U Bosni i Hercegovini, kao i širom Evrope, prate se invazivne i alohtone vrste – one koje nisu domaće i mogu načiniti štetu ekosistemima ili samo nisu domaće, ali ne čine štetu. Neke od njih mogu činiti i značajne privredne štete ili potisnuti domaće oblike živog svijeta i ugroziti biodiverzitet.

Invazivna vrsta je uneseni, alohtoni organizam (bolest, parazit, biljka ili životinja) koji se počinje širiti ili širiti svoj raspon od mjesta svog izvornog unošenja i koji ima potencijal uzrokovati štetu okolišu, gospodarstvu ili na ljudsko zdravlje.

U ekosistemima širom svijeta pojavljuju se nepoželjne vrste koje dolaze iz nekih drugih dijelova svijeta, a mogu činiti štetu. Neke strane vrste imaju prevelik ekonomski i ekološki uticaj na ekosistem u koji su unesene. Te vrste se nazivaju „invazivnim vrstama”. To mogu biti insekti, biljke, ribe, mekušci, ptice i sisari, ali i gljivice, mikrobi.

Izvještaj Međuvladine platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES) otkriva da invazivne vrste igraju ključnu ulogu u većini izumiranja i koštaju privredu stotine milijardi dolara. “Invazivne strane vrste bile su glavni faktor u 60% i jedini pokretač u 16% globalnih izumiranja životinja i biljaka koje smo zabilježili”, kaže šumski ekolog Aníbal Pauchard, supredsjedni skupine za procjenu. Unesene životinje i biljke mogu širiti bolesti, ometati poljoprivredu i učiniti ekosustave sklonijima požarima. Jednom uspostavljene, napadače je teško ukloniti, stoga izvješće preporučuje ulaganje u bolju biosigurnost granica kako bi ih se zaustavilo prije nego stignu.

Čest način unosa jesu hortikulturne vrste, koje se prošire izvan zasada i zauzmu divlje areale ili pak sa njima dođu štetne vrste insekata i patogena, poput nekih gljivica, bakterija i virusa. Poznata krompirova zlatica je unesena upravo tako. Primorski bor je invazivan u području Južne Afrike, a zečevi su invazivna vrsta u Australiji i mnogo toga je urađeno kako bi se spasila autohtona fauna Australije.

Neke od najproblematičnijih invazivnih biljnih vrsta kod nas ali i u svijetu su japanski dvornik, Reynoutria japonica, koji potkopava temelje zgrada i cesta, te ambrozija, Ambrosia artemisiifolia čiji je polen opasan alergen.

Kako kaže dr. Mirza Dautbašić, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, nije svaka strana vrsta automatski i invazivna. One strane vrste koje ne čine štetu, obično se označavaju kao „egzotične“.

„Do 2007. godine je utvrđeno 109 invazivnih biljojednih vrsta insekata koje su unesene i udomaćile se u šumskim ekosistemima u Europi, a do danas se taj broj sigurno povećao jer se prosječno godišnje u Europu unese 17 novih vrsta insekata“, kazao je dr. Dautbašić.

U proteklih dvadesetak godina u BiH su, ističe dr. Dautbašić, konstatovane strane i invazivne vrste insekata kao što su sjeverno-američka stjenica, brijestova osa listarica, lipova stjenica, koja često obitava zimi u velikim kolonijama nalik na grozdove, te kestenova osa šiškarica.

„U Europi su najčešći načini unošenja invazivnih vrsta insekata transport sjemena i sadnog materijala, posebno ukrasnih biljaka te drvni materijal za pakovanje“, kazao je Dautbašić. „Uticaj klimatskih promjena na širenje areala nekih vrsta insekata najbolje pokazuje vrsta borov četnjak koja se zbog povećanja temperature sa juga pomjera ka Sjeveru“, dodao je.

Veliki problem predstavljaju i biljne invazivne vrste. Neke, poput ambrozije, uzročnici su alergija i respiratornih oboljenja te se njihovo širenje prati i pokušava suzbiti. Još jedna široko rasprostranjena invazivna vrsta je i japanski dvornik, koji može oštetiti i temelje zgrada. Postoje vrste koje su unesene kao dekorativne, pa su „pobjegle“ iz vrtova, kao što je slučaj s pajasenom i kineskim bagremom.

„Sjeme i sadni materijal bi trebali biti sigurni jer postoje pravila o transportu i prenosu ovakvog materijala iz države u državu. Takve vrste i materijal moraju imati međunarodno propisane certifikate i biljni pasoš, što je EU regulativa. Kod nas zbog nedostatka zakonske regulative biljni pasoš još ne postoji i ne primjenjuje se“, istakao je dr. Mirza Dautbašić.

Prava opasnost od ovih vrsta leži u tome što one mogu potisnuti autohtone vrste i ekosisteme.

Širenje morskih invazivnih vrsta se aktivno prati po Jadranskom i Mediteranskom moru, a one najčešće dospjevaju iz Crvenog mora.

„U česte invazivne morske vrste pronađene kod nas spadaju plavi rak i lav riba koja je trenutno veoma aktuelna invazivna vrsta koje se širi po Mediteranskom moru nevjerovatnom brzinom te predstavlja veliku opasnost autohtonim vrstama“, kazala je Adla Kahrić, suosnivačica i potpredsjednica Centra za marinsku i slatkovodnu biologiju.

Jedna od većih prijetnji širenja invazivnih vrsta predstavljaju balastne vode.

„Obzirom da je učestalost morskog prometa širom svijeta povećan, on predstavlja veliku opasnost za morske ekosisteme. Balastne vode koriste kruzeri i brodovi za stabilnost. Nakon što se ukrca u luku sa jednog područja, brod otpušta balastnu vodu u kojoj se nalaze različiti mikroorganizmi i organizmi sa udaljene lokacije, i na taj način se mogu introducirati različiti organizmi poput školjki, riba, puževa, bakterija, koji mogu biti invazivni za područje gdje se ispušta balastna voda“, istakla je Kahrić.

Poznata riječna invazivna vrsta je i široko rasprostranjena kalifornijska pastrmka, koja je u neretvanskom slivu potisnula autohtonu i endemičnu mekousnu pastrmku.

„Pristup upravljanja i uvođenja mjera treba biti prilagođen kako skupini kojoj pripada invazivna vrsta, tako i državi. Međunarodna naučno-politička platforma za biodraznolikost i ekosistemske usluge, IPBES, finalizuje izvještaj o invazivnim vrstama, koji će sadržavati trendove i trenutni status invazivnih vrsta, njihov utjecaj, prijetnju te preporuke na koji način se možemo suočiti sa izazovima koje invazivne vrste sa sobom nose“, kazala je Kahrić.