Nauka govori podkast, epizoda 4

Dobrodošli u  Nauka govori podkast – razgovore i diskusije o nauci, o svemiru, vezi između nauke i politike. Uopšte nije važno jesmo li naučnici ali je baš jako važno da budemo naučno pismeni.
Ove epizode napravili smo uz podršku Ambasade Savezne Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini.

Nauka govori podkast je dostupan na slijedećim platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube 
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori 
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG 
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG3

Ana Bubnjević, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program i Staša Grabež, učenica Gimnazije Banja Luka, IB program

Da li se slažeš sa tim kao da je teško u tom momentu generacijske razlike, promišljanju, prići roditeljima i odraslim osobama, generalno?
Definitivno postoji ta neka distanca i ogromne promjene su se desile u zadnjih nekolika godina, decenija. Mi odrastamo na potpuno drugačiji način nego na koji su naši roditelji odrastali, tehnologija, neka veća dostupnost svega, globalizacija. Sve to utiče na naše shvatanje svijeta. Koliko će neki roditelji biti razumljiv, koliko će pokazati volje da se prilagode ili sposobnosti čak našim današnjim shvatanjima, to sve zavisi od osobe do osobe. Definitivno mislim da i tehnologija, koju sam pomenula i internet i društvene mreže, mislim da i to na neki način ugrožava mentalno zdravlje mladih s obzirom na nedostatak kontakta sa realnošću, sa stvarnim ljudima. Imamo prijatelje s kojima komuniciramo isključivo online, sa kojiam nemamo direktnog kontakta uživo, u četiri oka, ali mislim da će tu neki roditelji shvatiti, a neki ne. Lično, imam vršnjaka u okolini koji ne osjećaju slobodu da roditeljima kažu da imaju neki problem. Problem je u tome što oni nemaju dovoljno snage ili nisu dovoljno spremni da to priznaju, da prva osoba kojoj će to priznati bude neko ko nije u njihovoj kući, ko nije u njihovom konstantnom okruženju, da odu psihologu.  

Ko ima moć da im ustvari nađe pravu pomoć. Ovo što si rekla za internet da se nadovežem, to je sada tema o kojoj se može pričati 50 godina bukvalno, bez prestanka, ali možda internet dovodi do masovne panike po  pitanju mentalnog zdravlja. Kada neko pokuša da izgugla, ja imam problem s ovim šta je sad, obično ono što se desi su najcrnje situacije koje su u većini situacija rijetkost. Zato se ustvari treba potražiti profesionalna pomoć, ne preko interneta. Internet je super alatka da se dođe do nekog zaključka, nekog početka traženja korijena tog problema, ali i dalje treba tražiti realna, profesionalna konekcija. Da sumiramo ovaj razgovor, koji su koraci koje se trebaju ispuniti da se nađe pomoć mladima ljudima koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem i kako se održava mentalno zdravlje?  
Mislim da je prvi korak priznati, ako neko ima problem, da mora priznati sam sebi. Primijetiti na sebi. To se vidi nekada i fizički, nekada umorom. Primijetimo češće promjene u raspoloženju, u našem ponašanju, u odnosu sa drugima. Promijenimo odnos, sa nekim smo se udaljili, sa nekim približili, ta promjena društva i te stvari. Mislim da su to sve neki znaci koje možemo primjetiti i na koje treba reagovati i dalje potražiti adekvatnu pomoć, da li se prvo informisati preko interneta, da li prvo obratiti se roditeljima, na bilo koji način, ali biti pažljiv u svemu tome i paziti s kim dijelimo informacije o svome mentalnom zdravlju da slučajno ne bi došlo do nekog zloupotrebljivanja  

Prof. dr Ivana Zečević i Pavle Milaković, učenik Gimnazije, IB program

Pored stručnjaka mladi mogu da potraže pomoć i kod drugih, kao što su prijatelji, naravno, ali kako mislite da oni zapravo trebaju da pomognu jedni drugima, a kako stručnjaci, te dvije razlike?  
Baš dobro pitanje! Dobro je pitanje zato što je ustvari pitanje o kojem pričamo o prevenciji. Onda kada mlada osoba shvati da je jedan određen vremenski period, mjesec dana, dva mjeseca, tri mjeseca, pod uticajem ovih emocija koje sam ja nabrojala i stavila u ovaj koš disfunkcionalnih, bilo da je to anksioznost ili depresija ili osjećaj krivice ili bijes, nizak prag tolerancije na frustraciju, da vrlo lako odreaguje na sitnicu. Ja bih savjetovala da potraže pomoć kod stručnog lica, da se obrate prvo svojim roditeljima. Nekada roditelji znaju da budu, vjerujem da je to vrlo mali procenat roditelja da kažu: Nije ti ništa, izbori se sam/a. Ja bih tada savjetovala djetetu da ode u stručnu službu škole ili da se obrati odrasloj osobi unutar škole u koju ima povjerenja, razredniku, razrednici, profesoru, profesorici, kome god. Stručna osoba koju zovemo psiholog ili psihoterapeut, socijalni radnik, pedagog procjeni da li je neophodan rad sa tom mladom osobom. Ako jeste, stručna osoba koja se bavi psihoterapijskim radom mladoj osobi može da pomogne  da nauči kako da ne doživljava ove disfunkcionalne emocije, nego da doživljava funkcionalne. Na primjer, umjesto da osjeća depresiju bude tužna. Umjesto da osjeća bijes, osjeća ljutnju ili nek nezadovoljstvo, umjesto da osjeća krivicu, da osjeća kajanje. Ali, prijatelji – njihova funkcija je da budu tu svoga drugara ili drugaricu da ju prihvataju ili ga prihvataju – takvi kakvi jesu, da budu i rame za plakanje, i tako dalje. Prijatelji ne mogu da budu stručne osobe i ne treba da budu stručne osobe, ali je jako važno, vama u adolescenciji, osjećati pripadnost vršnjačkoj grupi. E, to rade prijatelji – tu smo, koliko god da ti treba.  

Za posljednje pitanje da nam kratko odgovorite, koja je poruka koju biste poslali mladima?  
Mladi ljudi su ljudi koji su u jednom vrlo izazovnom periodu razvoja kojeg zovemo adolescencija, koji obiluje raznim krizama, preispitivanjima i ja bih vam poručila da brinete o svom mentalnom zdravlju kao što brinite o fizičkom. Jedno bez drugog ne mogu. Nemamo zdravlja ni fizičkog bez mentalnog ni obrnuto, da vas ne bude sramota da tražite pomoć, jer samo one osobe koje u krizama potraže pomoć mogu da nastave put nekog zdravog razvoja. Nemojte da budete hrabri.  

Ada Sadiković, studentica Medicinskog fakulteta SSST i Jan Butigan, učenik Katoličkog školskog centra Sarajevo

Koristiš li suplementacije?  
Ne, nisam baš zagovornik toga, ali imam jako puno prijatelja koji na primjer koriste whey proteine, takve neke suplemente, što u jednu ruku je okej.  

Kada dođe do profesionalnog sporta, znamo da su, naravno, steroidi veoma učestali tu, ali nažalost mladi ih sve više i više počinju koristiti, što je ilegalno. Koje je tvoje mišljenje o tome?
Mislim da mladi u razvoju definitivno ne bi trebali koristiti steroide. Toliko negativnih uticaja steroidi imaju na mlado tijelo koje se tek razvija. Ako ima negativan uticaj na odrasle osobe koje su već završile sa svojim razvojem, kako tek onda utiču na mlado tijelo. Tako da, steroidi – ne. Naravno, ima situacija u kojima su okej steroidi, ali u slučaju da su pod nadzorom ljekara, da je propisana doza, da se nadgleda uzimanje steroida, to je u redu. Ali, da mladi u teretani uzimaju steroide na svoju ruku, kupili – Bog zna od koga – nije okej.  

Kada si imali problema sa mentalnim zdravljem, da li si tražila profesionalnu pomoć?  
Nisam tražila profesionalnu pomoć , ali sada, nakon što je prošao taj  period, mislim da bi bilo bolje da jesam. Mislim da bih puno lakše  prebrodila sve muke koje sam uspjela da prebrodim sama. Mislim da bi mi bilo puno lakše i da bi bila puno bolja odluka da jesam.  

Da li misliš da je psiholog, ili bilo kakav oblik profesionalne pomoći, dosta teško da netko financijski izdržava, ili pojedinac koji financijski nije stabilan ne može da traži profesionalnu pomoć?  
Naravno da je teško, ali postoje opcije besplatne profesionalne pomoći. Isto tako, mlada osoba se može obratiti nekome od povjerenja bili to: majka, otac, stariji brat, sestra, rođaci, možda nastavnik ili učitelj ili profesor kojem vjeruju i za kojeg znaju da će im pomoći ili da će barem sjesti, saslušati ih i dati im savjet.  

Mislim da je jako bitno pronaći nekoga. Jedan od najboljih načina kako se izvući iz tih problema jeste komunikacija s nekim, u najboljem slučaju neko ko je prošao kroz to ili neka osoba, kao što si rekla, od povjerenja kojoj se možemo otvoriti.  
Važno je isto da  se ne stidimo toga, da se ne stidimo pričati o mentalnom zdravlju  i u kakvom smo mi sada stanju. Što više ne pričamo o tome to više postaje neka tabu tema i to nam postaje sve teže i teže da se otvorimo nekome na kraju krajeva. Mislim da je važnije da smo otvoreni i da otvoreno pričamo sa prijateljima. Ako ne možeš sa roditeljima podijeliti, podijeli sa prijateljem, pa pokušaj da nešto uradiš.   

Nažalost, mislim da si i ti svjesna toga da živimo u društvu gdje je sramota ikome se otvoriti ako nisi savršen.
Da, nažalost.  

Zato mladi se jako teško i otvaraju pogotovo svojim vršnjacima. Od velikog broja prijatelja, mogao sam se otvoriti jednoj prijateljici za koje sam znao da je imala nekih mentalnih problema. Drugima nisam ništa pričao, što mi je definitivno bio i to problem.
To je do našeg društva i u kakvom društvu živimo, što ćeš ti biti razapet  ako kažeš da se ne osjećaš dobro i da nisi okej i da ti treba pomoć. Mislim da  je to prvi korak ka traženju pomoći samo da  ti kažeš: „Hej, ja nisam u redu, hajde popričaj sa mnom barem?“  

Koliko misliš da društvene mreže internet stvaraju lošu sliku, to jest sliku savršenosti i da ti je tu problem izreći svoje probleme drugima? Mislim da se dosta stvara lažna realnost nama.  
Naravno, da se stvara – influenseri – sve mora biti savršeno, od kako se probude, njihove morning routines do  navečer, sve je savršeno. Ali šta se dešava iza ekrana?  Nitko to ne zna. Ono što vidimo jeste to  savršenstvo i mladi kada  to vide, šta žele – žele da idu prema tome, žele da budu kao oni. A, to je nedostižno.  

Pošto su poprilično aktuelne ove HPV vakcine, ja kao jedan laik koji ne zna o tome, šta bi ti mogla reći jednom takvom pojedincu o njima?  
HPV  je virus koji se prenosi seksualno, koji se izaziva različite promjene ćelija na tvojim polnim organima što na kraju može dovesti do raka. Sada, imamo tri vrste HPV vakcina, samo je jedna uvezena kod nas u BiH. Cilj HPV vakcinacije jeste da se vakcinišu djevojčice uzrasta od 11 do 12 godina da bi se na kraju spriječio rak grlića maternice.    

Prof. dr Vanina Ruhlmann-Kleider, CEA/Irfu/SPP, Saclay  i Jelena Kalinić, MA

Šta za vas znači nauka?
Nauka zapravo znači bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo. Zanima me kosmos, ali naravno postoje i druge oblasti, drugi domeni nauke koji takođe pokušavaju da bolje razumiju mnoge stvari. Ovo je zaista fascinantno, kada postavite sve dijelove i kompletirate slagalicu,  razumijete stvari koje naizgled nemaju nikakve veze jedna s drugom i onda dobijete globalni prikaz univerzuma.

To je nagrada.  
Da.  

Draga Vanina, hvala što ste ovdje. Jedna od prvih stvari koje želimo da Vas pitamo je šta je kosmologija? Čime se bavi kosmologija? Kako možemo istražiti svemir?  
U stvari, kosmologija je nauka koja pokušava razumjeti svemir, ne u detalje, već kao globalni cilj, da postavimo pravila koja nam mogu pomoći da saznamo šta čini svemir, koji dio predstavljaju,  povijest svemira i njegovu dalju evoluciju.

Dakle, na čemu trenutno radite i koja je najfascinantnija stvar u svemiru koju ste naučili?  
Radim na projektu koji je na Mayall teleskopu Kitt Peak National Observatory u Arizoni u Sjedinjenim Državama. Tamo smo stavili vrlo precizan instrument koji se zove spektroskopski instrument tamne energije koji će nam omogućiti da napravimo najprecizniju mapu galaksija i kvazara sa 40 miliona objekata iz kojih saznajemo više o načinu na koji se svemir širi. I gravitacija je u igri da formira strukture. I ovo smatram zaista fascinantnim.  Koliko mi onda ne znamo o tamnoj energiji i tamnoj materiji? Znamo jako malo, rekla bih. Tamna materija – znamo da postoji, i čini 27% sadašnjeg univerzuma, ne poznajemo njenu prirodu, a mi u kosmologiji pratimo ovu materiju kroz formiranje strukture. A za tamnu energiju znamo čak i manje od toga. Danas je to 68% univerzuma. Zaista ne znamo šta je to – je li to fundamentalna konstanta ili nešto drugo, neuspjeh opšte teorije relativnosti, ne znamo, a nadamo se da ćemo sa ovim instrumentima znati više.  

Recite nam više o vašim ličnim iskustvima kao žene u nauci. Ima li loših, lijepih, dobrih trenutaka, prepreka koje ste imali?
To je teško pitanje. Rekla bih da tokom studija nisam vidjela nikakve prepreke ili stvari koje su me sprječavale da nastavim dalje. Kada si u poslu a ja sam naravno u poslu gdje muškarci dominiraju, istina je da ne možeš, kako da kažem, sa svima biti u dobrim odnosima. Dakle, to je istina, da tamo gdje neki muškarci, ne moje generacije, već nekih starijih generacija, nisu bili toliko sretni, rekla bih. Da li su postavljali prepreke, ne bih rekla, ali nismo mogli samo da radimo zajedno. Tako da zaista morate da nađete saveznike, rekla bih ljude sa kojima možete da radite, a šta je vrlo moguće kada ste dio velike saradnje, uvijek nađete ljude sa kojima je zanimljivo raditi, a to su i žene, tako da je ne generalno. Ali ponekad je ok, a ponekad dobijete neprijatne komentare.   To je ono što zapravo želimo čuti jer se mi žene obično suočavamo s tim.

Drugo pitanje je bilo šta je bilo najfascinantnije što ste otkrili ili se susreli tokom svoje rane karijere.  
Moja rana karijera bila je fizika elementarnih čestica, a ne kosmologija. Sjećam se da sam prvi put bila u eksperimentalnom prostoru u blizini detektora. To je bio drugi svijet koji sam morala otkriti, i moram reći da sam uživala biti tamo, jer su naši detektori jako ogromni, znate, to nije komad instrumenta na stolu, i to je bilo fascinantno. Da vidim kako radi, da vidim kako se gradi, da vidim kako je kalibrirano, a to nisu bili papiri, niti stvari koje čitaš, kompjuteri, programi, to je stvarni život,  fizika je dolazila odatle.   Osjećali ste zadovoljstvo i sreću vidjevši to.  Da, i sjećam se da je moj kolega rekao ok, fascinirana si ovim, zarazila si se virusom eksperimentalne fizike.  

I poslednja stvar – poruka mladim devojkama, mladim ženama koje žele da nastave karijeru u STEM-u, fizici, naučnim oblastima. Ima li mjesta za žene u nauci u oblasti kosmologije?
Zaista sam uvjerena da ima mjesta, a moja poruka bi bila tim djevojkama i mladim studentima da ako im je nauka strast i ako su njihovi rezultati u nauci dobri, bilo šta – fizika, hemija, matematika, one bi stvarno trebale nastaviti jer su kvalificirane kao i muškarci za te poslove, i zaista ne bi trebale prihvatiti da im se govori šta mogu, a šta ne mogu jer nema posla koji je isključivo za muškarce. Djevojka, mlada studentica koja ima dobre rezultate u tim poljima treba da nastavi dalje.  

Dr Adaleta Durmić Pašić i Arian Stjepanović, student Pravnog fakulteta UNSA  

Što se tiče novih tehnologija protiv GMO-a, koja je razlika? Šta se te nove tehnologije, ako nam možete to pojasniti?  Zadnjih desetak godina u žižu su došle nove tehnologije genomskog uređivanja. Po čemu se razlikuju, onako najjednostavnije rečeno, jeste da nema transfera genetičkog materijala između srodnih ili nesrodnih organizama.
Riječ je o malim suptilnim promjenama koje se prave u genetičkom materijalu organizma koji želimo urediti do nivoa jednog nukleotida, do nivoa par nukleotida, koje u konačnici, mogu imati efekat pojačane otpornosti na niske temperature, sušu, na neke patogene ili čak u potpunosti. Možda se to čini opet kao nekakav drastičan genetički inžinjering.

Međutim, postoji jedna metodologija o kojoj se baš puno ne govori i koja nikada nije daleko dospjela u fokusu javnosti. Ja, mislim da je to iz razloga što je ta tehnologija nastala 30-ih godina prošlog vijeka. Riječ je o indukovanoj mutagenezi. Naime, da biste dobili novu sortu, nove varijete, da biste nešto unaprijedili, potrebno je da postoji neka genetička varijacija, a sam sistem kultivacije, razvoja novih kultivara ide u suprotnom pravcu smanjenja varijacije, smanjenja  genetičke varijacije. Da biste opisali novu sortu, potrebno je da dokažete tri stvari, jedna je D, distinctness, da se ona zaista razlikuje od sličnih  sorti , da je uniformna, da se pojavljuje kod svih jedinki koji su potomci toga, i S, stability, a to je da se ta osobina  nasljeđuje stabilno iz generacije u generaciju. Kada imate ta tri elementa imate novu sortu, bez obzira kako je ona nastala. Ali, da se vratimo na uniformnost, zašto je uniformnost bitna. Kada uzgajate  na velikim površinama, bilo koje usjeve. Pšenica se ne uzgaja u baštama, pšenicama se uzgaja na površinama veličine desetina hektara. Isto se odnosi na kukuruz , ječam, rižu. Potrebno je da se te biljke ponašaju  na sličan način i da imate zagarantovan urod, da ih po nekakvom programu možete tretirati, prehranjivati, štititi od insekata i tako dalje. Ako to nemate, ako imate veliku varijaciju u njihovom ponašanju, onda morate puno puta intervenisati, trošite više hemijskog inputa, radne snage. Sve su to stvari koje oduzimaju od profita, ne garantuju urod i u konačnici, sa većim hemijskim opterećenjem imate veće hemijsko opterećenje vodotoka. Nasuprot toga, stoji poljoprivreda koja nastoji da razvije sorte koje će se ponašati na određeni način.

Ne treba zaboraviti, svi kada govore o poljoprivredi vide u glavi nekog ratara. Poljoprivreda je industrija, tačno onako kako je fabrika programirana da proizvede stolicu, naočale, bilo šta, na isti način poljoprivreda progamira svoj alat za rad, a to su  biljke i životinje , i u konačnici proizvesti dovoljno hrane da se prehrani čovječanstvo po povoljnim cijenama,  sa pristojnim nutritivnim efektima i naravno, da se na kraju izvuče neki profit. Što se tiče indukovane mutageneze, što znači indukovati, izazavati nešto. Pomoću različitih hemijskih i fizičkih agenasa  izazivaju se mutacije. Izazivaju se anomalije u genetičkom materijalu  koje nazivamo mutacijama. Promjena, tako je. Te promjene nekada mogu da budu povoljne, a nekada mogu da budu nepovoljne po samu biljku  i možda mogu biti u skladu sa  nekim interesom proizvođača. Nakon toga, nastupa opsežan sistema filtriranja tih promjena, selekcije, odabira, unapređenja i na kraju toga nekada proizađe sorta koja je komercijalno interesantna, ili je bolja za proizvodnju. Na takav način je nastao pink grejpfrut, on je najpoznatiji.

Međutim, poznato je da pink grejpfrut nastao mutagenezom, jer ga vidite u prodavnici, a ono što ne vidite jesu hiljade sorti koje su nastale na taj način koje kupite u formi brašna ili kupite u formi kesice riže ne znajući o okakvoj sroti je riječ. Zašto uvijek spominjemo indukovanu mutagenezu, jeste da indukovana mutageneza nije regulirana. Kanada je do unazad nekih 7-8 godina, sigurno bila jedina država u svijetu  koja je registrovala  sorte nastale indukovanom mutagenezom. Ako odete na web stranicu Međunarodne agenciju za atomsku energiju  možete nači bazu podataka. Ta baza podataka pokazuje da je  od 1996. godine, kada su se pojavili prvi genetički modificirani organizmi, registrovano je više od hiljadu sorti koje su nastale indukovanom mutagenezom koje niko nikad nije spomenuo, koje su registrovane upravo na osnovu DUS, distinctness, uniformity, stability . U čemu je kvaka sa novim modernim tehnologijama uređivanja genoma, potrebna mi je neki uvod da bi se to moglo jako dobro objasniti , ali recimo da je nekada razlika između toga da li će biljka podleći nekom patogenu ili neće ili će mu se oduprijeti nekada je razlika  u svega u jednom, dva ili tri nukleotida.

Ako se na nekoj poziciji nalazi A, biljka je jako osjetljiva na patogen, ako se nalazi C, onda je puno rezistentija. Takva jedna mala izmjena, nju je moguće napraviti pomoću ovih novih metoda. To su postupci, procedure koje su razvile bakterije kako bi se zaštitile od virusa. Bakterije su  jednoćelijski organizmi, nemaju prepoznatljiv imuni sistem, kakav mi prepoznajemo, ali ga ipak imaju. Nakon susreta sa virusom, bakterije koje egzistiraju u desetinama i stotinama miliona jedinki, vrlo lako mogu žrtvovati 90% da bi jedna preživjela. Jedna vrlo brzo formira novu koloniju i pamti šta je preživjela i prenosi na naredne generacije. Na sličan način nastaje antibiotska rezistencija, samo što je ona uglavnom vezana za ekstrahromozomalne elemente, odnosno posebne komadiće DNK koji se razmjenjuju između bakterijama. Taj sistem koji nazivano CRISPR. Dakle, on pamti te bivše infekcije i sada ako napravimo malu modifikaciju u tom CRISPR-u, možemo ga ubijediti  da u riži, na mjestu T ugradi C i nakon toga riža bude znatno otpornija na neki fungalni patogen. Šta time dobivamo? Dobivamo bolji prinos, dobivamo manji input  fungicida. Fungicidi su ozloglašeni, u principu su bazirani na teškim metalima, tako da ekološki je to jako dobro. Koliko je rizično – kao i sve ostalo – postoje regulativa, stvari se testiraju. Rizični su i antibiotici ako se ne uzimaju propisno, ciljano i oni predstavljaju problem. Problem može napraviti aspirin, problem može napraviti paracetamol. Zato se radi procjena rizika, procjena sigurnosti i tek kada se zadovolje određene norme onda proizvod može ići u širu upotrebu.  

Dr Christoph Schaefer, savjetnik CERN-a za odnose sa zemljama koje nisu članice CERN kolaboracije i Jelena Kalinić, MA

Dakle, gospodine Schäffer, vi ste viši savjetnik CERN-a za zemlje koje nisu članice i zemlje pridružene članice. Željeli bismo da nam objasnite šta znači biti član CERN-ove saradnje i gdje je BiH trenutno u ovim malim koracima pristupanja CERN-u, te šta bi za BiH, bosanskohercegovačku industriju i bosanskohercegovačke studente fizike značilo da budu dio ove velike saradnje?
Zaista veoma interesantno pitanje. Dakle, BiH trenutno ima međunarodni korporativni sporazum sa CERN-om. To znači vaninstitucionalnu saradnju, što znači da BiH ima okvir za rad sa CERN-om, ali ne doprinosi budžetu CERN-a. Dakle, BiH nema pravo da dobije ugovore od CERN-a jer ne doprinosite budžetu. Državljanin BiH također ne može postati saradnik ili službeni član CERN-a. To bi se promijenilo kada postanete pridruženi član.  

Kolika je naknada kada ste pridruženi član, punopravni član CERN kolaboracije?  
Dakle, naknada zavisi od vašeg neto nacionalnog dohotka i kao pridruženi član bila bi 10% od onoga što biste platili ako postanete punopravni član, tako da je to sniženje od 90% što je dobra ponuda, ali minimum bi bio 1 milion švajcarskih franaka godišnje.  

I šta dobijate za taj milion? Šta studenti mogu učiniti s tim ako je njihova država članica, ili šta industrija dobija, šta znači biti član?
Dakle, prvo otvara vrata, pa je onda na vama da uđete – vi platite, mi otvaramo vrata, ali zapravo je na državi da odluči šta da radi. Iili želite da učestvujete u naučnoj saradnji što usput možete i sa ovom e-karticom koju već imamo, ali povrh toga, kada pokrenemo pridruženog člana, učestvujete u programu CERN-a, u dugoročnom planiranju, učestvujete u pozivima za podnošenje ponuda i ugovora, vaši državljani imaju pravo da postanu osoblje i ovako, naravno, možete u određenoj mjeri usmjeriti smjer CERN-a.  

Dakle, to ne znači da je to samo nauka, može biti dobro za industriju ako dobijete tender sa CERN-om, možete raditi neke druge stvari, nabavke za neke nenaučne vrste stvari.  
Apsolutno. Dakle, ne treba zaboraviti da je CERN kao organizacija tu da facilitira fiziku elementarnih čestica, tako da fiziku elementarnih čestica zapravo ne rade ljudi iz CERN-a, nego se ona radi u CERN-u sa ljudima sa univerziteta, na primjer, Univerziteta u Sarajevu. Oni to mogu učiniti i dok vi učestvujete u CERN-u, to znači da učestvujete u tehnologiji, različitim transferima, visokoj tehnologiji, održivom poslovanju, i izgradnji detektora, a to je otvoreno samo kada ste član institucije, znači pridruženi član.  

To zapravo znači da se ono što date kao članarinu CERN-u, zapravo vraća, ne 100% nego zapravo to dobijete na tenderima, tako da u svakoj zemlji ako daju naknadu, dobiju nešto nazad. To je dvosmjerna vrsta odnosa.
Naravno, to je dvosmjerna vrsta odnosa, to je sigurno, ali ne volim ovu liniju između platim – dobijem. Dakle, plaćate CERN-u kada postanete pridruženi član, ideji fundamentalnog istraživanja, a ono što dobijete nazad je znanje, i tačka. Pošto smo mi, naravno, organizacija kojoj je takođe potrebna tehnologija da napravi akceleratore, da radi – vi učestvujete ovdje, a onda automatski dobijete nešto nazad. Ali nema garancije i nema ništa kao što druge organizacije kažu – dobro, platiš to i to, i vrati ti se to i to. Ne, vi plaćate i ne postoji obaveza ​​da vam se nešto vrati osim znanja. Naravno, u praksi pokušavamo da uravnotežimo zemlje i pokušavamo da nađemo adekvatna sredstva za povratak.  

Prof. Dr Damir Marjanović i Jelena Kalinić, MA  

Neki mediji objavljuju kao ima taj Y hromosom, on gubi neke svoje dijelove, neće biti muškaraca uskoro, nema ništa od muškaraca. Šta će se desiti s muškarcima?  
Da se ne lažemo. Evolutivno gledno i genetički gledano, i na genetičkom plan Y  je degeniriani X hromosom. Mene je uvijek oduševljavalo, sad da budemo malo kontroverzni. Ja mogu da kažem da sam muški feminist, to mi uopće nije problem, odrastao sam u takvoj porodici gdje nikad nije bilo muško-ženskih poslova.  

Muški feminist, STEMinist!
 Jeste, ovakva je stvar. Ja sam na jednoj diskusiji rekao da mi nije jasna doza feminizma, kao biologu genetičaru, u kojoj žene inzistiraju da su žene ravnopravne sa muškarcima, kada ste superironije po pitanju genetike i po pitanju evolucije. Zašto genetike? Imate više genetičkog materijala. Imate dva predivna X hromosoma i mali Y hromosom. Djeci ne dajemo istu dozu genetičkog materijala. Djeci žene daju više genetičkog materijala. Evo, banalno, oni će imati mitohondrijalnu DNK.  

Samo da se vratimo, pošto možda neki ne znaju, zašto ta mitohondrijalna DNK dolazi od žena?  
Vrlo jednostavno. Znate kako nastaju bebe, da ne idemo ono šta je prije, ali obično počet ćemo s čašom vina. Spermatozoid sretne jajnu ćeliju i jedino što donesu u novi organizam je tih 23 hromosoma i to je to. Oni odrade svoj posao, repići sve odrade i uvijek postoji neka hipoteza koja kaže da su možda neki zalutali, ali dominantno je, nećemo isključiti naučnici, ne smijemo biti fundamentalisti i reći to 100% nije tačno. Ja to nikada neću ni da kažem  i to me malo u stvarnom svijetu zna nekada preveslati. Ali, poenta u tome je da vi  imate vrlo jednostavan koncept u kojem spermatozoid kada sretne jajnu ćeliju, to je kao kada momak sretne djevojku sa trosobnim stanom na Ciglanama. Imate između ostalog centalno grijanje. Centralno grijanje je mitohondrija, e ta mitohondrija je vlasništvo.  

Beba dobije centralno grijanje
Jeste, ali dobije od mame. Tako da, genetički gledano, ja to mirne duše potpisujem, znatno jači spol, ako smijemo govoriti o jačem i slabijem spolu, defenitivno su žene jači.  

Znači muškarci će nestati, ali za milione i milione, ne moraju još brinuti?
Evolutivno gledano, mnogo smo mi zamjenjljiviji, nego žene, zato što banka sperme rješava manje-više sve, malo mudrija, a inkubatori ženskih tijela koji trebaju da stvore novi život, još uvijek nismo taj problem riješili, tako da neće muškarci nestati.  

Još nam trebate!
Degenerirat će taj Y hromosom, još uvijek mi trebamo vrsti, kao što i vi još uvijek trebate. Nemojte da sad okrenemo prema muškom, pa ćemo reći, prvi primitivni mobiteli su bili ovakvi pa si mogao samo da nazoveš telefonom, a sad ovi mali, odvedeni kao Y hromosomi, mogu svašta da rade. Dakle, da ne idemo sada u drugom smjeru. Trebamo mi jedni drugima za očuvanje vrste, evolutivno gledano homosapiens ne može ni bez muškaraca ni  bez žena.  

Trebamo mi jedni druge i da se poštujemo i čuvamo, ne samo za održanje vrste.  
To definitivno. O tome uopšte neću da raspravljam. Govorim sad više evolutivno gledano. Tendencija YS-a da degenerira, to se sigurno neće desiti za dva mjeseca, šest godina, sto godina i tako dalje,  to je dugotrajniji proces, još uvijek mi ne znamo u kojem će evolutivnom pravcu to otići. Sve zavisi da li će nešto biti favorizirano ili neće, da li će odjednom taj junk DNA postati mnogo bitniji ili neće. U svakom slučaju, Y hromosom, baš zato što je, kada ga gledate, on je maloljetni delikvent, malo gena, puno onoga što mu ne treba, ne voli nikoga, ta rekombinacija sa X se samo na 5% dešava i u krajnjem slučaju, sve ono što ne želite, da bude samostalan, da bude ljut prema svima, to je Y hromosom. Ali baš zato što je takav, lako ga je istraživati, zobg njega je lako pratiti migracije. Podatak u kojem kaže da je 75% populacije je patrilokalna, u prijevodu, kada se sklopi brak ili sklopi neka zajednica, žene dolaze kod muškaraca da žive, onda kada vidite neku migraciju X hromosoma pretpostavlja se da je to bila migracija, ne samo zbog onoga centralnog grijanja. To ga je postavilo kao odlično oruđe za pratiti migracije, mi sada ovo što pričamo , upravo radimo zbog toga.

Bekir Sadiković, student na programu Genetika I bioinžinjering BURCH Univerziteta i Prof. dr Azrudin Husika, profesor na Mašinskom fakultetu UNSA  

Danas razgovaramo o vrlo aktualnoj temi energetske tranzicije u kontekstu BiH. Naravno, pripremio sam par pitanja za Vas za koja mislim da bi mogli da odgovorite. Kao prvo slušamo puno o jednim terminu koji se zove dekarbonizacija. Što tačno znači dekarbonizacija, da li nam možete pojasniti?  
Taj pojam  se upravo pojavio sa  pojmom energetske tranzicije, a znači prelazak sa fosilnih goriva na obnovljive izvore. Dekarbonizacija znači da odustajemo od energije koja se proizvodi sagorijevanjem karbona, a to se dešava ukoliko proizvodimo energiju iz uglja, nafte, prirodnog gasa, a ako koristimo obnovljive izvore energije, onda ta energija dolazi  iz nekih drugih izvora. Sam pojam se pojavio i veoma je prisutan u javnosti zbog  klimatskih promjena i zahtjeva da ograničimo te klimatske promjene, to jeste da smanjimo značajno emisije ugljendioksida.  

Vi ste spomenuli obnovljiva goriva, šta su to tačno obnovljiva goriva?  
Obnovljivi izvori energije su svi oni izvori koji se relativno brzo obnavljaju, dakle solarna energija, stalno nam dolazi putem sunčevih zraka. Zatim, tu je hidroenergija koja također vrlo brzo kruži u prirodi. Vjetar, on vodi porijeklo opet od solarne energije, jer solarna energija neravnomjerno zagrijava tlo, a onda zbog te neravnomjernosti  imamo razlike u gustini zraka što onda uzrokuje strujanje zraka. Tu je, također, i biomasa. Svi oblici biomase se smatraju obnovljivim izvorom energije,  s tim da kažemo da je biomasa uslovno obnovljiva i karbonski  neutralna, što znači da ne doprinosi efeketu staklene bašte, ne emituje ugljendioksid. Međutim, uslovno, ukoliko na adekvatan način gazdujemo našim prirodnim resursima, to su šume, onda  nam je i biomasa  obnovljiv izvor energije. Tu još imamo i geotermalnu energiju. Postoji širok spektar obnovljivih izvora energije.  

Da li obnovljiva goriva i dalje doprinose zagađenosti u BiH, da li ikako poboljšavaju trenutno stanje?  
U životnom ciklusu svi izvori enegije  imaju određeni utjecaj na okoliš. Međutim, taj uticaj u odnosu na fosilna goriva, kada gledamo obnovljive izvore je skoro zanemariv. U samoj eksploataciju, korištenju obnovljivih izvora energije, nemamo zagađivanje zraka, opet je tu donekle izuzetak biomasa, ali ako to koristimo sa najboljim raspoloživim tehnologijama, onda je i to zanemarivo. Recimo, kada govorimo o vjetroelektranama, o solarnim elektranama, zatim hidroenergiji, nema zagađivanja zraka. Naravno, ima nekih drugih uticaja na okoliš, kao što je kod hidroenergije, to je uticaj na neka prirodna staništa, pa onda utičemo na biodiverzitet ili bio-raznolikost. Slični uslovi i slični uticaju su i kod recimo vjetroelektrana. Solarne elektrane imaju jedan potencijalno negativan uticaj , a to je recimo da nakon što im istekne životni vijek moramo naći adekvatan način, kako da sav taj materijal reciklirati, u suprotnom, imaćemo velike deponije otpada, što nije nikako dobro.  

Uzimajući to sve u obzir i trenutno stanje zagađenosti zraka u BiH, kako mi to možemo iskoristiti da ide u korist BiH, to jest korist građana?  
Građani su primarno zainteresovani  da imaju niže troškove kako grijanja, tako i hlađenja, korištenja električne energije  kroz račune za električnu energiju , tu je i priprema sanitarne vode. Dakle, da su nam sve te energetske potrebe što jeftinije, da imaju što niži trošak. Kako to možemo uraditi? Možemo  uraditi primarno tako što ćemo iskoristiti  jedno uslovno gorivo, a to je energijska efikasnost, svu energiju da koristimo  na veoma racionalan način. To nije štednja energije. Štednja energije bi bilo ako naš stan, dom, gdje stanujemo  ne grijemo na adekvatnu temperaturu, to bi onda bila štednja, odričemo se toplotnog komfora i slično, a energijska efikasnost je grijanje na isti toplotni komfor, isto tako i hlađenje tokom ljeta, a da pri tome trošimo što manje energije. Prvi korak je, uslovno, utopljavanje naših domova, iako stručno gledajući govorimo o  povećanju energijske efikasnosti, tako što ćemo smanijivati potrebe  za energijom  na nivou svake zgrade, objekta, kuće, bilo čega , a onda je jednostavniji odgovor koji izvor energije da koristimo , ako smo upolovili  naše potrebe za energijom. Nije isto, gledajući troškovno, ako nam zgrada traži  200 jedinica energije u toku godine za grijanje  po metru kvadratnom, iako je to 80 ili 100. To možemo uraditi na troškovno opravdan način: ulaganje u termofasadu, nove prozore, izolaciju stropa, bolje upravljanje energijom da ne grijemo tada kada nam ne treba, da izbjegnemo pregrijavanja. Ima niz nekih mjera koja ne traže neka značajna financijska sredstva, nego je samo stvar našeg odnosa prema potrošnji energije, a onda neke mjere traže određena financijska sredstva. Onda ako na takav dobar sistem, kao što sam objasnio, utopljen, traži malo energije, primjenjujemo obnovljive izvore energije sa savremenim tehnologijama, onda ćemo uz te male troškove imati  ovu korist o kojoj govorimo, a to je malo ili skoro nikako zagađivanje zraka. I ako imamo to na širem području, na nivou više naselja, onda možemo očekivati da nam zrak bude dosta bolji. Pored toga tu su mjere koje svi mi možemo da uradimo da koristimo manje automobile, posebno automobile koje imaju motore sa unutrašnjim sagorijevanjem. Električna vozila  na licu mjesta ne zagađuju, ali ukoliko koriste električnu energiju iz ove naše mreže koja se dominantno snabdijeva električnom energijom iz termoelektrana na ugalj, onda njihove emisije se javljaju negdje drugo. Dakle, korištenjem bicikla, javnog saobraćaja, pješačenja, doprinosi nam boljem kvalitetu zraka.  

Ako kažete da financijsko stanje građana nije glavni problem prelaza na dekarbonizaciju, nego je to koliko su oni svjesni toga, da li Vi smatrate, ukoliko bi svi naučnici, uspjeli da pravilno dokažemo građanima kako da efikasno troše energiju (na primjeru korištenja grijanja kući), da li bi to isto doprijenilo dekarbonizaciji?  
To je ključna karika u pokretanju čitavog procesa dekarbonizacije, ne samo u Bosni i Hercegovini, tako je i u čitavom svijetu, na nivou građana, vlasnika stambenih objekata. Sve počinje od interesa za smanjenje troškova. Naši građani, donekle opravdano, ne brinu za globalne probleme, klimatski promjena, ali tu je s jedne strane država da podigne tu svijest građana i ne samo država nego i različita strukovna udruženja, nevladine organizacije i onda će građani kada budu svjesni mogućnosti kako da smanje svoje troškove, onda će čitav taj proces krenuti  znatno brže nego što on danas teče. Mi danas imamo dekarbonizaciju u nekim zemljama malo brže u nekim sporije. Bosna i Hercegovina je tu možda negdje u sredini kada govorimo o brzini napuštanja fosilnih goriva. Tako da, to jeste ključna pretpostavka da podignemo svijest građana da oni zaista mogu imati koristi za sebe a to su niži troškovi i bolji kvalitet zraka, bolji komfor, obnovljivi izvori energije jesu komforniji za korištenje. Ako koristimo čvrsta  goriva za grijanje puno smo zauzeti oko pripreme goriva, njegovog skladištenja, samog loženja u odnosu na obnovljive izvore energije  gdje je sve, da kažemo, na dugme.  

Ne samo da su obnovljiva goriva i jeftinija i bolja za okoliš, nego su i mnogo jednostavnija?  
I jednostavnija za korištenje. Mi da to sve uzmemo u obzir, mi bi odmah prešli na obnovljiva goriva?  Dakle, preduslov je svijest i onda moramo imati  jasne programe države  koja usmjerava  financijska sredstva  sa potrošnje energije, jer još uvijek imamo sistem gdje nas država nerealno jeftinom energijom podstiče da trošimo više te energije umjesto da taj novac preusmjeri na nove tehnologije  koje su bazirane na obnovljivim izvorima  i takvih programa, srećom, već ima u  Bosni i Hercegovini. Tako, ako ugradite toplotnu  pumpu, neki  savremeni kotao na biomasu, možete dobiti  20% od tih sredstava kao grant sredstva , a ostalo finansirate vi  s tim da vaši troškovi za grijanje  ne rastu, nego se oni samo podijele. Jedan dio ćete trošiti na grijanje, a jedan dio na otplatu te investicije, ali u konačnici vaši troškovi bi trebali ostati  isti. Naravno, u čitavom tom procesu ima onih koji su socijalno osjetljivi, ne mogu priuštiti sebi takve investicije  i onda je tu, ustvari, država  na potezu da  ona svojim programima da i više ovih grant sredstava nego građanima koji to mogu  da isfinanciraju.  

Još jedno pitanje, koji bi to drugi bili interesi, osim smanjenja troškova, građana Bosne i Hercegovine, da se uključe u proces dekarbonizacije?  
Dekarbonizacija podrazumijeva izgradnju puno manjih izvora obnovljivih izvora energije na bazi tehnologija koji koriste obnovljive izvore, a to nam onda omogućava da svi mi građani investiramo u proizvodnju energije. Pored toga što možemo smanjiti svoje troškove, možemo udruživanjem sto, hiljadu ili deset hiljada građana mogu da naprave solarnu elektranu, mogu da učestvuju u izgradnji neke vjetroelektrane ili da imaju udio recimo u budućnosti u proizvodnji  energije kao što je energija hidrogena. Na taj način uzmemo aktivno učešće u sektoru koji zovemo energetika i sebi obezbjedimo dodatni prihod. Sve to nije bilo moguće i nije još uvijek moguće ako govorimo o fosilnim gorivima, jer ako hoćemo praviti neku proizvodnju energije iz fosilnih goriva, onda su to investicije reda veličine sto miliona konvertibilnih maraka ili eura, sasvim nebitno, pa čak i do milijarde konvertibilnih maraka. Mi kao građani ne možemo nikada skupiti taj novac, jedino država može da investira takve projekte, ali možemo se organizovati i skupiti novac za jednu solarnu elektranu ili biti dio nekoga  projekta izgradnje vjetroelektrana. A onda jedan dio prihoda od takvih projekata imati za svoj kućni budžet. Kako se možemo organizovati? Po različitim, da kažem, ključevima. Navijači jednog fudbalskog kluba mogu da se organizuju, da skupe novac, da na svom fubalskom stadionu naprave solarnu elektranu ili ljudi u nekom naselju, da se organizuju u energetsku zadrugu, da naruče odjednom svi solarnu elektranu za sve krovove u tom naselju. S jedne strane je to puno jeftinije, u odnosu na slučaj kad svako pojedinačno kupuje solarnu elektranu i onda imamo prihode od prodaje električne energije. U Bosni i Hercegovini se uvodi takav sistem i takav sistem se zove sistem prozjumera. Dakle, proizvodnja električne energije primarno za vlastite potrebe, a postoje naravno modeli i da tu energiju koja vam ne treba da šaljete u mrežu i na taj način ostvarujete dodatne prihode.  

Imran Šabanac, student Ekonomskog fakulteta UNSA i Arian Stjepanović, student Pravnog fakulteta UNSA

U zadnje vrijeme se  priča dosta o obnovljivim izvorima energije. Čuo sam dosta informacija o mini hidrocentralama, pa zanima šta ti imaš da mi kažeš o tome? Ideš na pravo, pa malo s pravne strane, malo sa ekološke?  
Mini hidrocentrale predstavljaju jedan veliki problem trenutno. Što se tiče pravnog aspekta, imamo tri naraštaja ljudskih prava. Prva dva su već poznata u historiji, to i bilo u prvom smislu, pravo na vlasništvo, pravo na slobodu, pravo na pošteno i pravično suđenje, dok s druge strane taj drugi naraštaj ljudskih prava bi bila pozitivna prava, u smislu šta država treba da nam da. Dok, treći naraštaj ljudski prava predstavlja problem u jednom drugom aspektu, to jest, nema pravnu zaštitu. To su najčešće ekološka prava. S obzirom na to da nema neke pravne zaštite, ta prava nekako lebde u samom eteru i ne smatraju se danas u pravnoj nauci samim pravima zato što nemaju nijedan pravni lijek iza sebe. Same mini hidroelektrane narušavaju ta ekološka prava.  

Šta je tačno tu štetno kod minihidrocentrala?  
Ekološko pravo čovjeka na zdrav i čist okoliš se narušava mini hidroelektranama zato što izgradnja njihova i njihova način funkcionisanja je da se pravi na manjim rijekama. Manje rijeke, potoci i tako dalje dovode do isušavanja tih područja, upropaštavanja biocenoze – bioraznolikosti tih određenih područja, na kraju krajeva, same ljepote po kojoj su poznati ti određeni prostori kao u Hercegovini, kao na primjer, na Buni.  

Što se tiče zakona, što bi se moglo uraditi?  
Kao što sam već prije rekao, ne postoji pravna zaštita. Međutim, upravo se ove godine, čini mi se čak, u šestom mjesecu, dovedene su izmjene u Zakonu o električnoj energiji na Vladi Federacije Bosne i Hercegovine u kojima se prvi put štite ekološka prava na način da se više ne mogu izdavati dozvole za građenje tih mini hidroelektrana. Tako da, iako se ne možemo riješiti onih koje već postoje, ne možemo graditi njih više.  

Kaže se da je zbog manje CO2 emisija manje zagađuje. Da li je to sada istina? Kakav je tvoj komentar?     
Da i ne. S jedne strane, istina je  ne postoje emisije. Međutim samo  zato što nemamo emisije ne znači da nije loše za okoliš. Upropaštavanjem samih rijeka mi štetimo okolišu. Iako je to, po mom mišljenju, neki politički odgovor, odnosno smanjenjem emisija da zapravo radimo neku dobru stvar, međutim, upravo, ne. Mi zagađujemo okoliš i ne radimo na ekologiji, već samo smanjujemo emisije, tako da to uopšte nije toliko dobro, koliko to izgleda u medijima i na drugim platformama gdje se ljudi pokušavaju opravdavati zašto postoje te hidroelektrane.

Mene sad zanima koji su sljedeći koraci koje možemo poduzeti da regulišemo te zakone?
Kao što sam već rekao, iako ne postoji određena pravna zaštita za taj treći naraštaj ljudskih prava. Međutim kod nas, u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji određena pravna zaštita. To su nove izmjene Zakona o električnoj energiji gdje ne postoji više mogućnosti izdavanja dozvola za nove mini hidroelektrane. Iako postoje one koje su već izgrađene, barem neće doći do izgradnje novih, tako da, ako ništa, već je urađen jedan korak naprijed.