Smilje mi je jedna od najdražih mirisnih biljaka mediteranskog pojasa, aposlutni čarobnjak spajanja mirisnih nota. Biljka – žrtva svoje popularnosti. Izgledom ne tako osebujna kao božur, orhideje ili ruže, ali u punom cvatu, veliki grmovi smilja zrače nečim kraljevskim. Kao da je neko pretočio male kapi sunca u ovu biljku. Čak joj je i miris sunčan.

Piše: Jelena Kalinić, feature photo: dr. Stribor Marković

Smilje je jedna od onih biljaka o kojoj se puno govori i piše, pridaju joj se praktično čarobna svojstva u njezi kože, a zapravo o njoj ljudi malo znaju. Početkom 2010-tih zavladao je u našem regionu hype s uzgojem smilja i proizvodnjom eteričnog ulja, macerata pa potom i krema i seruma za njegu lica te sapuna. Gotovo da nije bilo nekog obrta u mediteranskim krajevima Hrvatske i BiH gdje se nije uzgajalo smilje i proizvodilo nešto od njega.

Većina ljudi je za smilje saznala kada se kod nas pojavio francuski brend L’Occitane en Provence, koji je dobar dio proizvoda bazirao na eteričnom ulju korzikanske populacije smilja. Brend je praktično zasnovao svoj marketing na popularizaciji smilja, radnje su im ukrašene buketima smilja…  Različiti uzgajivači su pokušali ovo iskoristiti kao poslovnu priliku, međutim, Francuzi prave svoje proizvode isključivo od svog smilja, a za ex-Yu smilje tvrde da je manje kvalitetno (ili bar da ima drugačiji hemijski profil, koji njima ne odgovora).

Smilje se nekako uvijek spominjalo u kombinaciji s bosiljkom, kao “smilje i bosilje”. Ove biljke su u narodu bile kao “djevojačke”, te kao neka vrsta zaštite od zlih duhova, te su se koristile u ljubavnim napitcima i bajalicama, a i neka ženska imena su nastala na osnovu naziva tih biljaka. Inače, narod je često biljke koje lijepo mirišu proglašavao svetim, ljekovitim i biljkama koje tjeraju zlo. Možda to potiče od nekog nepisanog pravila da su često ovakve biljke – uključimo ovdje još i kadulju, mentu, pa i kamilicu, majčinu dušicu – donekle antiseptičnih svojstava, pa tjeraju “kužne klice” kako su se nekad zvali patogeni organizmi. Tzv. “kugini doktori” su nosili maske s kljunastim nastavkom, pa su izgledali kao ogromne ptice, a u te “kljunove” su stavljali različite ljekovite trave čija je uloga bila da donekle spriječe dolazak kužnog zraka do nosa i bolest.

Raskrinkavanje se osvrnulo i na članke koji netačno tvrde kako smilje raste samo na Balkanu. Naime, vrsta Helichrysum italicum raste samoniklo u nekim dijelovima Balkana, prije svega sredozemnom području kakve su Dalmacija i Hercegovina, ali ne raste samonikla u unutrašnjosti. Ipak postoji mogućnost da se s pokušajima proizvodnje eteričnog ulja i vrsta Helichrysum italicum počela uzgajati i kontinentalno, pa je podivljala. Postoje neke druge vrste smilja, kakva je Helichrysum arenarium koja raste i u kontinentalnom području te još niz vrsta iz ovog roda koje rastu u drugim dijelovima svijeta. Samo neke o njih su H. armenium, H. pallasii, H. stoechas, H. sanguineum i H. graveolens. Različite vrste smilja rastu u Aziji, Africi i Americi.

Pri put sam smilje vidjela u toku terenske nastave na studiju biologije i – zaljubila se u njega. Divlje smilje često nema velike cvjetne glavice, uzgojeno, plantažno smilje je nešto dekorativnije, ali taj miris je tako upečatljiv i prijatan da samo želite brati bukete tog cvijeća ili napuniti jastučnicu s njim.

Kada kažemo smilje, mislimo uglavnom na vrstu Helichrysum italicum iz porodice glavočika, Asteraceae. Ova biljka može narasti u grm visine pola metra, sa sitnim izduženim listovima, koje je, kao i druge mediteranske biljke, zaštićeno od prekomjernog isparavanja vode. Kod smilja sitno lišće ima paperjastu površinu, dlakavu, dok kod drugih biljaka lišće može biti voštano. Uglavnom, mala površina lista i dlačice prilično sprječavaju gubitak vode. Ove biljke, prilagođene životu u sušnim krajevima, na puno sunca, zovemo kserofite (prema  grčkom ξηρός xeros ‘suh’ + φυτόν phuton ‘biljka’).

 

 

Treba spomenuti i Helichrysum arenarium, koji se može naći i van mediteranskog područja. Međutim, ova se vrsta uglavnom koristi za sadnju u vrtovima, a nema neki značaj u farmakološkoj i kozmetičkoj industriji. Raste na pjeskovitim mjestima i ponešto se razlikuje od Helichrysum italicum u obliku listova – donji, prizemni listovi kod H. arenarium su obrnuto jajoliki, što nije slučaj kod H. italicum – svi listovi ove vrste su lancetasti.

Cvjetovi smilja su skupljeni u glavice  i cvasti i zapravo ono što doživljavamo kao cvijet nije jedan cvijet nego cvast. Za te cvjetove je karakteristično da stoje jako dugo na biljici, a kada ih uberete, od njih možete napraviti potpuri suhog cvjeća koji traje i miriše neobično dugo, godinama. Otuda vjerovatno i potječu engleski i francuski nazivi za ovu biljku – immortelle, “besmrtnik”, onaj koji ne umire.

Treba se zadržati na mirisu smilja. To je nevjerovatan istovremeno i blag i jak dugotrajan miris, i čini se da što je biljka više suha, miris je intenzivniji. Često mediteranske bilje imaju fantastične mirise, ali miris smilja je ravan parfemima. Šteta je zapravo što parfimerijska industrija ne koristi ovaj sastojak. Nije da nema parfema sa smiljem, a ima i poznatih kuća koje su koristile ovaj sastojak, ali ne dovoljno. Jedan od parfema s notom smilja je Citizen Queen od Juliette Has A Gun koji je dizajnirao Romano Ricci, praunuk Nine Ricci.

 

Cvatovi smilja, makro, courtesy of dr. Stribor Marković



Analize (prema radu objavljenom 2021. u Agronomy) pokazuju kako je eterično ulje smilja bogato alfa pinenom, koji je i najzastupljeniji terpen u ovom ulju, a tu su i seskviterpen gama kurkumen, alfa i beta selinen te neril-acetat. U ulju je pronađeno oko 70 različitih spojeva. Prema analizi iz 1995. stručnjaka s Univerziteta u Zagrebu, gdje su analizirani uzorci smilja iz Dalmacije i Hercegovina, kvalitativno, hemijski sastav je isti, al se u kvantitativnom smislu uzorci razlikuju, prema zastupljenosti različitih spojeva.

Za one koji baš vole hemiju i terpene, evo koji su to još spojevi pronađeni u smilju: 1,8-cineol, borneol, (E)-kariofilen, β-pinen, eugenol, 3-etil-2,5-dimetilheksan-1,3-dien, α-farnesen, α-humulen, bicikloseskvuifelandren,  α-amorphen, trans-kariofilen,  p-cymene, , β-burbonen, camphor, linalool i timol (prema linku na sciencedirect).

Hemotipovi smilja variraju od mjesta gdje su biljke rasle, vremena branja (biljka ima najviše eteričnog ulja za vrijeme cvatnje) vjerovatno je da su Francuzi imali pravo – možda ex-Yu smilje nije lošije kvalitete od korzikanskog, ali ima različiti hemotip, tj. omjer tvari.

Eterično ulje smilja je jedno od najskupljih, ali je cijena u proteklim godinama varirala podosta. Ova biljka nema puno eteričnog ulja, koje se inače dobija destilacijom vodenom parom, i zato je ta cijena visoka.

Smilju se pripisuju mnogo ljekovita svojsta, ali zapravo biljka još nije naučno izučena i nema mnogo kvalitetnih radova o tome. Ima mnogo priče oko toga kako ulje smilja podmlađuje kožu, ravna bore, liječi ožiljke od akni, strije, modrice, bolne mišiće, pa čak i  pomaže kod reumatoidnog artritisa, oboljenja jetre, poboljšava rad jetre, djeluje kod atopijskog dermatitisa i psorijaze… ali kada tražite radove na tu temu, nećete baš mnogo naći. Ovo ne znači da ova biljka nije ljekovita i blagotvorna, nego prosto nemamo dovoljno podataka o tome. Stvar je otežena i time što postoje mnogobrojni hemotipovi, pa bi možda jedan hemotip bio dobar za nešto, a drugi za nešto drugo.

Recimo, pokazalo se kako smilje iz Ljubuškog ima najveći udio neril acetata, a ono iz mjesta Doli najveći udio seskviterpena, pogotovo gama kurkumena, koji u ljubuškom smilju nije tada pronađen.

Postoje indicije i da je smilje, odnosno ulje smilja, antiseptično i da djeluje protiv bakterija kakve su zlatni stafilokok, a postoji i rad koji je utvrdio određena antiviralna svojstva smilja protiv herpesa ali je to još uvijek nizak nivo dokaza.

Što se tiče unutrašnje upotrebe smilja postoji i rad koji je pregledao dokaze za ovo i zaključuje da je ova biljka sigurna za upotrebu, ali potrebno je prikupljati još dokaza o njenim svojstvima, nije dovoljno istražena.

Dakle, fali nam podataka o djelotvornosti smilja.

Pojavile su se i tvrdnje da “smilje liječi rak”. O tome nema nikakvih relevantnih studija i meta-analiza ili ih bar ja nisam našla. Nažalost, kada je prošlo prvo uzbuđenje oko uzgoja smilja i kada se pokazalo da se ono ne isplati – jer je ponuda u jednom trenutku bila veća od potražnje, počele su se javljati priče kako je smilje dobro za ovo ili za ono. Prosto se čovjek ne može oteti utisku da su se te priče javile samo da bi se smilje i njegovi preparati i ulje pošto-poto prodali. Do prije koju godinu niko nije pričao o ljekovitim svojstvima smilja.

Kako god, upotreba eteričnog ulja smilja je sigurna i za vanjsku upotrebu, a i miriše predivno tako da ako i nema koristi, ne šteti, ukoliko niste slučajno alergični na njega. Ovo ulje je jedno rijetkih koje ne pecka kožu i ne izaziva iritacije, ali ga je naravno bolje svakako koristiti razblaženog s nekim uljem nosačem nego ga staviti direktno na kožu. Ipak, ako je vjerovati mudrosti Francuza, ovo eterično ulje ipak ima neka blagotvorna svojstva za kožu. Ne bi to Francuzi tek tako…

Ono što je bitno napomenuti jeste i način branja smilja. Smilje za sada nije ugrožena biljka, vrsta Helichrysum italicum je česta na krševitim osunčanim tlima Mediterana, ali bi mogla postati ugrožena. Naime, kada je počeo hype s branjem smilja i proizvodnjom ulja, mnogi su krenuli u branje. Stabljike, koje se beru u cvatu, jer je tada najviše eteričnog ulja, moraju se rezati i mora se ostaviti dio divljeg fonda netaknut, čega se malo ko pridržava. Biljke se ne smiju čupati, jer se tako iskorjenjuju.

Danas je najprikladniji način korištenja smilja za kozmetičke i farmakološke svrhe uzgoj na plantažama.