Izvor: http://www.aftenposten.no/norge/Mannen-og-erteblomstene-som-ga-oss-genetikkens-forste-kapittel-584834b.html





Mendel je htio shvatiti kako su to neke osobine naprosto nestale u prvoj generaciji hibrida. Zapravo, on se pitao da li su nestale ili su i dalje prisutne, ali sakrivene u F1 generaciji. Zato je Mendel nastavio međusobno ukrštati biljke i F1 generacije. Ovu drugu generaciju potomaka je označio ka F2. Zapravo, biljke F2 generacije su kao neki unuci biljaka iz P generacije. I gle čuda – u F2 generaciji su se pojavile neke osobine biljaka sa recesivnim alelima. Recimo, opet su se pojavila zelena zrna graška. I ne samo to – ove osobine su se pojavile u nekim omjerima. Mendel je ukrštao stotine i stotine stabalaca graška, ali su omjeri biljaka sa žutim i zelenim zrnima graška bili otprilike 1:3. To znači da je jedna četvrtina tj. 25% biljaka imala zelena zrna, a tri četvrtine tj. 75% su imale žuta zrna. Da pogledamo u Panetovoj tabeli kako se to dogodilo:

               
 
A
a
A
AA
Aa
a
Aa
aa

 

 
Znači, biljke sa genotipom aa i zelenim zrnima su činile tačno jednu četvrtinu svih biljaka u F2 generaciji. Ovaj zakon odvajanja osobina u F2 generaciji nazivamo Mendelovim zakonom segregacije.

Međutim, ovakva predviđanja je moguće vršiti samo ako su posmatrane osobine vezane za jedan gen. Zbog toga što su osobine koje je Mendel proučavao bile uslovljene jednim genom tj. alelima jednog gena, ovakvo nasljeđivanje nazivamo mendelijansko. Možete zapamtiti, a i ne morate da se ovakve osobine nazivaju monogenske osobine. Veličina Mendelovog rada je u tome što je koristio hipoteze da objasni rezultate ukrštanje, što je koristio statističke metode i što je prije eksperimenta utvrdio da se radi o čistim sortama koje su nastale samooprašivanjem, a ne o križancima. Da nije to učinio, njegovi zaključci bi bili pogrešni.


Gregor Mendel



Ipak, ovakve osobine – koje kontroliše samo jedan gen tj. njegove varijante, vrlo su rijetke. Nekada se mislilo da je osobina boje očiju  monogenska, da ovisi samo o jednom genu. Međutim ni boja očiju, ni boja kose ili kože nisu monogenske osobine – one ovise o interakciji, međusobnom djelovanju nekoliko gena. Stoga je nasljeđivanje ovih osobina komplikovanije nego nasljeđivanje boja zrna kod graška. Osobine koje ne ovise samo o jednom genu, već od više njih, zovemo poligenske osobine, jer se na latinskom „više“ kaže „poli“.

Ipak, neko osobine, pa čak i bolesti, kod ljudi se nasljeđuju upravo ovako – samo jedan gen, o ovisnosti o svojim alelima uzrokuje osobine kao što su pjegice na licu, rupice na obrazima, te bolest zvanu cistična fibroza.

Nekada se mislilo i da su oblik ušne resice (slobodna ili spojena) te oblik kose na čelu (špic , tzv. “widow’s peak”ili ravno) također monogenske osobine koje se nasljeđuju mendelijanski i kao takve su često navođene u literaturi, međutim, pokazalo se da nije tako.