Biljke primorja: borovi, makija, hrast i mirisne zeljaste biljke

Biljni svijet uz more ne poznajemo dobro. Ne obraćamo previše pažnje na tamo neka bića koja se ne kreću, biljka k’o biljka. Naravno, većini je draže kada je u blizini  plaže kakva borova šuma. Ali biljke primorja fasciniraju svojom ljepotom i mirisima.

Kada kažem „biljni svijet uz more” podrazumijevam one biljke koje rastu u zoni mlatanja valova (tehnički, naučni termin za zonu kopna u koju udaraju talasi, a koja biva potopljena u toku plime) ali ovdje ćemo spomenuti i biljke koje uopšte rastu u primorskim krajevima, onim sa mediteranskom klimom, a nisu baš skroz uz more. Znate – to su sve one biljke sa kožastim listovima, koji kao da su presvučeni nekom voskastom tvari, a koje vrlo često jako dobro mirišu, poput lovora ili četinara. Također, gotovo po pravilu, te biljke, čak i ako nisu četinari, budu zimzelene. Biljke primorja često imaju lijep miris, a mnoge su i jestive.

Na ovu činjenicu naročito skrećem pažnju, jer se po kontinentalnim školama obično uči da su samo jela, smreka i bor zimzelene vrste, mediteranske vrste biljaka se gotovo i ne uče, a i onda kada ih se spomene, dođe učiteljica i kaže da je to greška u udžbeniku što piše da je hrast crnika zimzelena vrsta. Lovor, oleander i crnika su mediteranske zimzelene biljke, oleander je uglavnom kultivisan, dok je crnika nekada davno gradila visokoproduktivne i kvalitetne mediteranske šume, poznate pod nazivom makija. Makije je sve manje, što zbog  šumskih požara, tako čestih u primorskim krajevima, što zbog sječe kako bi se napravile poljoprivredne površine. Također, legenda kaže da je dosta balvana crnike sa istočne obale Jadrana otišlo u izgradnju Venecije. Latinski naziv crnike je Quercus ilex:

 

Sa kultom Apolona i značenjem pobjednika povezan je lovor, Laurus nobilis, plemeniti vazdazeleni grm/drvo karakterističan za Mediteran. Naziv “laureat” dolazi od latinskog naziva biljke. Zašto Apolon? Ovidije u Metamorfozama priča legendu o nimfi Daphne, koju je Apolon proganjao te ju je njen otac, kako bi je spasio o božanskog proganjanja, pretvorio u grm lovora. Otada je lovor omiljena biljka Apolona.

 

Lovor

Berninijeva statua Apolona i Dafne, via Wikimediacommons, by Livioandronico2013

 

Volite li pistacije? Pistacije koje jedete plodovi su biljke Pistacia vera, koja je porijeklom iz Irana, odakle se proširila na cijelo područje Bliskog istoka. Kod nas raste srodna vrsta, viši mediteranski grm, Pistacia lentiscus, a meni se čini da ima i nešto malo Pistacia terebitnhus koja je više karakteristična za Iberiju. Ovo je Pistacia lentiscus:

Nije vam poznata? Ako vam kažem da je odomaćen naziv za ovu biljku mastika, hoće li vam proraditi asocijacije? Od ove biljke se dobija smola mastika, koja služi za aromatiziranje alkoholnog pića u Makedoniji poznatog kao mastika, a u Grčkoj kao ouzo. U Turskoj stavljaju mastiku u sutliju i niz delikatesa.

Smola mastike se koristi za izradu parfema i proizvoda za higijenu, a ima i dokazana antibakterijska svojstva (naročito pri infekcijama sa Helicobacter pylori) zahvaljujući aktivnom sastojku smole koji se zove izomastikadienolična kiselina.

 

Izvor fotografije: www.pticica,com by Arb

Uz more možete vidjeti nekoliko vrsta bora – primorski, koji je češći (Pinus pinaster) ali ponekad i pinjol, Pinus pinea, koji nije autohtona vrsta istočnog Jadrana, osim, prema tvrdnjama stručnjaka, na Mljetu, a i tu biće da su ga donijeli pomorci nekad prije 500 godina. Pinija ima jestive sjemenke u šišarki – one preskupe sjemenke koje se prodaju pod istim imenom. Pinija ima karakterističnu krošnju u obliku kišobrana i praktično je zaštitni znak Rima, kao ova u blizini Circus Maximus:

U visokim mediteranskim planinama, malo više u kontinentalnoj zoni područja  Hercegovine, Crne Gore, Albanije i Grčke raste endemični bor munika, Pinus heldreichii te bor molika, Pinus peuce.

Malo više na zapad i uz obalu Jadrana raste alepski bor, Pinus halepensis, koji je ime dobio po sirijskom gradu Aleppu, jer su prvo opisane sirijske populacije ovog bora. Ipak areal prostiranja alepskog bora je mnogo veći nalazimo ga od Sirije, Grčke, Albanije, Crne Gore, BiH, Francuske, Malte, Španije do Tunisa, Alžira i Maroka. Ovaj bor je alohtona vrsta, na obali Jarana i čest je uzročnik požara.

Na vapnenačkim podlogama karakterističnim za Mediteran, raste i kositrenica, Ephedra campylopoda. Naziv ˝ephedra˝ je Plinijev naziv za preslice, kojima ove biljke nalikuju. Čitav rod ovih biljaka je interesantan jer je na prijelazu između golosjemenjača i skrivenosjemenjača. Najbitniji sastojak biljke  je alkaloid efedrin koji djeluje na nevoljni dio nervnog sistema tzv. simpatikus: pojačava budnost, izdržljivost, umanjuje alergijske reakcije (posebno peludne alergije), steže krvne žile, podiže pritisak, ubrzava optok krvi, smanjuje koncentraciju masnoća u krvi, ublažava astmu… Međutim, prije nego potrčite brati kositrenicu, da kažem i to kako efedrin nije bezopasan, u većim koncentracijama je otrovan, a proglašen je i doping sredstvom. Stavlja se u kapi za nos, jer smanjuje oticanje sluzokože.

Kositrenica

Čempres- stabla i šišarke

 

 

Prelijepa biljka velikih žutih cvjetova koju vidite da raste na kršu u blizini mora ili kada prolazite automobilom, na liticama pored puta, to je brnistra (Spartium junceum):

Od brnistre su se u Dalmaciji pravila tekstilna vlakna, a ponegdje se ta tradicija održala i do danas. Brnistrom su u Dalmaciji vezivali vinovu lozu, a postoji vjerovanje da tamo gdje raste brnistra nema zmija. Biljka je puna aromatičnih tvari i cvjetovi prekrasno mirišu, a vjeruje se i da je afrodizijak te da žene u vrijeme cvjetanja brnistre (maj-juni) postaju erotičnije i opijaju muškarce mirisom brnistre. Kažu da bi se tada i najvećim luzerima posrećilo.

Ipak, ovaj post sam htjela pisati o nekoliko  drugih zeljastih biljakama, koje rastu tik uz obalu mora, na stijenama uz more, po plažama, tamo gdje je visoka koncentracija soli i bojim se da će ostati u sjeni ovog veličanstvenog drveća.

Zapravo, ove biljke koje rastu na zaslanjenim tlima jesu pravi heroji ove priče. Gore spomenuto drveće ima sreću i čast rasti na veoma plodnom tlu terra rossa (crvenica), ali ovih nekoliko skromnih biljaka rastu u zaista neprivlačnim uslovima. Sve ih svrstavamo u grupu halofita, biljaka slanuša, odnosno, biljaka koje su se prilagodile životu na zaslanjenim zemljištima. Halofite su ekološki termin, a ne filogenetska skupina – što znači da ove biljke pripadaju različitim porodicama, nisu u  srodstvu, ali mogu preživjeti ekstremne uslove života uz morsku obalu.

Petrovac (motar, Crithmum maritimum) je jestiva biljka mesnatih, vrlo slanih listova. U zemljama zapadnog Mediterana i u Grčkoj petrovac se koristi kao blitva, kao začin, pa čak i kiseli. Kod nas nije pretjerano poznat kao jestiva biljka.

Iduća (i mnogo poznatija) biljna vrsta koja se stavlja u teglice jeste kapar, Capparis spinosa, koja raste na stijenama i u kamenim zidovima srednjeg i južnog Jadrana (naravno, i u drugim dijelovima Mediterana). Ako ikad vidite žbun lijepih, neobičnih cvjetova kako raste iz stijene, pogledajte bolje, možda je kapar.

 

Kapar, cvijet i pupoljci

Kod kapara, kisele se ili usoljavaju cvjetni pupoljci. Različite su tehnike konzerviranje kapara – neki ih ostave u morskoj vodi, a neki pripremaju slanu vodu, dok ih treći ne usoljavaju, nego ih kisele. Kako god spremljeni, i kapari važe sa snažan afrodizijak, te su neke vjerske tradicije (recimo, jevrejska) strogo regulisale kad i kako jesti kapare. Osim cvjetnih pupoljaka, u ishrani se ponegdje koriste i listovi kapara te plodovi.

Ovo je samo mali isječak iz svijeta biljaka primorja. Tek toliko da vas zainteresira, onoliko koliko bi bilo lijepo da poznajete i znate prepoznati par biljčica kada odete na more. Da znate reći djetetu kada vas pita šta je ovo. Jednom kada se zainteresirate, tražićete i raspitivati se za druge biljke koje pronađete, trust me, I am biologist.