izvještaju se na 142. strani spominje i„crna hrpa”. Za kompozitni uzorak crne hrpe analiziran je niz elemenata. Među izmjerenim elementima nalaze se, primjerice, bakar, cink, olovo, arsen, antimon, krom, nikal, kadmij, kobalt, molibden, vanadij i drugi. Prema Nalazu i Dopuni, na lokaciji su detektovani i PAH-ovi, PCB-i, mineralna ulja, BTEX i pesticidi. Dio otpada ima svojstvo HP14 – ekotoksičnost, a crne hrpe klasificirane su kao opasan otpad.
Nalaz je utvrdio kako postoje povišene koncentracija bakra, olova i antimona u zemljištu te da su vječne hemikalije – PFAS pronađene u podzmenim vodama.
Koga zanimaju tehnički podaci o kojoj količini i površini zapravo govorimo, prema vještačenju, najveći dio otpada nalazi se zakopan u tlu. Procijenjeno je da je tijelo zakopanog otpada raspoređeno na približno 14.267 kvadratnih metara, uz prosječnu debljinu od oko 2,9 metara, što daje procijenjeni volumen od gotovo 41.374 kubna metra. Volumen „crne hrpe“ je procijenjen na gotovo 168 kubna metara. Sve u svemu, impresivna količina đubreta. A kako znamo iz iskustava italijanske mafije, đubre je unosan biznis.
Treba dodati kako nalaz Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokazuje kako većina parametara ne prelazi kriterijume za odlaganje otpada na odlagalište neopasnog otpada osim otopljenog organskog ugljika (DOC) i antimona. Ali – ako iti jedan parametar prelazi kriteriju, bez obzira što su ostali u granicama, onda otpad udovoljava uslovima za odlaganje na odlagalište opasnog otpada. A upravo to je stvar sa predmetnim otpadom prema nalazu – da ovo što je u Gospiću udovoljava uslove za skladištenje na odlagališta opasnog otpada. Kompanija Tipos Resurs, koja je skladištila otpad, dobila je dozvolu za skladištenje neopasnog otpada.
Nalazi pokazuju lokalni utjecaj odlagališta na podzemne vode, prisustvo PFAS-a, teško opterećenje tla i mogućnost daljnjeg širenja kontaminacije. Ako se ne sanira, može predstavljati ozbiljnu opasnost.
Lika, ta zgodna periferija između propagande i pasivnog kraja
Ovo je najkraća analiza nalaza i situacije u Gospiću koju sam mogla uraditi. A sada želim napisati nekoliko stvari o kojima razmišljam i koje me, pored medijskog muka izvan Hrvatske, zabrinjavaju.
Lika je i u Jugoslaviji i u Republici Hrvatskoj bila marginalizirana regija, takozvani pasivni kraj. I ne samo to – čak i prije nastanka Jugoslavije, Lika je bila dijelom Vojne Krajine, odatle je Habsburška monarhija regurotvala topovsko meso za svoje ratove, i služila je kao zid, tampon zona prema Osmanskom carstvu. To su bili stočarsko-hajdučko-vojni krajevi, i ostali su takvi. Za mirnodopskog vremena, stanovnici su uzgajali pretežno koze i ovce, tu stoku siznog zuba, malo se bavili hajdukovanjem, a u ratu išli u vojsku i težili tome da nađu posao u državnoj službi. I da budem preciznija – to su bili uglavnom Srbi. Lika je regija u koju se nedovoljno ulagalo, to je dio Hrvatske naseljen uglavnom autohtonom srpskom manjinom, a koja je uvijek bila marginalizirana. Tu dolazimo do famozne NDH formule za Srbe koja se pripisuje Mili Budaku, ali to nikad nije potvrđeno – „Ubit ćemo dio Srba. Jedan dio ostatka ćemo deportirati, a drugi dio prevesti na katoličanstvo“. Od prvih doslovnih klanja ‘41 i kasnije srpskog stanovništva, dizanja antifašističkog ustanka, pa preko Jadovna i Jasenovca, kolektivna trauma tog naroda, za koji generalno Srbija nije mnogo marila, osim kada im je baš trebalo, prenosila se s koljena na koljeno.
To je sve dobrano iskorišteno kada je taj narod propagandom dojen da će ponovo doći do masovnih klanja, da će se od Srba praviti sapuni, a da će Lika biti namijenjena za odlaganje opasnog otpada, uključujući i nuklearni. Inače, ovi isti tropi i narativi su se vezivali i za druge pasivne i siromašne krajeve Hrvatske, poput Banije/Banovine, ali Gorskih Kotara te unutrašnojsti Dalmacije, naročito regiona Velebita i zaleđa Zadra. Dakle, miloševićevska propaganda nije nastala ni iz čega, nego je postojeće strahove, teze i glasine nabildavala steroidima devedesetih godina.
Posebno ta glasina da će se po spiljama Like i drugih spomenutih dijelova odlagati otpad, a da je za to potrebno obezljuditi krajeve, odzvanjala je jetko u glavama autohtonog gorštačkog stanovništva. Eksplozija je bila naravno Rašković-Babić-Martić Republika Srpska Krajina, i na kraju Oluja. Sa Olujom su Srbi bili primorani da napuste svoje domove, iako ih je Tuđman, navodno, pozivao da ostanu. Mnogo njih je izbjeglo samo sa osnovnim stvarima na traktorima, i mnogi se nisu nikad vratili na svoja ognjišta, jer su bili uključeni u operacije Srpske Krajine i bili bi uhapšeni kao ratni zločinci da su se vratili. Stoga se vratio onaj stari svijet, koji nije luk jeo ni mirisao – stari, nemoćni. Ali, jasno je da je ovim Lika postala pustija nego ikad prije i stoga vrlo zgodna za malverzacije.
A onda smo otkrili da je Lika lijepa
O tome šta se dešavalo u Republici Srpskoj Krajini i šta se dešavalo u Oluji, danas svako ima svoj pogled, kao što to obično biva kod teških i kompleksnih događaja. No jedini pogled koji tu nije bio uključen, bio je onaj ekološki. I onda, najednom, Hrvatska se u svojoj premudrosti sjetila da postoje ti krajevi i da su oni nešto jako lijepi. To podsjeća na onu scenu iz fenomenalne crnogorske-jugoslovenske serije Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo, kada se Radosav čudu ne može načuditi što se turisti čude prirodnim ljepotama, koje su njemu datost, da ne kažem dosadne i maltene bezvrijedne.
Tako su se stranci i onaj uglađeniji sloj građana čudili ljepotama Like, Uni, Cetini i naravno, svijet je nakon Jugoslovena, otkrio i Plitvička jezera, Krku, šume i poljane, pa se počeo razvijati taj zimski i seoski turizam, ponuda organske hrane. I onda, odjednom kada je baš to nekako postalo profitabilno i ti chaleti i taj med i sir i pura, sirotinjska zdrava hrana, desi se da Hrvatska sama sebi uskoči u duboko grlo (o da, mislim na ono Duboko grlo). Desi se ovo, kontaminacija koja kvari cijelu tu romantičnu ruralnu bajku.
A sve se desilo jer je postojala neka korupcija, neka rupa i neko odsustvo strogoće pa je neki otpad sa supstancama koje prekoračuju dozvoljene granice, smješten u odlagalište za neopasni umjesto opasni otpad.
Europa završava tamo gdje počinje periferija?
Ovdje je vrijeme zapitati se da li je Hrvatska stvarno dijelom EU, ili je tu nominalno, a srcem i dušom je dio tog nesretnog, nakaznog konstrukta koji je neko proglasio Zapadnim Balkanom iako niko ne zna šta je to Istočni Balkan. Konstrukt u kojem su sprčkane zajedno zemlje koje ne dijele historijskiistorijskopovijesni background, dok je organska saradnja bivšejugoslovenskih republika malo otežana postojanjem EU granica. Ili da ne okolišamo, kako sebe Hrvatska vidi: kao članicu EU gdje se strogo poštuju neke stvari ili više voli biti u sivoj zoni poluilegale i mutnih voda, za koje su ne-EU državice na njenom istoku često optužene. Da ne spominem odsustvo reakcija na dešavanja u Liki od strane (izvinite što koristim pasiv) raznoraznih domovinskih pokreta, hodača za života, klečavaca i inih domoljuba. Je li to priznanje da je Hrvatska zaista smao oko Zagreba, jer očito nikoga nije briga šta će biti sa Velebitom i Zadrom, kojima gravitiraju te podsemne kontaminirane vode? Da li je to priznanje da ovo sve ostalo nije Hrvatska?I da je Hrvatska ne-Balkan, nego Centralna Evropa, sjeverno od Save?
I da li je Hrvatska također zona ekskluzije, sa Gospićem i Bilajskom 50, sa Trgovskom gorom, kao što su to države na njenim istočnim granicama, koje stoje u redu za davanje državne imovine budi zašto, pranje novca, ekstrakciju minerala mimo pravila EU i šta sve već ne?
Možda je, na kraju krajeva, problem u tome što smo Liku predugo zamišljali kao prostor koji je dovoljno daleko da u njega možemo smjestiti sve ono što ne želimo gledati: ratne traume, siromaštvo, depopulaciju, otpad, političku odgovornost. A onda smo jednog dana otkrili da je Lika lijepa, da ima Velebit, da postoje vode, šume, med, sir i turisti spremni da za tu ljepotu plate. Samo što priroda, za razliku od administrativnih granica i političkih savjesti, nema običaj da poštuje zoniranje. Podzemna voda ne zna gdje završava periferija, gdje počinje turistička razglednica, a gdje članica Europske unije. Ona jednostavno teče. I možda je to najneugodnija lekcija iz Gospića: periferija je korisna dok je dovoljno daleko da ne smeta, ali zagađenje, za razliku od odgovornosti, nema osjećaj za udaljenost.
Naslovna slika: Gospić, autor INekic – Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=3760170
