Nakon 250 godina zablude: čovječja ribica nije jedna vrsta — nego čak devet

Više od dva i po stoljeća učili smo da je čovječja ribica jedna jedina vrsta – neobični blijedi vodozemac koji živi u mračnim podzemnim rijekama Dinarida. Međutim, najnovije genomsko istraživanje pokazalo je da je istina mnogo složenija: iza gotovo identičnog izgleda krije se čak devet različitih vrsta, od kojih jedna živi i u Bosni i Hercegovini. Istraživanje je objavljeno 13. avgusta 2026. u Amphibia-Reptilia.

Ovo otkriće ne mijenja samo udžbenike biologije. Ono potpuno mijenja način na koji ćemo štititi jednu od najpoznatijih endemskih životinja našeg regiona.

Životinja koja je prevarila naučnike

Čovječja ribica (rod Proteus) oduvijek je bila zagonetka. Slijepa je, nema pigment kože, diše vanjskim škrgama i čitav život provodi u podzemnim vodama. Upravo zbog tog skrivenog načina života naučnici su je decenijama teško proučavali.

„Različite populacije izgledaju gotovo isto. To nazivamo kriptičnim vrstama – životinjama koje su toliko slične da ih je gotovo nemoguće razlikovati samo po izgledu“, objašnjava Adnan Zimić, magistar biologije, herpetolog i kustos Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Problem nije bio samo u izgledu. Da bi se uporedile populacije iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo je potrebno prikupiti uzorke iz brojnih teško dostupnih pećina, izvora i podzemnih tokova. Tek razvoj modernih genomskih metoda omogućio je da se DNK velikog broja jedinki uporedi na nivou cijelog genoma.

Rezultat je bio iznenađujući: ono što smo smatrali jednom vrstom zapravo predstavlja devet odvojenih evolutivnih linija.

„Zanimljivo je da su naučnici još u 19. stoljeću primjećivali razlike među populacijama. Fitzinger je čak 1850. godine predložio da postoji sedam vrstaMeđutim, tada još nismo imali dovoljno znanja da bismo razumjeli šta te razlike zapravo znače tj. jesu li znak da postoje različite vrste ili samo različitosti među populacijama iste vrste  Tek razvoj genetike, a posebno savremenih genomskih metoda, omogućio je da se sagleda cijela priča. Kada su se uporedili DNK velikog broja čovječjih ribica iz cijelog područja, pokazalo se da ono što smo više od 250 godina smatrali jednom vrstom zapravo čini devet različitih evolutivnih linija”, objasnio je Zimić.

Nije nova ideja – samo je nauka konačno imala dokaz

Zanimljivo je da ovo nije sasvim novo razmišljanje. Još sredinom 19. stoljeća austrijski zoolog Leopold Fitzinger pretpostavio je da postoji čak sedam vrsta čovječje ribice.

„Naučnici su još tada primjećivali razlike među populacijama, ali nisu imali način da utvrde da li su to zaista različite vrste ili samo lokalne varijacije iste životinje“, kaže Zimić.

Drugim riječima, intuicija je postojala već 1850. godine. Ono što je nedostajalo bili su dokazi.

To je ujedno i važna lekcija o tome kako funkcioniše nauka. Novo istraživanje nije nastalo zato što su naučnici „promijenili mišljenje“, nego zato što danas raspolažu alatima koji prije jednog stoljeća nisu postojali. Genetika nije zamijenila klasičnu biologiju – ona je dopunila i potvrdila ono što su prirodoslovci naslućivali još u 19. stoljeću.

Milioni godina skrivene evolucije

Možda najfascinantniji dio priče krije se u vremenu.

„Genetički se neke od ovih grupa razlikuju veoma mnogo. Njihova zajednička evolucija razdvojila se prije otprilike 4 do čak 16 miliona godina. Dakle, neke od njih imaju dužu nezavisnu evolutivnu historiju nego što je imaju mnoge danas jasno prepoznate vrste. Ali kada ih pogledate, razlike uglavnom nisu očigledne. Dvije životinje mogu izgledati gotovo identično, a njihova DNK pokazuje da pripadaju različitim vrstama koje su se milionima godina razvijale odvojeno“, dodao je Zimić.

Postoje određene razlike u građi tijela, boji, obliku škrga i drugim osobinama. Međutim, te razlike se često preklapaju, pa nije moguće jednostavno pogledati čovječju ribicu i sa sigurnošću reći kojoj od devet vrsta pripada. Za pouzdanu identifikaciju zato je potrebna genetička analiza

Kako dokazati da su to zaista nove vrste?

U biologiji sama razlika u DNK nije uvijek dovoljna da bi se neka populacija proglasila posebnom vrstom. Zato su istraživači koristili više nezavisnih dokaza.

Prvi je genetika: svih devet grupa jasno je odvojeno i imaju dugu vlastitu evolutivnu historiju. Drugi je razmjena gena. Tamo gdje se dvije grupe susreću, gotovo da nema ukrštanja, što znači da ostaju odvojene evolutivne cjeline. Treći dokaz dolazi iz morfologije – što su dvije grupe genetički udaljenije, to su u prosjeku izraženije i razlike u građi tijela.

Tek kombinacija svih tih podataka omogućila je istraživačima da zaključe kako se ne radi o podvrstama, nego o devet zasebnih vrsta.

Bosna i Hercegovina krije vlastitu čovječju ribicu

Za Bosnu i Hercegovinu ovo otkriće ima posebno značenje. Jedna od novopriznatih vrsta nosi ime bosanska čovječja ribica (Proteus bosniensis).

Za sada je poznata sa područja sjeverozapadne Bosne, ali njena stvarna rasprostranjenost ostaje velika nepoznanica.

„Poznati lokaliteti djeluju fragmentirano, ali to ne mora značiti da je vrsta zaista rijetka. Moguće je da jednostavno još nismo pronašli sve njene populacije“, kaže Zimić.

Proteus bosniensis, Bobijaško Oko, BiH,foto Daniel Jablonski

Zbog toga će buduća istraživanja biti usmjerena na podzemne vodene sisteme Krajine, posebno između već poznatih nalazišta. Veliku ulogu mogla bi imati metoda eDNA – analiza okolišne DNK.

Umjesto da istraživači moraju pronaći samu životinju, dovoljno je uzeti uzorak vode i u njemu potražiti sitne tragove DNK koje organizmi ostavljaju iza sebe. To je revolucija za proučavanje životinja koje gotovo nikada ne izlaze na površinu.

Prema Zimićevim riječima, upravo iz ovih razloga bi jedan od najvećih prioriteta trebalo biti sistematsko istraživanje Krajine, uključujući podzemne sisteme između već poznatih lokaliteta.

Zašto je ovo važno za zaštitu prirode?

Najveća posljedica ovog otkrića možda nije taksonomska, nego konzervacijska.

Ranije se smatralo da jedna vrsta čovječje ribice nastanjuje ogromno područje – od Slovenije do južne Hercegovine. Iako je i tada bila klasificirana kao ranjiva (VU) prema Međunarodnoj uniji za zaštitu prirode (IUCN), činilo se da ima relativno široku rasprostranjenost.

Sada se ta slika raspala na devet mnogo manjih mapa.

„Sada znamo da taj veliki areal zapravo čini devet različitih vrsta. Svaka od njih zauzima mnogo manji prostor i sve su sada procijenjene kao Ugrožene (EN) ili Kritično ugrožene (CR), što znači da na IUCN-ovoj skali imaju veći rizik od izumiranja“, kazao je Zimić.

Svaka vrsta zauzima ograničen dio podzemnog svijeta, a gotovo sve su procijenjene kao ugrožene (EN) ili kritično ugrožene (CR). To znači da je njihov rizik od izumiranja znatno veći nego što se ranije mislilo.

„Više ne možemo govoriti o zaštiti čovječje ribice kao jedne vrste. Moramo štititi svaku od devet vrsta i njihova specifična podzemna staništa“, naglašava Zimić.

To podrazumijeva precizniji monitoring, genetičko praćenje populacija i, možda najvažnije, očuvanje kvaliteta podzemnih voda. Jer svako zagađenje koje nestane u ponoru ili pukotini krša može završiti upravo u svijetu u kojem ove životinje žive milionima godina.

Otkriće devet vrsta podsjeća nas na jednu važnu činjenicu: najveće biološke tajne ne kriju se uvijek u tropskim prašumama ili dubinama okeana. Ponekad se nalaze ispod naših nogu, u tišini podzemnih rijeka Balkana, čekajući da ih nauka napokon prepozna.