Alan L. Hart bio je, uz njemačkog ljekara i mikrobiologa Roberta Kocha, jedan od važnih ličnosti u razumijevanju tuberkuloze. 
 
Naime, tuberkuloza ili sušica, eng. consumption bila je u vrijeme ovih ljudi – početak 20. vijeka – neizlječiva bolest. Čak i onda kada je Koch otkrio uzročnika tuberkuloze, bakteriju Mycobacterium tuberculosis, problem je bila detekcija bolesti jer je osoba mogla biti dugo vremena zaražena, a da ne ispoljava jake simptome. Put do vakcine, ali i lijeka protiv tuberkuloze (prvi je bio streptomicin) je bio dug i mnogi su se pokušavali liječiti u “vazdušnim banjama” ili bježeći u topliji klimat. 
 
I u SAD i u Evropi, tuberkuloza je bila jedan od najvećih uzročnika smrti i najveći neprijatelj javnog zdravlja. Isprva se mislilo da se radi o nasljednoj bolesti koja se ne može liječiti, ali onda kada je otkriven uzročnik, počelo se razmišljati i o terapijama, a tek poslije i o prevenciji. Nakon otkrića uzročnika, postalo je jasno kako se tuberkuloza javlja u različitim formama te da su neke bolesti različitih naziva zapravo samo oblici tuberkuloze. 
 
Jedan od ljekara koji je ovo shvatio, bio je i Alan L. Hart. Hart je također među prvima opisao način širenja tuberkuloze iz pluća, koja su obično prvi organ koji ova bakterija napadne, na ostale organe putem cirkulatornog sistema. 
 
Međutim, u isto vrijeme, na početku 20. vijeka, javilo se jedno značajno otkriće za koje niko ne bi ni pomislio kako će postati važno za dijagnostiku tuberkuloze.
 
Kada je Wilhelm Conrad Roentgen 1895. otkrio X-zrake, odnosno, rentgenske zrake, prve medicinske upotrebe su se svodile na detekciju preloma kostiju. Ovo je bila odlična i važna upotreba rentgenskih zraka i ostala je takva do danas. Kosti se na ovim snimcima vide kao svjetlije površine na tamnoj pozadini mekog tkiva i onda je lako uočiti frakture.
 
Hart je počeo razmišljati u jednom drugačijem smjeru: šta bi se desilo kada bismo snimali pluća rentgenskim zracima?
 
Ispostavilo se da je Hartova ideja dobra: čak su i primitivni rentgenski uređaji onog doba mogli napraviti snimke pluća na kojima bi se mogle detektovati rane tuberkulozne promjene. Ovakvi snimci pluća i danas su sredstvo u dijagnostici plućnih bolesti, i to ne samo tuberkuloze. 
 
Čak i prije nego što se streptomicin počeo koristiti za liječenje tuberkuloze, ljekari su Hartovom metodom uspjevali na vrijeme identificirati oboljele i izolirati ih, čime je smanjeno širenje bolesti, ali smanjen i broj smrtnih slučajeva. 
 
Još nešto: u to doba tuberkuloza je nosila pečat stigme, gotovo kao venerična bolest. Hart je među prvima krenuo da se bori protiv stigmatizacije bolesnika, što je i danas veoma važan dio strategije kontrole bolesti. Naime, osobe koje bi bile stigmantizirane, ne bi se ni javljale na terapiju. Umjesto da svoju novoosnovanu kliniku za liječenje nazove klinikom za tuberkulozu, Hart je odabrao neutralni naziv – “Klinika za prsne bolesti” (eng. “chest clinic”), tj. klinika za plućne bolesti, a svoje pacijente nije zvao oboljelim od tuberkuloze, nego plućnim bolesnicima, bolesnicima od bolesti prsa.  
 
Stigmatizacija nije bila nešto strano Alanu Hartu. Rođen kao Alberta Lucille Hart, 4. oktobra 1890. u mjestu Halls Summit, savezna država Kanzas, prošao je operaciju histerektomije u periodu 1917.-1918. i postao jedan od prvih transmuškaraca. Kao dijete je više volio da se igra s dječacima, a njegova porodica – majka, očuh (otac mu je umro od tifusa, a majka se preudala), baka, djed – nisu pravili problem oko toga. Podržavali su njegovo izražavanje roda, što je vrlo neobično i napredno za to doba. I u školi je bio drugačiji, odbijajući da nosi žensku odjeću. Hart je bio i pisac priča, a često ih je potpisivao muškim pseudonimom, što u ono doba i nije bilo neobično – žene su potpisivale svoja djela pod muškim pseudonimima. 
 
1917. pod oregonskim ljekarom Joshuom Allenom Gilbertom, Hart prolazi potrebne terapije i operacije kako bi postao muškarac. Postaje prvi muškarac u SAD koji je promijenio pol iz ženskog u muški i njegov slučaj ulazi u anale medicinske prakse. Ove tranzicije su ono vrijeme bile jako komplikovane, s obzirom na kompleksnost operacije i činjenicu da do 1920. nije počela proizvodnja sintetičkih hormona. Hormoni su se ekstrahirali iz urina, a to je nosilo sa sobom i rizik infekcije. Pacijentima su stavljani implantati testisa umjesto jajnika.
 
U jednom intervjuu Hart govori koliko je sretan zbog tranzicije i kako ne osjeća stid zbog toga. Hart je preminuo 1. jula 1962.
 

 

Ovaj tekst je nastao uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH u okviru projekta “U.S. Scientists Who Changed the World” i zahvaljujemo se Ambasadi SAD.