| Karikatura Jamesa Gillraya iz 1802. koja ismijava Jennerovu “novu inokulaciju” (vakcinaciju) protiv velikih boginja, izvor: Library of Congress |
Kada pogledamo u rječnik značenje i porijeklo riječi vakcina, naći ćemo da je korijen riječi latinska riječ za kravu – vaccate pridjev izveden od ove imenice – vaccinus, vaccina, vaccinum, „kravlji“, „onaj koji je deriviran od krave“. Vakcine su medicinski preparati koji sadrže oslabljenog živog ili mrtvog uzročnika bolesti, a, u nekim slučajevima, samo neki fragment uzročnika koji stimuliše imuni odgovor organizma da stvori antitijela. Antitijela su posebna klasa proteina koja imaju određene specifičnosti u strukturi molekule i te specifičnosti pomažu antitijelu da „prepozna“ uzročnika te da aktivira imunološki sistem organizma da uništi tog uzročnika.
UPDATE 20.8.2017: prema istraživanju objavljenom u New England Journal of Medicine i tekstu objavljenom u The Lancet, Jenner je zapravo u svom cjepivu imao, ne znajući, virus konjskih boginja, od kojih se također mogu zaraziti krave. Naime, uzimajući u obzir kako ljudi tada zapravo nisu znali šta je uzrok bolesti te šta je virus, a kamoli razliku između različitih tipova virusa, ovo je za očekivati. To znači da bismo vakcine trebali zvati “ekvicine”?
Istorija medicine je zabilježila da postoji izravna veza između krava i vakcina: Edward Jenner (17. maj 1749. – 26. januar 1823.), engleski liječnik koji je izumio vakcine u današnjem smislu te riječi, primijetio je kako neki ljudi obolijevaju od velikih boginja, a neki se zaraze lakšim oblikom bolesti koju preboluju, ali i razviju imunitet na infekciju velikim boginjama. Treba znati da u doba kada je Jenner živio, ljudi čak nisu znali šta uzrokuje bolest jer će Louis Pasteur (1822. – 1895.) tek 1857. demonstrirati da su bakterije uzročnici fermentacije. Dakle, u Jenerovo doba se nije znalo ni za bakterije, a pogotovo ne za viruse, koji su uzročnici velikih boginja.
 |
| Edward Jenner, portret od Johna Raphaela Smitha, izvor: wellcomeimages |
Jenner je primijetio kako mljekarice dobijaju lakši oblik bolesti – kravlje boginje (eng. cowpox) i zaključio je da ih inficiraju krave. Danas se zna kako su uzročnici kravljih boginja, Variola vaccinia koje su dobijale mljekarice i velikih boginja (eng. smallpox), Variola vere, dva različita, ali veoma srodna virusa te ljudski organizam, ako se inficira ovim lakšim oblikom, postaje imun i na variolu veru. Kineska medicina je poznavala imunizaciju protiv variola vere još u srednjem vijeku kada su liječnici preporučivali udisanje male količine izmrvljenih krasta bolesnika oboljelih od velikih boginja. Prve reference na inokulaciju zdravih ljudi uzročnikom uzetim iz tijela oboljelih od velikih boginja nalazimo kod kineskog autora Wan Quana iz 16. stoljeća u njegovom djelu Douzhen xinfa (痘疹心法) iz 1549. Međutim, tek se u doba dinastije Ming, u drugoj polovici 16. stoljeća ova metoda sticanja imuniteta proširila Kinom. Ipak, ni ova tehnika nije bila bezopasna: rezultirala bi sa smrtnošću od 0.5 do 2%. No u poređenju sa stopom smrtnosti od 30 do 35% kolika je smrtnost od velikih boginja, ova metoda je u to doba bila itekako vrijedna rizika.
Prva vakcina, mada ne baš onakva kakvom je danas zamišljamo, bila je upotrijebljena 14. maja 1796. kada je Edward Jenner (17. maj 1749. – 26. januar 1823.) virusom kravljih boginja inokulirao osmogodišnjeg dječaka Jamesa Phippsa, sina svog baštovana. Ono što je Jenner tada uradio danas ne bi bilo moguće – testirati jednu hipotezu direktno na ljudima, i to djetetu, najvjerovatnije bez pristanka roditelja. Zapravo, kada bi neko uradio ono što je Jenner tada uradio, vjerovatno bi završio na sudu i etičkim komitetima. No vratimo se priči. Još prije Jennera, bilo je poznato da se moguće zaštititi od velikih boginja tako što se sa bolesnika koji imaju velike boginje odgule kraste i onda se tim prahom zagrebe koža zdravog čovjeka, koji bi onda dobio blaži oblik bolesti, i nakon preležane bolesti bi bio imun na velike boginje.
 |
| Jenner inokulira Jamesa Phippsa virusom kravljih boginja, 14. maj 1796. izvor: science museum |
Ova metoda, tzv. “variolacije” ili inokulacije je bila poznata, kako sam prije napisala, još u srednjovijekovnoj Kini i na Bliskom istoku i vjerovatno je preko Otomanskog carstva ova ideja i došla do Zapadne Evrope. Voltaire 1733. piše o ovoj pojavi, a još prije njega Lady Mary Wortley Montagu, koja je bila diplomata u Istanbulu, piše pisma o svom putovanju po Otomanskom carstvu gdje je negdje u Kostantinopolju/Istanbulu vidjela praksu variolacije i upravo se ovoj dami pripisuje prenošenje ideje inokulacije u zapadni svijet.
 |
| Lady Mary Worley Montagy, portret Jonathana Richarsona, izvor: Wikipedia |
Kao što sam rekla, sama inokulacija/varioloacija nije bila bezopasna – mogli ste steći imunitet, ali ste mogli i umrijeti. U prvim godinama empirijskih istraživanja, zapravo prvih imunoloških istraživanja, 1758. američki kalvinist Jonathan Edwards je preminuo od posljedica inokulacije. Deceniju poslije toga, 1768. godine, dr. John Fewster izvještava o tome kako variolacija/inokulacija variola verom nije proizvela nikakve simptome kod osoba koje su imale kravlje boginje (variola vaccinia). Sam Fewster je bio Jennerov prijatelj, te je Jenner preko njega znao za ovu čudnu pojavu.
Farmer iz Dorseta, Benjamin Jesty je uspješno inolikulirao sebe, svoju suprugu i dvoje djece 1774. virusom kravljih boginja za vrijeme jedne velike epidemije. Većina iskusnih ljekara toga doba su već bili informisani o tome. Tako je Jenner zagrebao kraste sa ruku mljekarice Sarah Nelmes i onda inokulirao sirotog Jamesa Phippsa. Dječak je dobio kravlje boginje i brzo se oporavio. Zatim je Jenner dva mjeseca poslije zarazio Phippsa virusom velikih boginja, međutim dječak nije obolio: razvio je imunitet na velike boginje. Zapravo, Jenner, Fewster i seljak Jesty su pioniri imunizacije protiv velikih boginja virusom kravljih boginja. Svi ovi ljudi su bili ismijavani u svojoj okolini, o čemu svjedoči i karikatura na samom početku ovog posta. Zapravo, otkada postoji vakcinacija, postoji i antiveks pokret. Sam Fewster je smatrao da vakcinacija tj. sticanje imuniteta pomoću kravljih boginja, variola vaccinia nije nimalo bolja od variolacije tj. sticanja imuniteta pomoću variola vere, ali je sa Jennerom ostao prijatelj.
 |
| Katarina Velika |
Ruska carica Katarina Velika bila je pionirka inokulacije u svojoj zemlji. Inokulirao ju je ljekar Thoms Dimsdale, ali je ovo ostalo neko vrijeme u tajnosti. Kako je carica bila jako zadovoljna ovim i nije imala nuspojave, Dimsdale je dobio titulu barona. Inokuliran je i Katarinin sin te oko 140 članova dvora, a Dimsdale je, osim titule, dobio i oko 10 000 funti, penziju od 500 funti, i 2000 funti za troškove.
Sve ovo postaje zanimljivije kada naglasimo da u to vrijeme ljudi nisu znali ni za bakterije, a kamoli za viruse te da je imunitet na jednog uzročnika stvoren pomoću srodnog, ali ipak različitog uzročnika. To se poslije pokušalo postići i sa bakterijom koja uzrokuje tuberkulozu, međutim, bez uspjeha. Sjetimo se da većina vakcina sadrži ili oslabljenog uzročnika ili neki njegov dio koji pobudi stanice imunog sistema. Međutim, vakcina protiv velikih boginja je bila jedina vakcina koja je sadržavala tek srodnog uzročnika.
 |
| Uzročnik velikih boginja, virus variola vera |
 |
| Igla za imunizaciju na velike boginje, kojom bi se zagrebala koža |
Zapravo, vakcina protiv velikih boginja je jedina vakcina koja se nije ubrizgavala intramuskularno, supkutano ili intradermalno, nego se davala perkutano – na kožu, lakim grebanjem ovakvom specijalnom iglom po koži (skarifikacija). Sa većinom drugih bolesti takav način imunizacije nije moguć. Tek je 1881. Louis Pasteur je uveo termin “vakcina” u čast Jennerovog izuma inokulacije uzročnikom kravljih boginja u cilju imunizacije na velike boginje. Danas, termin “vakcina” se odnosi uglavnom na oslabljene uzročnike bolesti koje unosimo u organizam pomoću igle pod kožu ili u mišić ili peroralno, kakva je OPV. Ovdje je važno naglasiti da se vakcinacijom nikada ne ubrizgava uzročnik direktno u krv, kako to neki, vrlo pogrešno, misle.
Početkom 18. vijeka u Evropi je harala epidemija velikih boginja, koja je pogodila oko 60% stanovništva i odnijela živote oko 20% tadašnjeg stanovništva, kako svjedoči Voltaire. Sem toga, velike boginje su bile zastrašujuća bolest: klinička slika je bila grozna, a bolest je ostavljala trajne ožiljke koji su unakažavali lice i tijelo. O velikim boginjama Narodni lekar autora dr. Dobrivoja Popovića iz 1925. piše:
“Velike boginje (arapske boginje, velike kraste, variola). Kužna klica, koja prouzrokuje velike boginje, još nam nije poznata. Ona je jako otporna i dugo se drži na zagađenim predmetima. Najzarazniji je sam bolesnik, a najviše kraste koje su se već zagnojile i sve što s njime dođe u dodir. (…) Zaraza se prenosi dodirom i vazduhom.”
Na kraju poglavlja se naglašava: “Predohrana: Protiv velikih boginja najsigurnija je predohrana pelcovanje-kalemljenje.”
 |
| Narodni lekar, dr. Dobr. Ger. Popović, Beograd, Štamparija Mirotočivi, 1925. godina, izvor: lična biblioteka |
Inkubacija nakon zaraze virusom traje oko 12 dana, a u tom periodu virus putuje krvotokom, dolazi u limfne čvorove i replicira se. Prvi simptomi bolesti su slični gripu: malaksalost, temperatura od oko 38℃, bol u mišićima i leđima, glavobolja, mučnina i povraćanje. Od 12. do 15. dana se javljaju prve karakteristične lezije, koje se javljaju po sluznicama i prilikom čijeg pucanja virus bude oslobođen u pljuvačku, pa dolazi do samozaražavanja. Kada virus napadne kožu, javljaju se oteknuća nalik na bubuljice ispunjene tečnošću, duboko u koži te je koža jako bolna. Zaraza se prenosi kapljičnim putem, iz usta, nosa ili sluznice inficiranih te preko dodira. Medicinske knjige obično navode četiri oblika bolesti – obični, modificirani, maligni i hemoragični. Procjenjuje se da pri infekciji običnim oblikom umire oko 30% pacijenata, dok su maligni i hemoragični oblik zaraze bili rjeđi, ali je procenat smrtnosti bio još veći. Ukratko, možemo biti sretni što je bolest eradicirana. Sa davanjem vakcine protiv velikih boginja se prestalo osamdesetih, nakon proglašenja eradikacije 1979. Međutim, kako se prestalo sa imunizacijom., postoje spekulacije kako bi virus variola vere mogao biti korišten u budućim bioterorističkim napadima. Danas, dvije visokoopremljene i visokoosigurne laboratorije – jedna u SAD, a druga u Ruskoj federaciji, čuvaju primjerke virusa velikih boginja. Ako imate 40 i više godina, vjerovatno ste vakcinisani protiv velikih boginja. Preživjećete biološki rat.
 |
| Djevojčica zaražena velikim boginjama, izvor CDC |
Era koja je nastupila nakon Jennerovog uvođenja vakcina, donijela je vakcine protiv nekoliko opasnih virusnih bolesti, ali i nekoliko bolesti koje izazivaju bakterije. Danas postoje vakcine protiv tetanusa, difterije, velikog kašlja, tuberkuloze, polia, hepatitisa A i B, varičela, rubeole, krzamaka, papilomavirusa, gripe, ebole te još nekoliko bolesti. Zahvaljujući postojanju vakcina, velike boginje su eradicirane – posljednja velika epidemija je zabilježena u Somaliji 1977. Posljednja epidemija velikih boginja na području naše regije bila je ona iz 1972. godine.
Mnogo bolesti je stavljeno pod kontrolu i ljudi rjeđe obolijevaju od njih. Neke od ovih bolesti su bile uzrok velike smrtnosti novorođenčadi i male djece, ali zahvaljujući UNICEF-ovim WHO-ovim programima imunizacije te promociji imunizacije, ali i nizu drugih akcija pored imunizacije (povećanje životnog standarda i higijene, ali treba naglasiti da ova dva faktora bez imunizacije ne bi bila tako efikasna), stopa smrtnosti djece mlađe od pet godina je znatno smanjena.
 |
| Variola vera, screenshot iz filma |
Vakcinacija protiv velikih boginja je zaustavljena, ali se neke populacije ipak vakcinišu: vakcina je, koliko shvatam, mandatorna za pripadnike Američkih vazduhoplovnih snaga i marince koji služe na Bliskom istoku, zbog bojazni da bi se uzročnik mogao koristiti u bioterorističkim napadima. Sama vakcina je imala neke ozbiljne nus-pojave (postvakcinalni ekcem i encefalitis su neke od njih) i bilo je nekoliko pokušaja razvijanja acelularne vakcine ili drugih oblika vakcine koji ne bi imali nus-pojave. U posljednje vrijeme ima indicija da vakcina protiv variola vere napravljena od vaccinia virusa daje i neki stepen zaštite od HIV.
Jasno je da je imunizacija znatno poboljšala standard življenja čovjeka današnjice. Ali, istovremeno, imunizacija je postala i žrtva vlastitog uspjeha: antivakcinalni pokret bio je prisutan još od vremena Edwarda Jennera, međutim, krajem prošlog i početkog ovog stoljeća, pokret koji se suprotstavlja korištenju vakcina u prevenciji bolesti doživljava pravu, mračnu renesansu. Priroda opozicije vakcinama te argumenti antivakcinalnog pokreta imaju relativno širok spektar: od povezivanja vakcina sa autizmom te nizom idiopatskih simptoma, pa sve do etiketiranja vakcina kao sredstva uspostavljanja „Novog svjetskog poretka“ i žigom „Zvijeri“, opisanim u Otkrivenju Ivanovu. Antivakcinalni pokret dijelom počiva i na racionalnom strahu od blagih ili srednjih komplikacija koje nastupaju nekoliko dana nakon davanja cjepiva (temperatura, bol na mjestu cjepljenja, otok, dijareja), ali i, jednim velikim dijelom, na iracionalnom strahu koji je potkrijepljen konstruiranim alternativnim „činjenicama“ i pseudonaukom a korijene nalazi u iskonskom ljudskom strahu potkrijepljenom emocijama: da će vakcina naštetiti našoj djeci. Ovakvo opasno igranje na kartu emocija danas tu istu djecu stavlja u opasnost.
