O krabama, carevima i Carlu Saganu… Živio jednom jedan Car. I bio je to jedan japanski car. Zvao se Car Saga i živo je od 786. do 842. i bio je 52. car Japana. Imao je mnogo djece – njih 49 sa, kako se pretpostavlja čak 30 različitih žena. Eh sad, nisu svi mogli ostati na dvoru nego su neki malo degradirani i postali su “obično” plemstvo. To im nije toliko teško palo, pak je bolje biti plemstvo u feudalnom Japanu, nego obični seljak. Ali, potomci tih plemića su smatrali kako oni itekako imaju pravo na carski prijestol. U nekih 200-300 godina od Sagine smrti, diferencirala su se dva glavna samurajska klana – Taira (poznatiji i kao Heike) i Minamoto, te još dvije manje – Tachibana i Fujiwara.

Sve ovo će pokrenuti neku japansku verziju “Rata Crvene i Bijele ruže”, kao što su u Engleskoj bili ratovi dvaju grana Plantageneta – Lancastera i Yorkova. Rat Crvene i Bijele ruže završava pobjedom Tudora i krunisanjem Richarda VII kao prvog iz dinastije Tudora, a potomka Plantageneta iz loze Lancastera, pošto je u bitci kod Boswortha 1485. godine pobijedio Yorka Richarda III. No kako završava japanski rat dvije glavne plemićke loze?

Stvari su kulminirale bitkom na japanskom unutrašnjem moru 1185. godine.
Mjesto bitke je maleni zaljev zvan Dan-no-ura. Dvije velike flote suočile su se jedna s drugom; s jedne strane, klan Heike, carski vladari Japana, a s druge strane Minamoto, početnici koji se bore za kontrolu prijestolja. U igri je bila kontrola nad cijelim Japanom. Nakon poludnevne borbe, Heike/Taira su razbijeni, a njihov 6-godišnji car se utopio kako bi se sačuvao od Minamotovih ruku. Minamoto no Yoritomo je postao prvi Shogun, ili vojni vladar, Japana.
Trpeći teške gubitke i vidjevši da je njihov položaj neodrživ – preostale snage Taire, uključujući dijete-Cara koje je u toj bitci bio u njihovim redovima počinile su samoubojstvo skočivši u more.

I nakon bitke šta će misliti prosti japanski ribar nego da je more tu ukleto, puno duša poginulih samuraja i duša samog mladog cara. Kada bi lovili ribu, u mreže bi im dospijevale i neke krabe, a ribari su u ljušturama tih kraba vidjeli lica samuraja i vraćali ih u more.
Ovo su heikegani krabe, a naučni naziv ove vrste je Heikeopsis japonica.

 

Carl Sagan je u Kosmosu koristio ovaj primjer o krabama kako bi pokazao moć umjetne selekcije – ako su ribari vraćali one krabe kod kojih je ljuštura više slična samurajima, tako su krabe evoluirale da više liče na samuraje, jer su preživljavale one koje su imale tu osobinu i tu osobinu mogle prenijeti na potomstvo…

Osim što Sagan zapravo vjerovatno nije bio u pravu. Ovo ilustrativno i simpatično objašnjenje koje pokazuje jedan bitan koncept je samo pojednostavljenje i anegdota. Naime – ljudi ne jedu ove krabe, jer su isuviše male (vidjeti u Saganovom videu u linku paragraf iznad – nisu neki zalogaj), tako da nije moglo biti selekcijskog pritiska koji će voditi u evoluciju kraba s izraženijim “licima samuraja”. Također, ove krabe se ne javljaju samo u ukletom zaljevu gdje je bila bitka, nego šire.

Autor Joel Martin primjećuje da ljudi ne jedu heikegani, i to iznosi u svom tekstu i kao takav ne postoji umjetni pritisak koji favorizira uzorke školjki nalik na lice, suprotno Saganovoj implikaciji. Uzorak grebena na ljušturi ima funkciju – služi kao mjesta pričvršćivanja mišića. Također, još nekoliko vrsta kraba ima ovakve uzorke “lica” na egzoskeletu.
Ljudi jednostavno imaju bujnu maštu i vole priče, vole stvarati legende, ali i slikovoto objašnjavati koncepte te misle da ljušture ovih kraba izgledaju kao lica – ili maske – zbog fenomena zvanog pareidolija, gdje vidimo lica u nasumičnom uzorku – u oblacima, kamenju, šarama životinja ili obliku cvijeta. Nije baš tako cool kao reinkarnirani samurajski duhovi, ali i dalje prilično zanimljivo.

Ovo je također upozorenje koliko oprezan treba biti u “pričanju priča”. Ovakve anegdote se ustale, betoniraju u svijesti i teško ih je poslije iskorijeniti. Pritisak na naučne komunikatore da budu “pričači priča” i da daju zanimljive i pamtljive primjere koncepata može biti itekako opasan. Saganova anegdotalna priča o krabama ima smisla, logična je, ali izgleda da nije tačna. Često su te priče istorijski neutemeljene ili neprovjerljive mitovi koji su se širili od usta do usta o nekom šaljivom ili interesantnom događaju. Nauka i naučna komunikacija ne bi trebale biti robovi pritiska da se ispriča neka cool priča po cijenu istine.