• Alkalna prehrana temelji se na ideji da konzumacija određenih namirnica može promijeniti pH vrijednost tijela, čineći ga manje kiselim i time navodno poboljšavajući zdravlje. Smatra se pseudonaukom jer ljudsko tijelo prirodno regulira svoju pH ravnotežu, a nema znanstvenih dokaza koji podržavaju tvrdnje da prehrana može značajno utjecati na tjelesni pH ili poboljšati zdravlje na način na koji zagovornici tvrde.
  • Zbog toga mnogi medicinski stručnjaci odbacuju alkalnu prehranu kao neutemeljenu i potencijalno obmanjujuću.

Odavno svijet nije vidio ovakvu manipulaciju (jedino je ispred ona sa gutanjem cijanovodoničnih sjemenki kajsije sofisticiranija i podmuklija) kao što je to soda bikarbona u borbi protiv raka.

Idemo ispočetka.U teoriji “alkalizirajte se ili umrite” koja propagira (između ostalog) kljukanje sodom bikarbonom ima neke logike. Ili samo na prvi pogled – na drugi, treći i četvrti, stvari izgledaju mnogo drugačije. Ipak, konstantno portaldžinice pišu u tome kako “Big farma” od nas krije jeftin lijek. Logika cijele stvari se zasniva na tome da ako neko ima kiselinu u želucu, ta kiselina će stvoriti lezije na sluzokoži ovog organa, a lezije su početak čira, a čir početak raka želuca. Zato treba uzeti kašiku sode i “smiriti kiselinu”. Onda je italijanski doktor Tullio Simoncini proširio ovaj zaključak na sve vrste tumora. Simoncini je započeo “religiju” koja tvrdi da je rak uzrokovan gljivicom – konkretno, prema Simonciniju, radi se o Candida albicans, koju ćete na američkim stranicama naći i kao “yeast” (“kvasac”), što ipak nije tačno – kandida nije baš kvasac.

Simoncini ima doktorat sa La Sapienza, što daje kredibilitet njegovim tvrdnjama. On kaže kako je “tumor bijel”, a bijel je zato što sadrži kandidu (koja zaista pod mikroskopom izgleda kao bijele nakupine nečega). Gljivice vole kiselu sredinu (je li, turšija, sirće i ostali produkti vrenja su pod “dirigentskom palicom” ovih sićušnih organizama) i ako hoćemo da se riješimo gljivica, treba se alkalizirati. Sodom bikarbonom, ta nećemo piti NaOH ili živi kreč.

Ne samo to – Simoncini je otišao predaleko i počeo svoje pacijente tretirati intravenoznim i subkutanim injekcijama sode bikarbone, a skidati pacijente sa hemoterapije. Optužen je za nesavjesno liječenje nakon što je jedan pacijent koji je primao ovu terapiju preminuo 2006.

Tumor niti je bijel niti ima jedinstven uzrok. Tumori su jako bogati novonastalim krvnim žilama – proces neoangiogeneze (stvaranje novih krvnih žila) je od krucijalne važnosti za formiranje tumora. Tumorske stanice traže više energije tj. hranljivih materija, jer se više i brže dijele od zdravih stanica, pa im je potreban veći dotok krvi. Stoga tumori nisu bijeli. Stavila bih vam slike, ali se bojim da to nije za one slabog želuca.

Postoje i tkiva koja su “zdravo bijela” – bijela su, a nisu bolesna – beonjača, zubi, mijelinizirana nervna vlakna… tako da i teorija o “bijelom tkivu” kao bolesnom pada u vodu.

Od bakterija koje uzrokuju čir želuca, preko mutagenih faktora (hemikalije, zračenje, virusi) do onkogena (“gena raka” – mutiranih gena, poput BRCA mutiranih gena koji nose šifru za “falični” protein, a koji, u konačnici, inicira poremećaj dijeljenja, rasta i umiranja stanica, nama poznat kao kancer) – uzroci tumora su raznovrsni. Svaki tumor je priča za sebe. Kako nema jedinstvenog mehanizma nastanka tumora, tako nema ni jedinstvenog lijeka. Čak ni jaki citostatici, poput etopozida, nisu primjenljivi za svaki tumor.

Tumor nije gljivica – mada gljivice mogu uzrokovati strašne zdravstvene probleme. Ali nisam dala odgovor na pitanja da li su tumori kiseli?

Komparativna istraživanja pH vrijednosti zdravog tkiva i tumora pokazala su (opet) da se i različita tkiva razlikuju po pH vrijednosti te da dosta tumora ima neutralnu pH vrijednost ili su čak alkalični – takvi su sarkomi, ne-Hodgkinovi limfomi i tumori dojke, dok su tumori skvamoznih stanica niže pH. Evo pregleda pH vrijednosti tumora i zdravog tkiva (iz kojeg se vidi da su zdravi mozak i jetrica blago kiseli), dok sam rad iz kojeg sam posudila tabelu možete naći na ovom linku:

 

Ako mi neko prigovori kako su zdravi skeletni mišići na ovoj tabeli i u blago alkalnoj grupi i u blago kiseloj grupi, odmah mu mogu poručiti da nađe prvi betonski zid i da se sam kazni za glupost – jer pH skeletnih mišića ovisi o njihovom fiziološkom stanju – ako su bili “u pogonu” oslobodili su znatne količine mliječne kiseline koja je snizila pH vrijednost tkiva, a kada se mliječna kiselina ukloni iz sistema, mišići će ponovo biti blago alkalični. Dakle – ako su mišići “kiseli” ne znači da su “bolesni”.

A sada nešto o pH

Neću vas smarati pričom kako je pH negativni logaritam sa bazom 10 koncentracije hidrogenovih jona (H+) u nekoj tvari. Vjerovatno znate, a ja ću da podsjetim – pH 7 je neutralno, sve manje od 7 je kiselo, sve više od 7 je alkalno.

pH vrijednost je skala od 0 do 14 i ne postoji pH vrijednost veća od 14. Ako naletite na savjete u kojima piše da je pH vrijednost maslačka 26, vode 22 (recimo, piše “rastuća voda”) ili avokada 15.6. znajte da vam neko muti i laže, namjerno ili iz neznanja. U toku pandemije, Raskrinkavanje je pronašlo i ocijenilo kao pseudonauku ovakav savjet (ovo je dio):

 

Zapamtite – konzumacija hrane koja je okarakterisana kao “alkalna” u ovakvim postovima ne može promijeniti pH vrijednost krvi i organizma.

Također, kada biste stvarno konzumirali nešto s pH vrijednošću, 13.2 koliko je ovdje navedeno za bijeli luk – to bi vam sagorilo digestivni sistem i umrli biste.

Kako organizam održava stalnu pH vrijednost?

>Normalni pH krvne plazme se kreće u veoma uskom rasponu od 7.35 do 7.45 (zaokruženo, prosječno 7.4) sve ispod 7.35 i iznad 7.45 je O-P-A-S-N-O. Moram dodati da se ove pH vrijednosti ne odnose na krv fetusa – u umbilikalnim arterijama i venama pH može biti nešto niža, iznosi oko 7.2.

Međutim, naš organizam je veličanstven. On može nešto što se zove homeostaza – on može da sam sebe reguliše i da vraća stvari u balans. Imamo Na-K pumpu, imamo regulator topline, regulator krvnog pritiska… čim se stanje promijeni tako da je organizmu nepovoljno, interni regulatorni mehanizmi reaguju, preko hormona, neurotransmitera, enzima – i stanje se vraća u optimalno. Onda kada organizam nije u mogućnosti da održava homeostazu – onda nastupa bolest.

pH vrijednost u želucu kada u njemu ima hrane iznosi 1.5 – 4, dakle vrloooo kiselo, zahvaljujući prisustvu hlorovodonične kiseline, HCl (“solna kiselina”). Ako nema H+ jona, nastupa stanje koje se zove hipoaciditet, u ovom slučaju hipohlorhidrija (“smanjena HCl”) ili ahlorhidrija (“bez HCl”) i to stanje može biti vrlo opasno – čak toliko opasno da vodi stvaranju raka želuca. I ne samo to – kod smanjenja kiselosti u želucu, smanjuje se i sposobnost apsorpcije vitamina B12 (cijankobalamin), a deficit B12 (hipokobalaminemija) vodi jednoj specifičnoj vrsti anemije, koju sigurno ne želite imati. Usput budi rečeno, deficit B12 ima simptome: depresija, nervoza, pa čak i psihotična stanja.

Uzimanje lijekova protiv želučane kiseline može dovesti do ovih problema. Svakodnevno uzimanje sode bikarbone nije bezazleno.

Još neki organi vole kiselu sredinu da bi bili zdravi – koža ima pH 5.5, a vagina je također kisela. Ako se promijeni pH vrijednost u vagini, upravo to može poremetiti ravnotežu vaginalne flore.

Naše tijelo također može regulisati i nivo pH – ono se bori da nizak pH poveća tamo gdje treba, a visok pH smanji (zakiseli) također tamo gdje treba. Najveći dio te regulacije rade pluća – regulišući koncentraciju CO2 (soda bikarbona nije ništa drugo nego so natrijuma sa karbonatnom kiselinom – NaHCO3). Više o tom mehanizmu saznajte ovdje i ovdje.

 

 

Ono što je propagirao Simoncini, započeo je Otto Warburg – dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 1931. Ipak, Warburg je insistirao na tome da je uzrok pojave tumora metabolički poremećaj – a metabolizam je, u suštini, disanje – oksidacija i redukcija. Sve u našem organizmu je ili neka oksidacija ili neka redukcija, a pri tim procesima se mijenja i pH. Ipak današnja nauka kaže da i ti poremećaji metabolizma imaju uzrok – da nisu nastali “iz have” – uzrok su im mutacije, a mutacije uzrokuju mutageni faktori. Prema Warburgovoj hipotezi (HIPOTEZI, a ne dokazanoj naučnoj činjenici!), tumori nastaju jer je smanjen intenzitet staničnog disanja, zbog “kvara” na mitohondrijima (mitohondriji su organele koje vrše stanično disanje i generiraju energiju). Nije Warburg rekao ništa netačno, problem su interpretacije onoga što je rekao prije 80 godina. A interpretacije idu ovako: smanjeno disanje=smanjen kisik=povećana kiselost.

Ono što je Warburg govorio daleko je komplikovanije od ove vulgarne simplifikacije. Ali kada shvatite da propagatori “kiselih tumora” i “alkalizacije” pišu jone oksigena kao O+ (pa, majku mu, oksigen se nalazi u VI grupi PSE, znači da je 2-valentan i slobodni O može biti svašta nešto, ali ne O+) – e, onda ste sigurni da ti ljudi veze nemaju sa naukom i stvarno ih ne trebate slušati.

 

 

A šta sa sodom-bikarbonom?

Dakle, soda bikarbona – da ponekad – dobra je tu i tamo za “smirenje kiseline” i kao piling za kožu, ali u hiperkoličinama – ne, nikako. Ne šalite se. Ne dajte da vas neko pravi budalama. Pogotovo ne portaldžinice regionalne i svjetske.

 

Još:

 

Ovaj tekst je napisan još 2015. ali je zbog lavine dezinfromacija u toku pandemije osvježen i prebačen u 2020.